Vedra i komunikativna, topla i brižna, otvorena i suosjećajna, susretljiva, strpljiva i blaga, ali i odgovorna, samostalna, organizirana, pravedna, savjesna i snalažljiva - sve je to, ali i još mnogo, mnogo više od toga, prva SOS mama na ovim prostorima - Gordana Horvat. Žena je to s najdužim stažem SOS-mame u Hrvatskoj, koja je gotovo čitav svoj život posvetila majčinstvu prema djeci koja odrastaju bez odgovarajuće skrbi svojih bioloških roditelja. SOS Dječje selo Lekenik, u kojem Gordana živi od prvog dana njegova otvaranja, do danas je bilo dom za 467 djece, o kojima je brinulo 48 SOS mama, a danas, u 15 SOS kuća malog sela, živi 57 mališana.
Iako nije prošla iskustvo trudnoće i poroda, Gordana je jednog siječanjskog dana, 1993. godine, postala 'majka' 17-mjesečnog dječaka. Mališan, koji je stigao iz doma u Nazorovoj, bio je njeno prvo dijete u SOS Dječjem selu Lekenik, u kojem ova mama, s velikim M, živi od dana kada je ono postalo dom za djecu bez adekvatne, roditeljske skrbi. Gordana Horvat, s 30 godina dugim stažem SOS mame, do sada je srcem prigrlila i rukama zagrlila dvadeset i sedmero mališana kojima je bila, ali i ostala više od njihovih, bioloških majki. Iz Dječjeg sela je, do sada, ispratila dvadeset i dvoje djece, a trenutno brine o jednom dječaku i četiri djevojčice, od kojih najmlađe dijete ima 4, a najstarije 11 godina.
GALERIJA Lekenik: Prva SOS mama Gordana Horvat
Naš je poziv Gordanu zatekao na dječjem igralištu, gdje je, sa svojom malom, veselom ekipom uživala u sunčanom popodnevu, neobično toplom za listopad. Glasna vriska i 'dugometražni' dječji smijeh, onih najmlađih, od 57 mališana, koliko ih trenutno živi u selu, nadglasali su tih, blag i pun strpljenja, glas SOS mame. Svako malo nešto su ju pitali, dotrčali bi tek da ju zagrle i poljube, nasmijali bi joj se, onako široko i spontano, tražeći i u igri, njen blagi, brižni pogled. I što drugo zaključiti nego da je Gordana doista prava mama. S djecom je od 0 do 24 sata, 365 dana u godini, uz nju odrastaju, s njom dijele svoje tuge i strahove, sreću i smijeh. Povjeravaju joj, 'u četiri oka', svoje male, ali i one najveće tajne. Šapuću o svojim simpatijama i prvim ljubavima, o svojim snovima, nadama i planovima. Iako je sama, s petero djece, Gordana je 'sve u jednom' te je, samo ona zna recept kako, uspjela svakom djetetu nadomjestiti čitavu obitelj. Ona je i SOS mama i SOS tata i SOS baka, a mališani su, jedni drugima, poput braće i sestara, stoga ne čudi što je svaka, od 15 idiličnih SOS kuća, u malom, slikovitom, turopoljskom selu, pravi, topli obiteljski dom.
Škola za SOS mame
Prisjećajući se onog ključnog trenutka, kada je odlučila, iz korijena, promijeniti svoj dotadašnji život, preseliti se u malo, živopisno selo, Lekenik, između Zagreba i Siska, te postati SOS-mama, Gordana nam je otkrila kako je za sve 'kriv' jedan oglas, objavljen u Večernjaku.
VEZANI ČLANCI:
„Te sam, 1992. godine, bila nezaposlena. Tražeći posao, zapazila sam, baš u Večernjaku, jedan doista poseban oglas. Tražile su se SOS mame i ja sam, istog trenutka, odlučila javiti se na taj natječaj. Prošla sam nekoliko krugova - prvi krug natječaja uključuje više testiranja, poput psihološkog, testa osobnosti i individualnih razgovora te ispitivanje motivacije. Nakon što sam sve to uspješno riješila, s još desetak kandidatkinja, primljena sam u školu za SOS mame, u trajanju od tri mjeseca. Par tjedana kasnije, javili su mi da sam dobila posao, no za mene to nikada nije bio posao, nego životni poziv“, prisjeća se Gordana.
Prva hrvatska SOS mama u prvo je hrvatsko SOS Dječje selo doselila u siječnju, 1993., te je prva i primila dijete na skrb. Tada 17-mjesečni dječak, danas je odrastao čovjek, završio je školu te radi u banci, u Zagrebu. Sa svojim prvim djetetom, o kojem je skrbila SOS mama Gordana, i danas je u stalnom kontaktu, baš kao i sa svom ostalom, kako kaže, svojom djecom. Na pitanje ima li već i netko od te djece svoju djecu, Gordana ponosno kaže kako je postala i 'SOS baka'. Najstarija, od 27 djece, koja su dio velike, Gordanine SOS obitelji, odavno više nije dijete, bliži se 40-oj i majka je troje djece, a i njen brat je, priča nam SOS mama, u ožujku dobio sinčića. Baš kao i biološke mame i bake, svi oni posjećuju Gordanu i svoj SOS dom u Lekeniku i upravo su takvi trenutci Gordani najveća nagrada za duge godine truda, neprospavanih noći, bdjenja kada su bolesni, za sate zajedničkog učenja i tisuće pregledanih zadaća, skuhanih ručkova, a nerijetko i prolivenih suza, jer sve dječje tuge ona je dvostruko proživljavala.
Iako je, u protekla tri desetljeća, bilo i teških trenutaka, Gordana ipak, pamti samo sretne dane te bi, kada bi mogla vratiti vrijeme, ponovno donijela istu životnu odluku.
Najmlađi su stigli iz rodilišta
Od 8. listopada, 1993., kada su kuće, u SOS Dječjem selu Lekenik, primile svoje prve, male obitelji, pa do danas, uz ukupno 48 SOS mama, odraslo je 467 djece. Neki od njih u Dječje su selo stigli iz rodilišta, kao bebe, stare tek nekoliko tjedana. Neki su došli s tri, pet ili 10 godina, no ono što im je gotovo svima zajedničko je da svoj dom, u Turopolju, nikada nisu zaboravili. Iako su mnogi od njih sada već odrasli ljudi, sa svojim obiteljima, rado posjećuju malo turopoljsko selo, koje je spasilo njihovo uzdrmano djetinjstvo, dodalo mu vedre boje i pružilo im onaj, toliko dragocjen, osjećaj sigurnosti i topline.
Danas, u SOS selu Lekenik, živi 57 djece. No, malo selo, velikog srca, djeci je dom samo do završetka osnovne škole. No, iako s 15 godina moraju otići iz sela, iz zagrljaja svojih SOS-majki ne odlaze, ni s 15, ni s punih 18, pa čak ni kada su već odavno punoljetni, jer veze, koje su se stvorile, unutar četiri zida ovih SOS-kuća, veze su koje nemaju rok trajanja. Niti jedan odlazak, kaže nam SOS mama Gordana, nikada nije bio rastanak.
Iskustvo odlaska iz Dječjeg sela za djecu, koja tamo odrastaju, tvrde djelatnici, nije traumatično. Ne prekidaju veze s SOS mamama, dapače, redovno ih posjećuju i razgovaraju, gotovo svakodnevno, telefonom. Djeca se, kako tvrde, uglavnom raduju tom izazovnom koraku u životu, jer znaju da je to veliki korak ka njihovom odrastanju, u kojem vide i kako napreduju i osamostaljuju se te su, u neku ruku, ponosni na sebe. Važno je naglasiti i da u Dječjim selima imaju vrlo individualan pristup svakom djetetu te se za djecu, koja možda nisu zrela, u trenutku, otići iz Dječjeg sela, ili ih veže dobar odnos s braćom i sestrama u SOS kući, boravak u Dječjem selu može i produžiti.
VEZANI ČLANCI:
„Djeca svoje obrazovanje nastavljaju u SOS Zajednicama mladih, u Zagrebu ili Velikoj Gorici, gdje su i dalje u našoj skrbi, no za razliku od života u Dječjem selu, sa SOS mamama, u Zajednicama mladih o njima, 24 sata dnevno, skrbe odgajatelji. Nakon završene srednje škole, mlade osobe i dalje imaju mogućnost ostati u programima za mlade SOS Dječjeg sela. Tako uspješno provodimo program 'Pripreme za izlazak iz skrbi', te Program praćenja, koji se odvija nakon što se mlade osobe, nakon srednje škole, zaposle ili upišu fakultet. Stručnu i savjetodavnu podršku, od naše Udruge, mogu koristiti dok se, u potpunosti, ne pripreme za samostalan život“, pojašnjava Mario Čović, direktor SOS Dječjeg sela Lekenik, o kom je Večernjak prvi put pisao, 9. listopada, 1993., dan nakon što je to prvo, SOS dječje selo u Hrvatskoj, službeno otvoreno.
Na zahtjev donatora iz cijelog svijeta austrijska je humanitarna organizacija, 'SOS Kinderdorf International', selo počela graditi godinu dana ranije. Kamen temeljac svečano je položen 10. rujna, 1992., a u samo četiri mjeseca u slikovitom je, turopoljskom selu Lekenik, izgrađeno 15 obiteljskih kuća, za smještaj djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Prvi, mali stanovnici i njihove SOS mame, u Lekenik su doselili početkom 1993., no SOS selo je svečano otvoreno 8. listopada te godine, što je svojim objektivom tada zabilježio naš Robert Belošević, čija je fotografija, objavljena na naslovnici Večernjaka, staroj 30 godina, pohranjenoj u našoj arhivi.
