Nakon što je, u srpnju, 1990. godine, ukinuto 10 zajednica općina, ignorirajući savjete stručnjaka, koji su apelirali da se velika, teritorijalna reforma ne provodi, dok je 30 posto teritorija Hrvatske pod okupacijom, Vladimir Šeks i HDZ su, 1992., odlučili radikalno povećati broj općina i gradova. Broj lokalnih jedinica u Hrvatskoj je, tako, početkom 90-ih, upeterostručen.
Tijekom 1970-ih i 1980-ih godina hrvatski nacionalni teritorij bio je podijeljen na 102 općine i 10 zajednica općina. Prosječna hrvatska općina, za socijalističkog razdoblja, imala je 46 900 stanovnika i prostirala se na 554 četvorna kilometra. Na povijesnoj sjednici, 19. studenog 1992., Vlada Republike Hrvatske usvojila je nacrte zakona o novom teritorijalnom ustrojstvu i lokalnoj samoupravi te je Saboru uputila prijedlog tog novog teritorijalnog ustrojstva države, po kom će Hrvatska, umjesto 10 zajednica općina, imati 20 županija, 23 grada i čak 383 općine, umjesto dotadašnje 102. Na pitanje novinara da li bi radikalno povećani broj općina mogao utjecati na bujanje administracije, predstavnici Vlade su tada odlučno tvrdili kako će općine morati štedjeti, jer će troškove snositi same, tvrdeći kako nema mjesta insinuacijama da će svaka, od 383 općine, imati svoj Mercedes.
Zakonski je prijedlog, kako bilježi naša arhiva, bio otvoren za sugestije i podložan promjenama. Građani su se mogli izravno izjasniti o predloženom području i pripadnosti općini, odnosno gradu, a o prijedlogu županijskih područja mogli su reći svoj sud putem svojih zastupnika u Saboru. Iz Vlade su tada istaknuli kako će prava karta Hrvatske biti nacrtana tek nakon izjašnjavanja građana o predloženim područjima općina i gradova. U danima saborskih zasjedanja, koji su uslijedili, bilo je brojnih prijedloga i primjedbi na Prijedlog zakona o područjima županija, gradova i općina, bilo je i polemika i međusobnog prepucavanja, zbog čega je tadašnji predsjednik Sabora, Stjepan Mesić, upozorio zastupnike da za govornicom ne vode predizbornu kampanju.
Zakonom o lokalnoj samoupravi i upravi, iz prosinca 1992., pristupilo se velikoj reorganizaciji hrvatske lokalne uprave. Novi teritorijalni ustroj Hrvatske zaživio je u travnju 1993., kada su konstituirane prve županije i izabrani prvi župani. Od te 1993. godine, prošlog stoljeća, pa sve do danas, teritorijalni ustroj Hrvatske gotovo da se nije bitno promijenio.
Imamo 555 lokalnih jedinica
Hrvatska je danas rascjepkana na 428 općina, 127 gradova i 20 županija, plus Grad Zagreb, a proračuni svih tih lokalnih jedinica iznose više od 28 milijardi kuna godišnje.
Po površini, najveća županija je Ličko-senjska (5 353 km²), a najmanja Međimurska (729 km²). Po broju stanovnika, najveća je županija Splitsko-dalmatinska (oko 445 000), a najmanja Ličko-senjska (oko 43 000). Županije u prosjeku imaju oko 170 000 stanovnika i oko 2 800 km² površine. Prosječan hrvatski grad je, 2014. godine, imao 17 300 stanovnika. Prosječna hrvatska općina danas ima oko 2 800 stanovnika i oko 86 četvornih kilometara, a o tome koliko je čitav taj glomazni sustav funkcionalan govori i činjenica da znatan broj tih općina, vlastitim prihodima, ne može financirati niti plaće svoje administracije, a čak jedna trećina, od ukupnog broja općina, nema niti jednu kulturnu ustanovu, poput javne knjižnice ili doma kulture. Brojni se stručnjaci stoga slažu da Hrvatskoj hitno treba novi teritorijalni ustroj koji bi se sastojao od nekoliko prirodnih i političkih regija te 100-tinjak gradova i općina.
Rezultat, administracija se udeseterostručila umjesto da se smanjila. Za očekivati je bilo da se smanji obzirom da smo se odlučili za tržišno gospodarstvo koje bi trebalo biti u svemu efikasnije, sa što manje nepotrebnih troškova.