Na današnji dan, 20. listopada 2008. godine, na Županijskom sudu u Splitu donesena je presuda u jednom od najmučnijih sudskih procesa u Hrvatskoj. Na optuženičkoj klupi bio je Luka Pezelj, za susjede miran i nekonfliktan mladić, a za roditelje Kristine Šušnjare bešćutni ubojica koji je na okrutan način zatukao njihovu 20-godišnju kćer. Tužiteljica M. M. zatražila je maksimalnu kaznu, od 40 godina zatvora, a branitelj je tražio da se ubojstvo mlade studentice prekvalificira u obično. Na kraju je sudac Bruno Klein Luku Pezelja osudio na 31 godinu zatvora – 28 godina zbog ubojstva te četiri godine za pokušaj silovanja. Gotovo polovinu te kazne Pezelj je do danas već odslužio.
Iako je 2008. godinu vjerojatno dočekala radosna, u krugu svojih prijatelja i najmilijih, 20-godišnja studentica ekonomije i zaljubljenica u poeziju Kristina Šušnjara, iz Trilja, nije mogla znati da će proživjeti samo prvih pet dana te godine. Kobnog 5. siječnja Kristina je krenula u Sinj, gdje se trebala naći s prijateljicom, no tamo, nažalost, nikada nije stigla. Drugi dan ujutro roditelji su policiji prijavili njen nestanak. Na noge se digao čitav triljski i cetinski kraj u kojem su rane, šest godina nakon ubojstva 17-godišnje A. B. u ožujku 2002. još uvijek bile svježe i bolne.
Odmah je pokrenuta opsežna potraga za nestalom djevojkom u koju su se uključili policajci, vatrogasci, HGSS sa psima tragačima, a područje su nadlijetali i helikopteri. No nada da će potraga imati sretan kraj živjela je kratko. Treći dan nakon nestanka mlade djevojke surova istina ugasila je i zadnji tračak te nade. U Smajlićima, u Docu Donjem kod Omiša, desetak kilometara od mjesta gdje je Kristina posljednji put viđena živa, jedan je umirovljenik, šetajući psa, uočio nago, mrtvo tijelo mlade djevojke. Zbog težine ozljeda nije bilo moguće utvrditi jesu li to posmrtni ostaci nestale studentice, no nakon obdukcije patolog je potvrdio – riječ je o tijelu Kristine Šušnjare.
Trag zločina
Tragovi zločina vodili su do 26-godišnjeg mladića iz susjednog sela, Luke Pezelja. Upravo je on kobne večeri automobilom povezao 20-godišnju Kristinu koja je stopirala na triljskom mostu. Ne sluteći da bi joj šest godina stariji poznanik mogao nauditi, bez straha je ušla u golf – no, bila je to kobna odluka. Umjesto prema Sinju, gdje se Kristina trebala naći s društvom, Pezelj je krenuo cestom Trilj – Bisko, rekavši joj da mora svratiti kući, nakon čega će je odvesti u Sinj.
No po glavi mu se vrzmalo nešto drugo. Počeo je dirati Kristinu po koljenu, no ona je maknula njegovu ruku, nakon čega je Pezelj na nju još drskije nasrnuo. Kako se djevojka nije prestajala braniti, razjaren, dohvatio je francuski ključ kojim ju je počeo silovito udarati po glavi, vratu, rukama, ramenima, leđima... Nanio joj je teške, smrtonosne ozljede. Izmasakrirano, mrtvo tijelo mlade djevojke, bacio je potom u provaliju, pokraj jame u zaseoku Smajlići, u koju mještani bacaju otpatke od zaklane stoke, nakon čega se vratio kući, presvukao se te otišao u kafić u Trilju.
Krug se stezao
Iako se nadao da je uništio sve tragove krvavog zločina, ubrzo je shvatio da se krug oko njega iz sata u sat sve više steže. Policija je tragala za golfom zelene boje, s upečatljivim felgama. Nakon što su policajci obavili razgovor s bratom Luke Pezelja, želeći doznati je li možda on kobne subote vozio svoj zeleni golf, ubojica nije izdržao te je svom bratu priznao zločin. Dan nakon pronalaska Kristinina tijela Luka Pezelj je došao u policijsku postaju s unaprijed pripremljenom pričom.
VEZANI ČLANCI:
''Rekao sam joj da smo blizu, da ću samo uzeti novac i da ćemo onda u Sinj. Kristina se uznemirila, otvorila je vrata, izašla i došla s moje strane. Tražila je da je vozim u Sinj. Izašao sam i onda... Ne sjećam se sad točno kako, gurnuo sam je. Pala je i glavom udarila u rub podnice vrata. Ostala je ležati na podu, krv joj je lagano tekla iz glave. Razmišljao sam kratko što ću. Stavio sam je na suvozačevo sjedalo. Dosjetio sam se kako bi bilo dobro prikazati ovo kao silovanje, pa sam je skinuo'', rekao je Luka Pezelj policiji. Priznao je da je Kristinino tijelo odvezao do jame, a jutro nakon zločina oprao automobili i krv sa suvozačevog sjedala te zapalio Kristinine stvari.
