Mještani Krivog puta, seoceta visoko iznad Senja, koji u gluho doba noći kroz prozor ugledaju sitnu priliku u crnoj odjeći koja baterijskom lampom osvjetljava kilometrima dug put prema mjesnom groblju, dobro znaju tko je i kamo korača. To je njihova Mare, majka Damira Tomljanovića Gavrana, koji je ondje utonuo u san dug gotovo dva desetljeća. Mare ga obilazi svakoga dana, ujutro i uvečer, sjedne na drvenu klupu u neposrednoj blizini masivne grobnice pa pogled upre u nebo. Zna ona zašto. Ima tome davno, tek što ga je u crnu zemlju predala, kad je sjedeći na toj klupi ispod oblaka ugledala od svih ptica baš gavrana kako u pravilnim krugovima oblijeće pa sve niže i niže slijeće prije nego ispusti glas, kao da pozdravlja. Vidjela ga je Marija kasnije još toliko puta. I zato će ga i danas čekati da dođe s ratišta, kamo joj je slobodan i sretan odlepršao poput ptice.
-Ne mogu se ja miriti s tim da je otišao na put bez povratka. Nikad ja za sina nisam rekla da je pokojni. U ormaru mu je uvijek ispeglana odora, čekaju ga čizme i spakiran ranac. Dobro da ste naišli, sutra mu je rođendan – kaže majka, pa poželi dobrodošlicu u svoj trošni dom, u jedini sobičak u kojem boravi danju i noću. Unutra šporet na drva, drveni stol, krevet i zidovi obloženi fotografijama njezina Dade, zastavicama s amblemom njegovih Tigrova, spomenicama, plakeama, pjesmama koje su joj slali štovatelji njezina sina.
Prvi dani u Rakitju
Za nju, to je oltar ispod kojeg se moli, osobito kad se probudi, zagleda u fotografiju pa popriča sa sinom.
- Kako je to dobro dijete bilo, nije taj znao za ne mogu ili neću – reći će majka pa se mislima vratiti desetljećima unatrag, kada je njezin suprug napustio obitelj kada je njezinom Dadi bila tek godina dana. Odrastajući bez oca, šutljiv mladić razvio je iznimnu privrženost prema majci, koja je sama podizala dvojicu sinova: Damira i dvije godine starijeg Ivicu. Bile su mu 22 godine kad je osjetio zov domovine. Bio je među prvima. Upamtila je Marija taj 5. kolovoza 1990. godine. Obukao se, rekao: "Majko, treba braniti Hrvatsku" i otišao. Nije tada majka znala da ga je put nepogriješivo odveo u Zagreb, u bazu Rakitje gdje je pristupio postrojbi specijalne policije za posebne namjene MUP-a. Dočekao je ondje i njezin preustroj u Zbor Narodne Garde, pa dogodine u svibnju prišao u 1. gardijsku brigadu, među svoje Tigrove. Nije tada znala koliko je poseban njezin sin, i da će se u kratko vrijeme svojim vojničkim držanjem izdići iznad drugih, pa će ga imenovati zapovjednikom voda pješaštva, potom i dozapovjednikom satnije. I da će ukazano povjerenje ubrzo vratiti na prvim terenima s 4. pješačkim bataljunom po Banovini i Kordunu, u borbenim operacijama na području Nove Gradiške, na ratištima istočne Slavonije pa i Vukovara, na novim zadaćama do same najjužnije zemljopisne točke Hrvatske, oko Prevlake.
Da će nizati sve blistave vojne operacije -Jako malo sam ga vidjela, rijetko je dolazio. I nije volio pričati o ratu, mislim da me tako želio štititi. Samo je govorio: "Da ti samo znaš kakve ja dečke imam". S tim je momcima bio više nego sa mnom. Dolazio bi na nekoliko sati, nije htio noćiti u kući, u strahu da ne zaspi. Ja bih govorila: sine, ja ću, ako treba biti budna do četiri ujutro, ali ne. Trčao je natrag svojima – kazala je majka, prevrćući požutjele stranice albuma. Slušajući njezine riječi, teško se oteti dojmu da je Damir svoj karakter izgradio upravo u ratu. Majka je onamo poslala dječaka, vratio joj se muškarac. Slaže se, šutke kimajući glavom. Do nje su tek godinama kasnije dopirale legende poput one kad je na jednom od sastanaka general Bobetko odbio početi bez Gavrana. Kad je netko od okupljenih pitao tko je taj Gavran da se samo njega čeka, suborci su se na njega obrušili riječima: koju ti vojsku služiš kad ne znaš tko je Gavran? A pronaći suborce voljne prisjetiti se Gavrana pokazalo se najlakšim poslom. Ivan Pasariček, jedan od njegovih Tigrova, ima svoju teoriju zašto je tome tako.
