Dalmatinci su oduvijek bili dobri ratnici i Mlečani su ih rado i često novačili u svoje pukovnije i mornaricu. Napoleon je u Dalmaciji želio podići veliku postrojbu, no bilo je problema u novačenju pa i pobuna, te je morao mijenjati planove.
Padom Venecije i ukinućem Mletačke Republike 1797. godine područja u Dalmaciji koja su nekada potpadala pod njezinu vlast pripala su sada Habsburškom carstvu. No vladavina Habsburgovaca nije dugo trajala. Naime, nakon predaje habsburške vojske kod Ulma i katastrofe u bitci kod Austerlitza 1805. godine, car Franjo II. (I) bio je prisiljen ustupiti Napoleonu nedavno stečene posjede: obalni dio Istre, Dalmaciju i Kotorski zaljev.
Kako bi uspostavili potpunu vlast na ovom prostoru, posebice na području Boke, Francuzi su morali tijekom 1806. i 1807. ratovati s Rusima i Crnogorcima. Tom su prilikom okupirali, a 1806. i ukinuli Dubrovačku republiku. Osvojena područja bila su pripojena Kraljevini Italiji, francuskom satelitu kojem je kralj bio sam Napoleon. Za potkralja imenovan je Josephinin sin i Napoleonov posinak, Eugen Beauharnais. Po uzoru na francusku vojsku ustrojena je i vojska Kraljevine Italije.
U njezin sastav ušli su i vojnici iz naših krajeva, bilo prelaskom u sklopu nekadašnjih austrijskih, odnosno mletačkih postrojbi ili novačenjem u novoustrojene jedinice. Na prostoru Dalmacije Francuzi su nekadašnje tri austrijske, odnosno mletačke, bojne koje su preuzeli preustrojili u dvije dalmatinske bojne. Napoleon je još želio podići Dalmatinsku legiju s četirima bojnama, no taj projekt nije uspio. Podignute su tek dvije bojne koje su ubrzo zajedno s dvije postojeće dalmatinske bojne na kraju preustrojene u Kraljevsku dalmatinsku pukovniju. Iako je prostor Dalmacije, u kojem su novačene ove postrojbe, 1809. godine ušao u sastav novoosnovanih Ilirskih provincije, Dalmatinska kraljevska pukovnija ipak je do konca svog postojanja ostala i dalje u sastavu vojske Talijanskog kraljevstva.
Dalmatinci su oduvijek bili dobri ratnici i Mlečani su ih rado i često novačili u svoje pukovnije, tzv. Oltramarina, a jednako tako kao i mornare u svoju mornaricu. Poznata je povijesna epizoda kada je pred sam kraj Mletačke Republike u grad dovedeno oko 10 000 Oltramarina koji su do samoga kraja bili vrlo spremni braniti „Serenissimu“ od francuskog napada. No pomanjkanjem volje same mletačke aristokracije da brani svoju republiku Francuzi su ušli u Veneciju dokinuvši njezinu samostalnost 1797. godine.
Ipak, Francuzi su u mirovnim pregovorima uzeli Veneciju i Terra fermu, ali su Dalmaciju zajedno s Istrom prepustili Austriji. Oltramarini su raspušteni, a Austrijanci su tijekom kratkotrajne vladavine u službi ostavili samo tri mornaričke bojne. Nakon mira u Požunu (Bratislavi) u prosincu 1805., kojim se Austrija odrekla Dalmacije, tri austrijske dalmatinske mornaričke bojne prešle su u službu Kraljevine Italije. Od prvih dviju bojni ustrojena je 17. veljače 1806., uredbom vicekralja Eugena, Prva dalmatinska bojna (Primo battaglione Dalmata). Bojna je imala 27 časnika i 968 dočasnika i vojnika raspoređenih u osam satnija: jednu grenadirsku i sedam streljačkih. Krajem iste godine bojna ulazi u sastav Mediteranske obalne divizije (Divisione delle coste del Mediteraneo), koja se nalazila pod zapovjedništvom generala Duëma, te vrši posadnu službu u obalnim gradovima Italije.
Tijekom 1806. bojna je u službi i obuci u Mantovi i Civitavecchiu u sjevernoj Italiji. Osim toga vojnici iz sastava bojne činili su posadu dviju topovnjača i jednog naoružanog trabakula namijenjenih zaštiti pomorske trgovine. Do jeseni 1808. oni se nalaze u Ankonskoj marki, a nakon sudjelovanja u gušenju jedne pobune odlaze u Montechiaro i potom u Bergamo. Nekadašnja treća austrijska bojna, osnovana 1802. godine, sastavljena od šest satnija, jedne grenadirske, jedne voltižerske i četiriju streljačkih (fusiliers), nastavila je kao i ranije obavljati službu u mornarici. Ustrojbeno nije mijenjana, ali joj je istim dekretom od 17. veljače 1806. godine naziv promijenjen u Drugu dalmatinsku bojnu (Secondo battaglione Dalmata). Službu je vršila u obalnim gradovima i na brodovima uzduž Dalmacije i na Jonskom moru. Često je djelovala u službi mornaričkog pješaštva pa je često nazivana i Dalmatinska bojna mornaričkog pješaštva (Batallion dalmate de la Marine). Zapravo, najveći dio njezina ljudstva bio je na nekom od 70 brodova flote Kraljevine Italije gdje su ih jednostavno nazivali Dalmatincima (Dalmates). Tako je primjerice 1806. godine od 696 pripadnika bojne njih 435 bilo raspoređeno na brodove.
Bojna je bila smještena u Veneciji. Obje bojne ustrojene su kao laka pješadija i od 18. lipnja 1806. godine usvojile su ustroj prema francuskom modelu od šest satnija: jednu karabinjera (Carabinera), jednu voltižera (Voltigeursa) i četiriju lovaca (Chasseura). Stožer bojne činili su bojnik (chef de battalion) i njegov pobočnik, končar (quartiermaitre), liječnik, prvi dočasnik, glavni bubnjar, oružar, krojač i postolar, a kasnije su im pridodani kapelan i glavni vozar (vaguemestre). Svakom satnijom zapovijedali su satnik, poručnik i potporučnik te nadnarednik, kaplar-končar, četiri narednika, osam kaplara, a ljudstvo su sačinjavala dva bubnjara, dva pionira i sto vojnika. Svakoj je satniji dopušteno u svom sastavu imati i dva dječaka (enfant de troupe), sinova vojnika. Time se teoretski svaka bojna trebala sastojati od 24 časnika i 714 dočasnika i vojnika te 12 dječaka. Ipak, umjesto propisanih 738 pripadnika bojne tijekom 1807. i 1808. godine Prva dalmatinska bojna brojala je oko 550, a Druga oko 640 pripadnika.
Osim dviju dalmatinskih bojni Napoleon je u Dalmaciji želio podići još jednu veću postrojbu. Dekretom izdanim 31. svibnja 1806. godine u Saint-Claudeu u Dalmaciji se trebala unovačiti Kraljevska dalmatinska legija (Legione Reale Dalmata) sastavljena od četiriju bojni s ukupno 2924 vojnika. Trebala je biti smještena u Zadru, a vojna služba u njoj trebala je trajati šest godina. Odaziv novaka bio je vrlo slab, a protiv novačenja izbilo je i nekoliko pobuna. Tek kada je vojni rok smanjen na četiri godine do kraja 1807. godine unovačeno je momaka čiji je broj bio jedva dovoljan da popuni prve dvije bojne. Prilike se nisu popravile ni sljedeće godine unatoč tome što je potkralj Eugen zapovijedio 8. prosinca iste godine da se osnuju još dvije (treća i četvrta) dalmatinske bojne. U međuvremenu car Napoleon u siječnju 1808. godine donosi dekret o osnivanju Dalmatinske pukovnije sastavljene od tih dviju bojni Dalmatinske legije, koje su tek trebale biti unovačene (3. i 4. bojne) te dviju postojećih Dalmatinskih bojni.