No, tvrdnje Luke Pezelja, da je Kristinina smrt bila nesretan slučaj, odmah su odbačene, jer su ozljede na mrtvom tijelu djevojke bile nepobitan svjedok stravičnog zločina koji je počinio. Dana 27. veljače 2008. protiv Pezelja je podignuta optužnica za teško, kako je navedeno, okrutno i podmuklo ubojstvo te za pokušaj silovanja. Pezelj se pokušao izvući i na neubrojivost tvrdeći da je kobne noći čuo glasove koji su mu rekli da ubije Kristinu, no ni to mu nije pošlo za rukom. Na zahtjev suca istrage, branitelja, ali i tužiteljstva, poslan je na psihijatrijsko vještačenje. U Centru za forenzičku psihijatriju zaključili su kako je Pezelj u trenutku zločina bio svjestan onoga što radi. Vještaci psihijatri, koji su Pezelja motrili u Vrapču, ustanovili su da je pasivno agresivan, nižeg stupnja inteligencije, narcisoidan te s nedostatkom suosjećanja za boli drugog.
Potresno suđenje
„Bila je lijepa, mlada i pametna. Čvrsta karaktera i moralnih načela. Studirala je ekonomiju i pisala pjesme. Njezini roditelji nikada neće dočekati da diplomira, uda se, ima djecu i bude im potpora u starosti“, navela je u svojoj završnoj riječi tužiteljica te zatražila maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. Obrana je pak tražila da se djelo prekvalificira, jer radi se, kako je tvrdio odvjetnik Ž. G., o ubojstvu, a ne o teškom ubojstvu.
Okrutnosti, smatrao je odvjetnik, nije bilo jer je Kristina umrla nakon prvog udarca. No, patologinja je izjavila da je na Kristininu tijelu nađeno šest obrambenih ozljeda, ocijenivši da je morala biti pri svijesti kada ih je zadobila. Ubojstvo nije bilo niti podmuklo jer je, kako je obrazlagao odvjetnik Gulišija, pokojna poznavala Pezelja te je svojevoljno ušla u njegov automobil. Negirajući i pokušaj silovanja, branitelj je tražio da se cijene olakotne okolnosti, priznanje i dotadašnja neosuđivanost. Na samom kraju suđenja ustao je Luka Pezelj te je, sa suzama u očima, prvi put rekao: „Duboko se kajem što sam ubio tu curu.“
Bez maksimalne kazne
Sud je utvrdio da je Pezelj, kobne noći, krenuo cestom Trilj – Bisko, kako bi ostvario spolno zadovoljstvo. Zaustavio je golf i navalio na djevojku koja se branila. Počeo ju je udarati šakama i gušiti. Skinuo joj je odjeću i pokušao je nasilno obljubiti. Kada nije uspio, zatukao ju je s 18 udaraca francuskim ključem i još jednim tupim predmetom kako bi prikrio pokušaj silovanja. Umrla je trpeći velike bolove, zaključio je sudac Klein. Izmasakrirano tijelo Pezelj je bacio pokraj ceste, u jamu kod Dolca Donjeg, te ga je prekrio granjem. Vijeće je zaključilo da je Pezelj djevojku usmrtio na osobito okrutan način, premda ne i podmukao.
VEZANI ČLANCI:
U ponedjeljak, 20. listopada, točno u podne, u velikoj dvorani splitske Palače pravde objavljena je presuda, a tijek događaja je na licu mjesta pratio Večernjakov novinar Dragan Miljuš, u čijem članku, pohranjenom u arhivi, stoji kako je pojedinačno vijeće suca Brune Kleina nepravomoćno osudilo Luku Pezelja na 28 godina za teško ubojstvo i četiri godine za pokušaj silovanja 21-godišnje Kristine Šušnjare.
Sudac Klein obrazložio je odluku vijeća, pojasnivši kako je raspon kazne za teško ubojstvo od 10 do 40 godina te kako se prigodom određivanja kazne, u ovom slučaju, ne može ići na maksimum zbog prijašnje neosuđivanosti te jer se mora ostaviti raspon za još teže oblike istog kaznenog djela. Za pokušaj silovanja, minimum od četiri godine predviđen je za ostvareno kazneno djelo, a u ovom slučaju se, pojasnio je sudac, pokušaj kaznio kao dovršeno nedjelo.
Vrhovni sud je, 4. prosinca 2009. godine, u cijelosti potvrdio prvostupanjsku presudu suca Kleina prema kojoj je Pezelj za ubojstvo Kristine Šušnjare osuđen na dugotrajnu kaznu zatvora u trajanju od 31 godine.
Mi, jednostavno, moramo uvesti kaznu doživotnog zatvora. Protiv sam, i to izričito, smrtne kazne, ali moramo, jednostavno moramo, uvesti kaznu doživotnog zatvora. Ovaj, konkretan zločin, i njemu isti ili slični, upravo i zaslužuje/u ništa osim doživotnog zatvora. I kakve još olakotne okolnosti, ili pomilovanje ili smanjenje (i niske) zatvorske kazne? Recite to žrtvi, i njenim bližnjima. Zašto uvijek ispada da je našem pravosuđu uvijek na prvom mjestu zločinac, a ne žrtva (i posljedično njeni bližnji)?