- Svi smo mi voljeli biti uz njega i zato danas volimo pričati da smo ratovali uz Gavrana - rekao je jednostavno. Suborci iz 1. gardijske slažu se da nikada neće zaboraviti svojih 367 poginulih suboraca, ali simbolom Domovinskog rata smatraju njega, Gavrana. Potom tumače kako je nadimak baštinio od matične postrojbe, 4. pješadijske bojne kojoj je pripadao, koja se zvala Gavrani... Onako crn, markantan, nije bilo dvojbe tko će od svih suboraca kroz rat ponijeti taj časni nadimak. - Nismo ga zvali zapovjednikom, to je bilo prekruto i formalno, nego “šefe”. Koje je god selo, brdo ili poziciju pokazao, mi smo to zauzeli jer je Gavran tako rekao. Kad god bismo na motoroli čuli njegov glas, išli smo naprijed, s njim u pobjedu. Ta je naša ekipa disala pobjednički zahvaljući njemu. Velika je sreća što smo ga imali - priča Ivan Pasariček pa se skupa sa suborcima prisjeća kako je, zbog silne energije koju je posjedovao, bilo teško koračati uz Gavrana. - Nismo se usudili reći da se bojimo. Tko je pred njim mogao reći da se boji? Nismo mogli, iz poštovanja - kaže Ivan Pasariček.
Bobetkovo poštovanje
Jedan za drugim, Gavranovi Tigrovi u sjećanje dozivaju terene koje su prošli pod njegovim vodstvom, poput Živogošća kad su izviđali danju pa noću, odrađivali smjene i onda se rotirali. Svi, osim Gavrana koji je ispraćao i dopraćao grupe vojnika i niže rangiranih zapovjednika, “šaltao” ih, kako kažu, a sam bi ostajao sve do odlaska na novi teren. Pa opet tako ispočetka, bespoštedno prema sebi. Sjećaju se potom i odlaska u Starigrad-Paklenicu.
-Dugo smo bili tamo, ali bez ijednog incidenta među Tigrovima. I opet to treba pripisati Gavranu i njegovom autoritetu. Strašno smo ga poštovali. Bio je strog ali sami smo takav red željeli, bez tog reda ni rat ne bismo dobili – pričaju Tigrovi, pa se prisjećaju svojih terena u Kostajnici, Novskoj, cijeloj zapadnoj Slavoniji, kamo su slijedili svog zapovjednika. Nikad, kažu nam, nije bio od puno priče, uvijek od akcije, na taj način dižući moral svojim vojnicima. - Vodio je stotine akcija i izviđanja, ali nikada, ama baš nikada nismo upali u neku zasjedu. Nikada nas nije izložio pogibelji i u tome je veličina vođe. Treba to zahvaliti Gavranovom urođenom instinktu. Fascinantno je bilo gledati kako se pred našim očima razvija u velikog vojnika. To mogu samo izuzetni ljudi – kaže Ivan Pasariček.
Nikada u zasjedu
- Gavran nije postavljen za zapovjednika, on je izabran od ljudi kojima se “nametnuo” svojim prisustvom na terenu, uvijek s vojnicima. Gavran je, vjerujte, od mnogih kukavica napravio istinske borce. Iz najobičnijeg je vojnika znao izvući ono najbolje i to je osobina koja mora biti urođena. Kao čovjek, suborac i zapovjednik bio je uzor i vodilja svima nama. Bio je vođa. Kad ide Gavro, idemo svi. Bio je legenda Hrvatske vojske i Tigrova – reći će Ilija Vučemilović. "Stižem, prijatelju". Koliko su samo puta čuli ove riječi koje su im ulijevale beskrajnu sigurnost. I Gavran bi stizao, uvijek bi održao riječ. Sve dok nad obroncima Velebita nije svanuo 17. veljače 1994. godine. -Bilo je to na koti 1183, mjesto se zove Ruja, gdje smo štitili bok našeg položaja. U izviđanje smo krenuli Gavran, zapovjednik satnije i ja. Nije to bio jedan kobni rafal, pucalo se po nama dobrih petnaestak minuta. U jednom trenutku, bacili smo se na zemlju sva trojica, njih dvojica udesno, ja ulijevo. Zovem, nitko se ne odaziva. Počnem puzati prema njima i vidim Gavrana kako nepomično leži. U prvi mah sam mislio da je zbog pada ostao bez svijesti. Opipao sam puls, bio je slabašan i tada sam vidio neveliku rupu na sljepoočnici. Nisam u tom trenutku vidio izlaznu ranu, a bila je golema. Izvlačili smo ga petnaestak minuta, išekivali helikopter koji smo odmah dozvali.
Silna energija
Stigli su samo do Lukovog Šugarja kad je Gavran izdahnuo – prisjeća se Darko Katuša. Pitamo Tigrove kako su se primili vijest. -Kad mi je otac umro nisam se tako osjećao, onda možete misliti. Za Gavranom sam plakao kao dijete – veli Stipe Ercegovac, dok Ilija Vučemilović kaže: - Izgubili smo vođu, suborca i prijatelja. Suze su nam lijevale na prvoj liniji, ne samo nama Tigrovima... Ivan Pasariček pamti svaki trenutak toga dana. - Moja ekipa bila je u Ogulinu, nismo mogli vjerovati da je to istina – kaže. Kad je svojim krilima odlepršao u vječnost, Gavranu je bilo tek 26 godina. Poginuo je s činom pukovnika, ali Hrvatska mu se odužila promaknućem najprije u čin brigadira, kasnije i u stožernog brigadira.
Odlikovan je najvišim državnim odličjima, među njima i onim za junaštvo, Redom kneza Domagoja, nabrajaju suborci. -Gavran nije zaboravljen, za nas nije umro, ni jedne minute. A kako vrijeme prolazi, sve je više s nama. Pričamo o njemu više nego ikada i čuvamo uspomenu na njega. Duboko vjerujemo da bi, da je ostao živ, neke stvari u ovom društvu bile drugačije. Bio je moralna vertikala kakvih danas i te kako nedostaje – slažu se suborci. Ti su joj momci, kaže majka Marija, golema utjeha. Ne zaboravljaju na nju na obljetnice Damirova rođenja i smrti, zovu je na memorijale, obilaze. Evo nedavno joj je kućni prag prešao i general Markač, što ju je posebno ganulo.
Suze na prvoj liniji
- Naši mrtvi su živi dok ih se god netko sjeća, a mog Dadu nitko ne zaboravlja. Oni su na ratištu jedno drugome bili sve. I danas je tako – govori majka. Utjeha su joj i unuci: ima ih petero. Boli je duša kad pomisli da svoju djevojčicu Kristinu, rođenu u braku sa suprugom Gordanom, Damir nikada nije vidio. Rodila se mjesec dana nakon njegove pogibije.
Ali majka Marija više ne plače. Dugih je deset godina teško bolovala, pa je znala i puzati po podu, nakon što si je više puta pokušala oduzeti život, pa odustala od tog nauma "da ne osramoti sina", nakon što je isplakala jezero suza, danas više ne plače. - Moj sin je heroj, moram biti i ja – reći će. Jedne joj je noći, tako, Dado svratio u san, zagrlio je i rekao joj da ne smije plakati. I ona ga je poslušala.
Pripadam divljini
Sada živi za to da mu donese svježe cvijeće. Ne bi joj sin oprostio da ga je sahranila drugdje. Govorio joj je: "Nisam ja za te velegradove, ja pripadam u ovu divljinu". Njegovo ime danas nose ulice u najvećim hrvatskim gradovima, trgovi, sportski tereni, memorijali, hodočašća. Ali uspomena na njega čuva se na Krivom putu svakoga dana. Zato i danas majka neće nikamo iz šume gdje su joj ponekad jedino društvo medvjed, lisica, vuk. I gavran koji je u niskom letu prati na putu od groblja do kuće i pokazuje put.
>>Ne propustite! U subotu izlazi drugi broj magazina hrvatskih branitelja 'Oluja'