Taksistica, vozačica ralice, dimnjačarka, vatrogaskinja, ribarica, mrtvozornica, zavarivačica, generalica, pilotkinja... Da, da, s vremenom ovaj niz postaje sve dulji i raznovrsniji jer žene sve češće svojom osviještenošću, upornošću, voljom i znatiželjom, kao i zrelošću te sigurnošću u sebe i svoje sposobnosti preskaču dosadašnje “nakrivo” postavljene granice i u arhivu besmislenosti trajno odlažu mnoge stereotipe poput i onog o muškim i ženskim poslovima.
Da je tome zaista tako i da se riječi “žena” i “nemoguće” teško više mogu naći u istoj rečenici, svjedoče mnoge žene diljem svijeta, a među njima, lijepo je to znati, ima i divnih, odvažnih, samosvjesnih i sretnih žena u našoj zemlji koje dokazuju da se na njih, neovisno o kakvom se i kolikom poslu radi, može i mora računati. Za ovu smo priliku, a u povodu današnjeg Međunarodnog dana žena, izdvojili njih pet, a one su nam posvjedočile i potvrdile, kako svojim riječima tako i svojim vedrim, optimističnim duhom, da su sjajan primjer opjevanih “žena za sva vremena”. Pritom su, sve do jedne, vođene mudrošću i dobronamjernošću pozvale i sve muškarce da krenu njihovim putem, samo u suprotnom smjeru, te se okušaju u poslovima od kojih su prije zazirali jer su ih uvriježeno smatrali “tipično ženskima”.
Vatrogaskinja nisam postala zato da bih nekome nešto dokazivala
– Moja je životna želja biti sretna – zračeći nevjerojatnom radošću kaže nam 36-godišnja Jasmina Kadija koja je točno godinu dana jedina vatrogaskinja Javne vatrogasne postrojbe Grada Zagreba. No Jasmina je zapravo pravo malo čudo od žene. Diplomirala je arhitekturu, završila je škole za alpiniste i speleologe, obuku za vatrogasnog tehničara, bila je avanturistički vodič, suvozač na reliju, planinari, a tri je godine plesala i folklor. Ipak, želja da bude profesionalna vatrogaskinja nije se gasila. Nakon devet godina pokušaja to joj je uspjelo lani, u veljači, kada je unatoč fizički iznimno zahtjevnom natječaju na kojem je “dušu ispustila”, od 260 prijavljenih na kraju bila treća na listi.
– I eto, sad već godinu dana ujutro kada se probudim nemam osjećaj da idem na posao jer radim ono što volim i još me netko za to plaća. Profesionalna vatrogaskinja nisam postala zato da bih nekome nešto dokazivala ili zato što je netko rekao da to ne mogu, već zato što me to čini sretnom – zaraznom vedrinom kaže Jasmina koja je gasila požare na Jelenovcu, u Mlinovima... (Božena Matijević)
Kad sam tražila posao, šef mi je samo rekao: važno je da znate voziti
– Nakon smrti supruga pokušala sam nastaviti obiteljski posao, no nisam mogla. Kako imam dvije starije i udane kćeri te četiri manja sina koji imaju 14, 11, šest i pet godina, kada me prijateljica pitala hoću li raditi vozeći taksi odmah sam rekla – idem probati. I kada sam prije godinu i pol došla na razgovor u Zebra taxi imala sam sreću jer su prve riječi moga šefa bile: “Meni nije bitno jeste li muško ili žensko, važno mi je samo da znate voziti i da ste uljudni sa strankama”. I sutradan sam već radila – kazala nam je 44-godišnja zagrebačka vozačica taksija Vesna Kožić prisjetivši se i svoje prve stranke kojoj se, iskreno priznavši da joj je to prvi dan na poslu, unaprijed ispričala ako nešto pogriješi. A danas neki traže da ih opet vozi upravo – ona.
– Mnogi se i iznenade kad me vide za volanom, no kada se nađete u situaciji u kakvoj sam ja bila onda nema podjela na muške i ženske poslove. Moram znati popraviti svaki kvar. Zidala sam, lijepila pločice. Sve je stvar volje, ponekad i potrebe. Ja sam iskusila da se sve može, posebno kada se mora – životna je mudrost V. Kožić. (Božena Matijević)
Unatoč obilnom snijegu i gužvama nisam imala problema u poslu
Godinama je radila kao skladištarka, zatim je osam mjeseci po cijeloj Hrvatskoj vozila kamione s prikolicom i tegljače s poluprikolicom, a onda je lani u prosincu sjela u – ralicu.
– Ovako nešto još nisam radila. Posve drugačije iskustvo. Osobito ovih dana kada sam imala jako puno posla. No unatoč obilnom snijegu, ledu i gužvama na cesti nisam imala nikakvih problema pri čišćenju. Jedino se mora biti jako oprezan te polako voziti da se ne oštete prometni znakovi, fasade kuća, auti ili ozlijede ljudi – s posebnom vedrinom u glasu rekla nam je 38-godišnja Andreja Liplin Rojc iz Sračinca koja je u varaždinskom Poduzeću za ceste jedina – vozačica ralice.
– Nadam se da je ostalih 80-ak kolega zadovoljno mnome jer je meni s njima odlično. Iskreno, kad sam se došla prijaviti za posao, šefu je to bilo malo čudno. Rekao je da se nikada nije našao u sličnoj situaciji te da taj posao nije baš lagan posao, osobito za žene, ali da probam pa ćemo vidjeti. Danas kaže da je zadovoljan, dok su moj suprug i tri sina oduševljeni – dodaje Andreja. (Božena Matijević)
Nisam požalila što sam ribarica. Radite za sebe, vani ste, na moru, zrak je svjež...
Prije dok je radila u hotelu ili butiku, znala je Franka Makovac iz Savudrije povremeno sa suprugom Diegom otići na ribarenje, ali je onda 2011. odlučila i sama postati – ribarica.
– Težak je to posao. Moraš se dizati prije sunca, u 3 ili 4 sata ujutro, zna biti jako hladno, a zaraditi se ne može baš puno. Zato malo ljudi to želi raditi pa je uvijek bio problem s radnicima. Znalo se dogoditi da u 4 sata ujutro na brodu čekate osobu koja bi trebala doći raditi, a onda vam ona u zadnji trenutak pošalje poruku da ipak ne dolazi. To je izgubljen dan. Da se takve stvari ne bi ponavljale, odlučila sam se pridružiti suprugu i postati ribarica. Nikada nisam požalila. Prvo, radite za sebe pa ćete i dati sve od sebe, čak i onda kada je hladno, a morate očistiti jako šporke mreže ili vam kažu da ćete s vremenom poružnjeti i dobiti puno bora ili artritis. Drugo, to vam je sloboda. Vani ste, na moru, svjež zrak... – smijući se govori 44-godišnja Franka i nastavlja:
– Ima dana kada ne uhvatite ništa ili vam dupini pojedu ulov, no bitno je da se od ovog posla ipak može živjeti. To je naš kruh. (Božena Matijević)
Bolje je s pokojnicima nego s ljudima koji pate, teško je odvojiti majku od djeteta
“Znate, smrt je sastavni dio života i, kad bi svi shvatili da smo smrtni, život bi bio puno ljepši”, kaže Siščanka Aida Marenković (50).
Aida je medicinska sestra i mrtvozornica od 2013. Počela je raditi kao medicinska sestra na onkologiji u Ljubljani, a danas radi u Domu za starije i nemoćne. “Puno je bolje s pokojnicima nego s ljudima koji pate. Najteže je kad ne možemo odvojiti majku od djeteta, bez obzira na to koliko dijete ima godina, ili kad ne možemo odvojiti djecu od roditelja”, kaže Aida. Mrtvozornici imaju stalne poslove, a ovu službu obavljaju u dežurstvima na slobodne dane. Kada su dežurni, moraju biti dostupni 24 sata. Kada ih nazovu iz hitne pomoći ili službe 112, odlaze kamo treba. “Dođem, pregledam tijelo, utvrdim uzrok smrti. Ako je sumnjiva ili nasilna, napišem nalog za obdukciju. Moramo odvojiti emocije od posla, vidite svašta, vidite i kako ljudi žive”, kaže Aida. Na dan dežurstva probudi se ranije i spremi sve što treba jer nikad ne zna gdje će biti i koliko će izbivati. “Lijepo je jedino kad vidite da se obitelj do kraja brinula za svog člana”, zaključuje. (Danijel Prerad)
Ženske udruge u Hrvatskoj pričaju gluposti, naše žene uživaju punu ravnopravnost, sve im je otvoreno kao i muškarcima a od svake pojedine je ovisno što će doseći. Normalno postoje neke fiziološke razlike i životne uloge majka otac itd. Kako će rasporediti posao doma to ne može propisati ni jedan zakon to je stvar dogovora. Što se često ističe kao laž , ženske su u prosijeku manje plaćane ,istina ali to je odvisno od prosiječne vrednosti poslova koje rade to su obično lakši uredski poslovi, bančništvo, školstvo i mnogi drugi ,,čistiji,, poslovi. Kad vozi autobus ili je recimo veterinarka ili dr. opće prakse i sl. tu nema razlike. Osobno mislim da ne treba većati njihova prava na račun diskriminacije muške jednakosti što našr. forsira istambulska kovencija , po kojoj može muškarca istjerati iz kuće kad zaželi, pa neka on dokazuje kasnije nevinost. Ne tjerajte muškarce da se više ne žene.