Na današnji dan, prije 28 godina, u Zagrebu i Erdutu, potpisan je Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Upravo su potpisi, na taj povijesni dokument, označili početak kraja rata na području bivše Jugoslavije te važan korak ka uspostavi mira na Balkanu.
Tom povijesnom događaju prethodile su četiri godine agonije. Naime, u periodu od 1992. do 1995. godine, svi pokušaji mirovnih pregovora hrvatske vlasti s vodstvom pobunjenih Srba u Hrvatskoj, završili su neuspjehom, baš kao i svaki pokušaj dogovora o mirnoj reintegraciji okupiranog hrvatskog teritorija u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske. Ništa bolje rezultate, na tom polju, nije postigla niti međunarodna zajednica. Kroz misije UNPROFOR-a i UNCRO-a, nije postignut trajni mir, a prognanici se i dalje nisu mogli vratiti svojim kućama.
Stoga je, nakon četiri godine, unatoč brojnim protivljenjima, Hrvatska odlučila početi sama, vojnim putem, oslobađati svoja okupirana područja. Vojno-redarstvenom akcijom "Bljesak", u svibnju 1995., a potom i akcijom "Oluja", u kolovozu iste te godine, oslobođeno je oko 12 tisuća četvornih kilometara zapadne Slavonije, Banovine, Korduna, Like i sjeverno-dalmatinskoga zaleđa. Zaštićene zone Ujedinjenih naroda (UNPA) - sektori "Zapad", "Sjever" i "Jug", bili su tada vraćeni te je samo još sektor "Istok", koji je obuhvaćao hrvatsko Podunavlje, ostao pod srpskim nadzorom. No, nije to bio 'šećer na kraju', jer upravo je pitanje reintegracije istočne Hrvatske bilo jedno od najkompleksnijih pitanja.
Ipak, nakon uspjeha Bljeska i Oluje, vodstvu pobunjenih Srba bilo je potpuno jasno da je Hrvatska nepokolebljiva u svojoj definitivnoj odluci, da ako je potrebno, vojnim putem oslobodi i posljednji centimetar svog okupiranog teritorija. Uz to i poraz Vojske Republike Srpske u BiH uvelike je doprinio odluci srpskog vodstva da, nakon višegodišnjih propalih pregovora, konačno prihvate ponuđene prijedloge te pristanu na mirno rješenje.
Sporazum jači od rata
U sjeni Daytonske mirovne konferencije, u Zagrebu i Erdutu, 12. studenog, 1995., potpisan je Temeljni sporazum o području istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Tog je dana, poslijepodne, u Predsjedničkim dvorima, u Zagrebu, potpis na dokument o mirnoj reintegraciji hrvatskog istoka i povratku posljednjeg, okupiranog područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, stavio Hrvoje Šarinić, koji je bio povjerljivi izaslanik tadašnjeg predsjednika Tuđmana u razgovorima sa Slobodanom Miloševićem. U ime srpske, pregovaračke delegacije, sporazum je, nešto prije 14 sati, u Erdutu, potpisao tadašnji ministar vanjskih poslova SR Jugoslavije, Milan Milanović, istaknuvši, pri tom, da su ispunjena dva srpska zahtjeva - prvi, da ne bude rata i drugi da stanovništvo ostane na tom području.
Tim povijesnim sporazumom koji su, kao svjedoci, potpisali i tadašnji američki veleposlanik u Zagrebu, Peter Galbraith, te posebni predstavnik glavnog tajnika UN-a za bivšu Jugoslaviju, Thorvald Stoltenberg, izbjegnuta je vojna akcija, napravljen je krupan korak prema miru te su stvoreni temelji za kasnije, međusobno priznanje Hrvatske i Srbije.
VEZANI ČLANCI:
„Potpisima, a ne mecima!“
„Mislim da svatko može procijeniti težinu i povijesno značenje ovog sporazuma. Njegova provedba znači zaokruženje državnog teritorija Republike Hrvatske, a treba ga gledati i kao jedan od segmenata potpune normalizacije hrvatsko-srpskih odnosa. Nadamo se da će to uskoro, u Daytonu postati realnost', izjavio je tada Hrvoje Šarinić.
Peter Galbraith je, zabilježeno je u člancima iz naše arhive, istaknuo kako je jedan od glavnih problema, riješen na miran način, potpisima, a ne mecima, dok je Stoltenberg naglasio kako je sporazum početak kraja rata na području bivše Jugoslavije.
Taj smo povijesni dan u Večernjaku obilježili i posebnim prilogom, na četiri stranice, o Baranji, istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu. Naši su novinari tada pronašli odgovore na brojna pitanja, od toga gdje su prognani iz istočne Hrvatske i koliko ih je, kakva je bila struktura stanovništva, u okupiranim dijelovima, od 1839., do 1991. godine. Doznali su sve o srušenim i uništenim sakralnim objektima, o tome kakvo je povijesno značenje okupiranih područja za Hrvatsku te zašto istočne granice Hrvatske sežu preko Dunava, a njihovi su tekstovi pohranjeni u arhivi Večernjeg lista.
Preko 14 točaka, do suverenosti i cjelovitosti
Kroz 14 točaka, Zagrebačko-erdutskim sporazumom definirana su područja na kojima će, uz podršku UN-a, tijekom prijelaznog razdoblja, od 12 mjeseci, obje strane surađivati u provedbi procesa mirne reintegracije. Sporazum je obuhvatio proces demilitarizacije, početak razminiranja i povratak izbjeglica i prognanika, povrat nezakonito oduzete imovine ili nadoknadu štete, te osiguranje normalnog funkcioniranja javnih službi, uspostavu prijelaznih policijskih snaga, ali i gradnju povjerenja među etničkim zajednicama, kao i poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nije se dugo čekalo da Sporazum o mirnoj reintegraciji istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema, stupi na snagu – već 23. studenog, 1995., potvrdilo ga je Vijeće sigurnosti UN-a (Rezolucija 1023). No, proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja službeno je započeo 15. siječnja, 1996. godine, kada je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo Rezoluciju 1037 te ustanovilo posebnu “Prijelaznu upravu UN-a u istočnoj Slavoniji” ( UNTAES), na čije je čelo, kao prijelazni upravitelj, najprije imenovan umirovljeni, američki general, Jacques Paul Klein, a od 1. kolovoza 1997. tu je dužnost obnašao William G. Walker.
VEZANI ČLANCI:
Važnu ulogu tada su odigrali i lokalni izbori, održani 13. travnja 1997. godine, kojima je potpuno uspostavljen politički sustav kakav je bio i u ostalim dijelovima Hrvatske. U Vukovaru su, tada, dvije stranke postigle dogovor o podjeli vlasti, a već u srpnju, te godine, počeo je i službeni povratak prognanika i izbjeglica te su uspostavljeni granični prijelazi prema tadašnjoj SR Jugoslaviji.
Proces mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja završio je 15. siječnja, 1998., kada su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem postali dio teritorijalnog, pravnog, monetarnog, carinskog sustava Republike Hrvatske, koja je, od tog dana, konačno postala potpuno suverena i cjelovita.
Galbreith i Stoltenberg bi se trebali stidjeti, jer je zbog njihove prvotne potpore pobunjenim teroristima rat predugo trajao.