Slabljenjem i pucanjem jugoslavenskog komunističkog sustava nastajale su nove političke organizacije koje su u startu proglašene reakcionarnim, kontrarevolucionarnim, a one s hrvatskim predznakom nacionalističkim i zločinačkim.
Organizirani su posebni centri za informacijski rat protiv nositelja ideje hrvatske samostalnosti, a kasnije protiv hrvatskih vlasti i države tijekom rata. Prostor za uspješno vođenje psihološko-propagandnih akcija stvoren je još tijekom komunističke vladavine koja je obilježena kontrolom i manipulacijom informacija te plasiranjem dezinformacija.
Nakon što je Hrvatska osamostaljena, obranjena i oslobođena, postavljeno je pitanje njezine budućnosti. Preplitali su se različiti interesi, a najsnažnija je bila politika reintegracije jugoslavenskog prostora u neku novu zajednicu – „zapadni Balkan“, „jugosferu“, „regiju“ i sl.
Trebalo je provesti „detuđmanizaciju“ odnosno poništiti dosege Tuđmanove politike nacionalnog pomirenja i suverene države. Sponzori te politike uložili su golema materijalna sredstva, medijske i intelektualne kapacitete, a u istu funkciju stavljene su i brojne međunarodne institucije od kojih je najmoćniji i najefikasniji bio Haaški tribunal.
Ulazak Hrvatske u NATO i EU poklopio se s recesijom te izborom Nikolića i Vučića u Srbiji, što je smanjilo „integracijske pritiske“ i dovelo do nove političke situacije. Tu treba imati na umu i neuspjeh međunarodnog protektorata u Bosni i Hercegovini koja je nakon 20 godina podjeljenija, nestabilnija i besperspektivnija nego što je bila poslije rata.
BiH je središnji prostor prelamanja interesa velikih sila i njihovih bliskih saveznika. Američko-tursko-saudijska podrška Bošnjacima dugo je diktirala političke procese.
U posljednje vrijeme sve je izraženija rusko-srbijanska potpora Republici Srpskoj.
Nova situacija nastala je nakon pokušaja „državnog udara“ u Turskoj, kada je došlo do tursko-ruskog zbližavanja, što posljedično znači i neku vrstu bošnjačko-srpskog savezništva, što se odmah i očitovalo u sporazumu Dodik-Izetbegović o mehanizmu koordinacije vezano za pristupni put BiH k EU.
Ipak, bošnjačko-srpski prijepori toliko su jaki da će ih i njihovi politički mentori teško natjerati na ozbiljnije kompromise, posebno zato što je i njihovo savezništvo labavo i privremeno. BiH je poligon odakle su se vodile i još se vode brojne propagandne i druge akcije, koje danas možemo nazvati hibridnim ratom protiv Republike Hrvatske.
Radi se o postizanju ratnih ciljeva bez upotrebe vojnih snaga, korištenjem prije svega informacija, odnosno dezinformacija kojima se pokušava utjecati na kadrovsku politiku, političke odluke i sl. Mete tih napada u pravilu su bile institucije i pojedinci koji su bili nositelji određene politike ili su je simbolizirali; od predsjednika Tuđmana, ministra obrane Šuška, generala Gotovine i Bobetka te brojnih drugih.
Danas je glavna meta informacijskog ratovanja potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević. On je prepoznat kao karizmatičan ratni zapovjednik i blizak suradnik premijera Plenkovića. Krstičević je uz ministra Medveda i najjača spona Vlade s hrvatskim braniteljima, ali i simbol pobjede u Domovinskom ratu.
Njegovim uklanjanjem s ministarskog položaja postiglo bi se više ciljeva. Vlada bi bila znatno oslabljena i otvorena napadima „nezadovoljnika“ iz braniteljskih struktura kojima njezina politika nije „dovoljno desna“.
Izazvale bi se ili produbile podjele i sukobi unutar braniteljskih struktura. Spriječila bi se ili odgodila reforma sigurnosnog sustava u pravcu stvaranja koncepta domovinske sigurnosti. Bio bi oslabljen i hrvatski utjecaj na BiH i njezin angažman na euroatlantskom putu BiH što je, izgleda, jedino hrvatski interes.
Način napada na Krstičevića nije inovativan. Nakon oslobađanja hrvatskih generala u Haagu ponovno se koriste lažne prijave i neutemeljene optužnice za ponovnu kriminalizaciju Domovinskog rata. Srbija je prestala koristiti institut „univerzalne jurisdikcije“ što kompenzira preko institucija Republike Srpske koje podnose prijave i podižu optužnice protiv hrvatskih političara i zapovjednika.
Od prosinca 2008. u Banjoj Luci djeluje Republički centar za istraživanje ratnih zločina koji se organizacijski nalazi u Ministarstvu pravde. Centar je nastavio s radom prethodno osnovanih institucija koje su se još od 1992. bavile prikupljanjem dokumentacije i podataka o ratnim zločinima.
Radi se o istraživanju zločina i navodnih zločina nad Srbima u BiH, ali ne i nad Hrvatima i Bošnjacima koji su ubijani gotovo u dvorištu tog centra. Samo u Banjoj Luci ubijeno je 120 Hrvata, a iz Republike Srpske protjerano ih je oko 200.000.
Važno je napomenuti da oni tamo nisu proglašavali svoje „krajine“ niti su balvanima zaustavljali promet. Uglavnom, centri čiji je cilj istraživanje zločina počinjenih „nad nama“ uz ignoriranje onih koji smo „mi“ počinili nema nikakav kredibilitet. Ne treba se čuditi ako za desetak godina pročitamo da je broj stradalih Srba u Hrvatskoj i BiH narastao na nekih 700.000. To smo već jednom vidjeli. •
>> HVIDR-a poručuje: Dosta je falsificiranja povijesnih činjenica i razapinjanja hrvatskih branitelja!
Sta rade nase sluzbe i nasi politicari.... Samo se sjetite sta je Franjo govorio... Nećemo dopustiti onima koji se vežu i sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima”