Prije nekoliko godina hrvatski su čitatelji upoznali Davida Grossmana kroz roman “Vidi pod: ljubav” u izdanju Profila. Prije desetak dana Fraktura je u Hrvatsku prvi put dovela i samog velikog izraelskog pisca u trenutku kada je iz tiska izašao i njegov roman “Do kraja zemlje”, u prijevodu Tatjane Jambrišak s engleskog jezika.
Glavna je junakinja majka čiji je sin u vojsci, u ratu. Ona službenom jeziku politike u kojem se briše svaka individualnost suprotstavlja prisan jezik detalja koji njezina sina, ali i svaku drugu osobu, čini jedinstvenom. Njezin odlazak od kuće čin je pobune. Ona ne želi surađivati s mašinerijom koja prijeti da će joj ubiti sina tako što će nemoćno čekati najstrašniju vijest, u ludoj nadi da će to i njezina sina zaštititi od smrti.
U kratkoj bilješci na kraju knjige Grosmann navodi da je roman počeo pisati u svibnju 2003., šest mjeseci prije nego što je njegov stariji sin Jonatan završio vojni rok, a godinu i pol dana prije nego što je u vojsku pošao njegov mlađi brat Uri. Kada je poslije dolazio na dopust, Uri je, razgovorima s ocem, sudjelovao u razvoju romana i životu njegovih likova.
“U to sam vrijeme imao osjećaj – ili, bolje, želju – da će ga roman koji pišem nekako zaštititi”, piše u autorovoj bilješci, u kojoj, međutim, slijede ove rečenice:
“Dana 12. kolovoza 2006., u posljednjim satima Drugoga libanonskog rata, Uri je ubijen u južnom Libanonu. Njegov je tenk pogodila raketa dok su pokušavali spasiti vojnike iz jednog drugog tenka. S Urijem je poginula i čitava posada: Bnayah Rein, Adam Goren i Alex Bonimovitch.”
Imao sam dvije prilike za razgovor s velikim piscem, odmah nakon njegova dolaska u Zagreb, prije nastupa na Frakturinoj tribini Razotkrivanje, te dan kasnije na konferenciji za novinare u Booksi. Ovo je samo dio njegove mudrosti.
S prijevodima romana “Do kraja zemlje”, pred svaku novu publiku stiže i priča o vašem osobnom gubitku. Kako se nosite s tom činjenicom?
To je, naravno, nešto što ne mogu do kraja ni razumjeti ni objasniti. Mogu vam samo reći da je strah od nečeg takvog opća i svakodnevna stvar u Izraelu. Mi živimo u ratnoj zoni i teško ćete naći obitelj koja nije pretrpjela gubitak u ratu ili od terorizma. To što sam pisao upravo ovu i ovakvu knjigu u vrijeme kada se to dogodilo, omogućilo mi je da se vratim životu. Da sam pisao nešto drugo, vjerojatno bih ostao i bez knjige i bez volje za životom. Na čudan način ova knjiga je postala najčvršća točka u mom životu. Poslije su se vratile i ostale pouzdane stvari poput moje obitelji, prijatelja, stvari koje volim raditi i u kojima uživam. To nije knjiga o gubitku djeteta, nego o strahu od gubitka djeteta. O samom gubitku i kako se s njime nositi pisao sam u sljedećoj knjizi.
Baš kao ni vaš prijatelj Amos Oz, i većina Izraelaca, ni vi ne dovodite u pitanje pravo Izraela da se brani i dužnost svakog Izraelca da u tome sudjeluje, a ipak pišete snažne antiratne romane...
Na žalost, živimo u podneblju koje je izrazito neprijateljsko prema Izraelu i vojska nije samo snaga koja održava okupaciju nego je i garancija našeg opstanka. Toliko sam puta čuo i od svojih prijatelja Palestinaca, Sirijaca, Egipćana, Jordanaca: Izrael više ne bi postojao da nema vojsku. Mi to znamo. Kada gledamo što Sirijci rade Sirijcima, Libijci Libijcima, Iračani Iračanima, možete samo zamisliti što bi činili nama kada bi mogli. S tim stvarima nema šale. Ali, moja je ideja da sama vojska ne može biti odgovor na sva pitanja niti može sama jamčiti mir i budućnost. Ako sve nade polažete samo u vojsku, prije ili kasnije doći će netko tko će biti jači i lukaviji tko će vas poraziti.