Ipak, zbog poteškoća s novačenjem na kraju odustaje od projekta legije, a prve dvije unovačene bojne prebacuje u Dalmatinsku pukovniju gdje one postaju njezinom 3. i 4. bojnom. Prvom i drugom bojnom pukovnije postaju nekadašnje samostalne 1. i 2. Dalmatinska bojna. Carskom zapovijedi 7. lipnja 1808. godine sve četiri dalmatinske bojne ujedinjene su u novoustrojenu Kraljevsku dalmatinsku pukovniju (Reggimento Reale Dalmata), a bojne su dobile brojeve po senoritetu. Za zapovjednika pukovnije postavljen je pukovnik Angelo Moroni, nekadašnji bojnik u 1. talijanskoj linijskoj pukovniji. Postrojba je trebala brojati 2930 ljudi, uključujući 88 časnika, no njezine stvarne efektive nisu nikada prelazile brojku od 2300 vojnika i časnika. Ratnu 1809. godinu prva, druga i treća bojna dočekale su u Veneciji, a četvrta u Dalmaciji.
Prve dvije bojne doživjele su “vatreno krštenje“ u bitci kod Sacile i Fontana- Fredda 16. i 17. travnja 1809. godine u sastavu divizije generala Severolija armije potkralja Eugena. Iako su pokazale postojanost i hladnokrvnost pretrpjele su velike gubitke: 30 mrtvih, 76 ranjenih i 92 zarobljenih. Poslije bitke prva bojna ostaje kod armije, a druga se jedno vrijeme preustrojava, a potom vraća u Veneciju, gdje ostaje do kraja rata. Prva bojna s Talijanskom armijom napreduje kroz sjevernu Italiju i Austriju, njezin ratni put završava u bitci kod Raaba 14. lipnja 1809. godine. Ondje se ova dalmatinska bojna posebno istaknula boreći se na lijevom krilu francusko-talijanskih postrojbi. Dalmatinci su zarobili preko 200 neprijateljskih vojnika, ali su tom prilikom imali 8 mrtvih i 35 ranjenih od čega 3 časnika. U međuvremenu, postrojbe 4. bojne bile su, osim u Zadru, raspoređene po garnizonima na otocima i gradovima jadranskog priobalja. Tako su Mali Lošinj branili karabinjeri koji su se predali poslije dvodnevne opsade (10. i 11. svibnja) austrijskih postrojbi pod vodstvom baruna Peharnika i britanskih brodova. Kako su se Dalmatinci pokazali vrsnim strijelcima i vični planinskom ratovanju, još prije sklapanja mira s Austrijancima, obje bojne upućene su u borbu protiv tirolskih pobunjenika. Već početkom rujna 1809. godine nalaze se na području Haut Adige i grada Brunica.
U međuvremenu od 1. rujna 1809. godine pukovniji je pridodana i topnička satnija te je i ona poslana u Tirol. Ondje do siječnja 1810. sudjeluju u nekoliko pohoda u sklopu mobilnih kolona, ali uvijek u sastavu divizije Severolli. Pred kraj rata Dalmatinska kraljevska pukovnija preustrojena je iz pukovnije lakog pješaštva u linijsku pješačku pukovniju, a trebala se povećati i njezina brojnost na 3407 ljudi, uključujući 95 časnika. Unatoč tome broj Dalmatinaca tijekom 1810. godine jedva je prelazio 2000. Ipak, nešto duže razdoblje mira dovelo je do povećanja broja na nešto više od 2700 vojnika što je još uvijek bilo daleko od zamišljenog broja. Slična prilika bila je i prije rata s Rusijom gdje je upućeno 2200 Dalmatinaca. S Velikom armijom na pohod u Rusiju 1812. godine krenule su prve tri bojne i topnička satnija Dalmatinske pukovnije, a nalazile su se u sastavu prve brigade 15. divizije IV. talijanskog zbora pod osobnim zapovjedništvom potkralja Eugena.
Divizija pod zapovjedništvom generala Pinoa zakasnila je u bitku kod Borodina, ali se borila kod Malojaroslaveca i prilikom povlačenja preko rijeke Berezine. Kod Malojaroslaveca Dalmatinci su platili krvav danak za sudjelovanje u ovoj Napoleonovoj epopeji. Samo u ovoj bici ubijeno je ili ranjeno 16 časnika te veliki broj vojnika. Dodatno stradanje Dalmatinci su doživjeli kod prijelaza rijeke Berezne. Čitava talijanska divizija, u čijem su sastavu bili, imala je samo četiri bojne kada je ponovo prešla rijeku Njemen, a jedna od tih bojni bila je sastavljena od preostalih postrojbi Dalmatinske pukovnije. Ustvari, bojna je bila sastavljena od triju satnija, svaka kao ostatak nekadašnjih triju bojni. Iz Rusije je izašlo jedva stotinjak ljudi, pretežito časnika. Povlačenje je nastavljeno do Italije, gdje je pukovnija preustrojena. Ondje je u međuvremenu prikupljeno nešto više od 1500 ljudi, a tijekom ožujka 1813. godine Dalmatinska je pukovnija zbog nedostatka ljudstva ponovo preustrojena. Umjesto četiriju (3 pohodne i jedne garnizonske) preustrojem su ustrojene dvije pohodne i jedna garnizonska bojna. U vrijeme austrijske objave rata u kolovozu 1813. godine sve tri bojne nalazile su se u Veneciji te su prve dvije priključene Opservacijskoj armiji.
Manji dio Dalmatinaca borio se u Njemačkoj gdje je pred Berlinom 21. kolovoza 1813. godine ranjen poručnik Antomarchi te još jednom na predstraži u Saskoj. Bojnik Resich ranjen je pak u borbi na putu za Hanau 26. listopada 1813. godine. Ipak, najveći dio Dalmatinaca nalazio se u sklopu Opservacijske (talijanske) armije u sjevernoj Italiji. Oni su kao i svi sudjelovali u borbama prije povlačenja iz Ilirskih pokrajina. Nakon okupljanja u Palmanovi dolaze u Ljubljanu u kolovozu 1813. godine. Mjesec dana kasnije povlače se prema Postojni, a 15. rujna ističu se u bitci kod Lipe.
Unatoč uspjehu, francusko-talijanske snage povlače se na desnu obalu Soče. Dalmatinci koji su preživjeli povlačenje iz Ilirskih pokrajina uvršteni su u korpus generala Gifflenga kojega je potkralj poslao u Trento da odbaci Austrijance iz doline Camonica. Ta je ofenziva bila uspješna, a svoj obol dali su i Dalmatinci. Ipak, uslijed gubitaka i dezerterstva broj se vojnika drastično smanjivao pa je krajem 1813. i početkom 1814. godine čitava Dalmatinska pukovnija brojala oko 460 vojnika, a prema zadnjem popisu u travnju 1814. godine 301 vojnika, 21 konja i 11 dječaka. Do kolovoza 1814. godine pukovnija prelazi u sastav austrijske vojske te je tijekom prosinca prebačena u mornaricu. Zbog hrabrosti i odvažnosti, tijekom borbi 1809. godine, trinaestorici časnika i dočasnika Kraljevske dalmatinske pukovnije dodijeljeno je najviše francusko odlikovanje, koje je utemeljio sam car Napoleon Bonaparte, Legija časti. Osim toga, zbog junaštva tijekom borbi 1807., 1809., 1812. i 1813. godine najvišim talijanskim odlikovanjem, Željeznom krunom, odlikovan je šezdeset i jedan pripadnik pukovnije. Na odori vojnika Kraljevske dalmatinske pukovnije bio je zamjetan jak utjecaj nekadašnje austrijske odore.
Naime, vojnici su nosili zelene jakne austrijskog kroja zakopčane jednim redom dugmadi sve do struka, s kratkim i samo sprijeda zavrnutim skutima. Svi obrubi jakne, zavrnuti skuti, zatvoreni ovratnik i narukavlje bili su crvene, a dugmad bijele boje. Epolete i trake za oznaku činova i službe bile su u francuskom stilu. Na ramenima su strijelci (Chasseurs) nosili zelene naramenice s crvenim obrubom, voltižeri (Voltigeurs) zelene epolete, a karabinjeri (Carabiners) crvene. Ispod jakne nošen je crveni prsluk s rukavima, koji je imao dva vodoravna džepića na bokovima, a kopčao se također jednim redom dugmadi. Kako je prsluk nošen i kao ljetna odora imao je crveni ili zeleni ovratnik i orukavlje, a na ramenima naramenice, odnosno epolete. Hlače su bile uskog kroja plavo-sive, a kasnije bijele boje s crnim nazuvcima do visine koljena, koji su djelomično pokrivali crne cipele. Na glavi je isprva nošen crni šešir s preklopljenim lijevim obodom. Na vrhu oboda nalazila se bijelom vrpcom i dugmetom pričvršćena talijanska nacionalna kokarda zelene-crveno- bijele boje, a iznad nje pompon. Karabinjeri su nosili crveni, strijelci zeleni, a voltižeri žuti pompon. Na nekim se šeširima s prednje strane nalazila romboidna metalna pločica s ispisanim brojem bojne ispod lombardijske krune.
Tijekom razdoblja od 1806. do 1808. godine šeširi su zamijenjeni francuskim modelom čakova s kožnim podbradnim remenom, obloženim pločicama od bijelog metala te s romboidnom pločicom na prednjem dijelu. Na pločici se nalazio ispisan broj bojne, a ustrojem Dalmatinske kraljevske pukovnije skraćenica „RDI” (Reggio d’Italia(?)) ispod lombardijske krune. Ukrasne upletene vrpce na čakovu bili su bijele boje za strijelce i voltižere, a crvene za karabinjere. Karabinjeri su također na vrhu čakoa imali crveni, strijelci zeleni, a voltižeri žuti pompon. Naoružanje i ostala oprema prvobitno su bili austrijskog podrijetla, ali su kasnije bili zamijenjeni francuskim. Zanimljivo je da su još i prilikom preustroja u Dalmatinsku kraljevsku pukovniju 1808. godine njezine 2. i 4. bojna bile naoružane austrijskim puškama.
Oprema se sastojala od telećaka i remenja prebačenog preko ramena i ukrštenog preko prsa na kojem su nošeni nabojnjača, bajunet i kratka pješačka sablja. U telećaku su vojnici nosili pričuvnu odjeću, osobne stvari i nekoliko obroka. Izvana, na vrhu telećaka, bila je privezana kabanica. Kabanica je bila zelene ili sive boje s dvostrukim redom dugmadi te naramenicama ili epoletama. Na bijelom kožnom remenu prebačenom preko lijevog ramena nošena je nabojnjača izrađena od crne kože navučene preko drvenog okvira u koju je stalo 35 naboja. Ispod nabojnjače nosila se, srolana, zeleno-siva logorska kapa s bijelim obrubima. Na remenu prebačenom preko desnog ramena nošena je kratka pješačka sablja i zajedno s njom bajunet. Ipak, nije potpuno jasno koje su postrojbe i koliko dugo nosile sablju. Dalmatinske bojne i kasnije dalmatinska pukovnija tretirani su kao laka pješadija ustrojena prema francuskom uzoru po kojem su svi vojnici nosili sablje. Osim toga, kada su ove postrojbe preuzete iz austrijske službe svi vojnici su kao dio naoružanja imali sablje.
Uredbom iz 1807. godine nošenje sablje u francuskoj lakoj pješadiji ograničeno je samo na karabinjere, dočasnike i bubnjare, ali izgleda da ova zapovijed nije doslovno primjenjivana te je pitanje kako je provedena u talijanskoj vojsci, odnosno kod dalmatinskih postrojbi. Ipak, prema nekim podatcima i prikazima izgleda da su strijelci već od 1807. godine napustili nošenje sablje te su nosili samo jedan remen prebačen preko lijevog ramena s nabojnjačom i bajunetom zajedno. Sablje su zadržali samo karabinjeri te dočasnici i bubnjari ostalih postrojbi, a možda i voltižeri. Karabinjeri su na sabljama imali crvene kićenke. Sablje strijelaca, dok su ih nosili, imale su zelenu, a voltižera žuto-crvenu kićenku. Osnovno naoružanje bila je francuska puška model An IX/XIII. Satnije voltižera bile su naoružane manjim i kraćim dragunskim modelom puške An IX/XIII dok su opkopari bili naoružani lakim karabinom/ musketonom An IX i sabljom te opremljeni sjekirom.
Dio odore opkopara činila je pregača i oznaka s dvjema ukrštenim sjekirama na nadlakticama, a sami opkopari tradicionalno su puštali bradu. Časnici su nosili jednaku odoru kao i vojnici, ali sa srebrnim epoletama kao oznakama činova. Obrub na vrhu čakova također je bio srebrni jednako kao i kićenka za sablju. Ponekad su na čakovima nošene perjanice u talijanskim bojama. Časnici su ponekad znali crvenu boju ovratnika, orukavlja i zavrnutih skuta zamijeniti crveno-ružičastom.