Već kao dijete iskusili ste osjećaj pobjede i moći svog naroda. Kako to, i život u zemlji koju podjednako vole dva naroda koji je nisu u stanju dijeliti djeluje na kolektivnu svijest?
Mi smo narod koji gotovo dvije tisuće godina nije smio nositi nikakvo oružje. Nismo imali nikakvu moć da se branimo. A onda, vrlo brzo nakon osnivanja naše države i samo dvadesetak godina nakon holokausta, odjednom smo bili vojna sila, imperij koji je u ratu smrvio Egipat, Jordan, Siriju, Libanon... Možete li zamisliti taj osjećaj i što je to nama značilo? To se doživjelo kao znak od Boga o ispunjenom obećanju. To je bio početak pokreta naseljavanja, znak da se osvoje stare biblijske granice. Mnogi su se Izraelci zaljubili u taj osjećaj moći u kojem se više nisu morali bojati, nego su mogli drugima diktirati što, kako i kada da rade. Odjednom su oni bili ti koji su mogli i smjeli upadati u tuđe kuće.
S vremenom čovjek razvije tu sposobnost da živi duhovni život, koliko god način života bio shizofren. S jedne strane je predivna svakodnevica koju imamo u Izraelu. Sve pršti od životne radosti. Otvoreni smo, gostoljubivi, odnosi među ljudima su iznimno srdačni. Ali, na drugoj strani je okupacijski režim koji traje već pedeset godina. Da biste toliko dugo održavali okupaciju, morate potisnuti golemu količinu znanja i poznavanja stvarnosti. Takvo poricanje uvijek ima uništavajući učinak i prije ili kasnije mora eksplodirati. Jedna od izravnih posljedica je ova. Ako toliko dugo držite neke ljude pod okupacijom, s vremenom neizbježno počnete o njima razmišljati kao o manje vrijednima, a o sebi kao boljem. U takvom razmišljanju je začetak svakog nasilja i zločina, iz njega nastaje fašizam. Takvo razmišljanje na kraju prodre u cijelo vaše tijelo, u sve vaše organe i u način gledanja svakog drugog ljudskog bića. Mi se ponosimo što smo na Bliskom istoku izgradili svoju vlastitu demokraciju. I da, to je doista vrlo dojmljiva demokracija. Ali, srce demokracije jest uvjerenje da smo svi ravnopravni: mladi, stari, zdravi, bolesni, žene, muškarci... u egzistencijalnom smislu svi smo mi jednaki. Duboko u svom srcu vi to ne možete vjerovati ako toliko dugo drugi narod držite pod okupacijom. I zato je demokracija u Izraelu već uzdrmana. U stalnom su porastu nacionalizam, vjerski fundamentalizam i davanje prednosti vrijednostima obitelji i kolektiva ispred vrijednosti demokracije. Izrael sve više popušta u njegovanju i čuvanju vrijednosti republike, kakvu smo imali, i sve se više predaje vrijednostima odanosti i posvećenosti obitelji. To je opasno. Tko zna kakvi sve ljudi pripadaju obitelji i na što sve neka obitelj može biti spremna kad je motivirana iskonskim, primitivnim fundamentalističkim idejama. Ja ne želim živjeti u mjestu koje pokreću takve ideje, nego u otvorenoj demokratskoj zemlji, pluralističkom društvu koje dopušta sve vrste misli i nitko se ne ponaša na način koji potpuno isključuje druge.
Vi koristite riječ okupacija za ono što mnogima u Izraelu sigurno znači oslobođenje.
Da, na hebrejskom to zvuči drugačije, ali ja sam uvijek koristio i koristim riječ okupacija, s čim se svi naseljenici na okupiranim područjima, dakako, duboko ne slažu, i zbog te riječi okupacija ja sam uvijek bio kažnjavan, među ostalim, i gubitkom posla na radiopostaji na kojoj sam dugo radio. Službeni je jezik, naravno, drugačiji. Govori se o područjima koja mi držimo, a ne koja smo okupirali. No svi znaju da je to tako, samo desničari to odbijaju prihvatiti. Većina je ljudi ipak moralna, zna da uloga okupatora nije dobra i pokušava na različite načine razriješiti tu kontradikciju i naći opravdanje za sebe.
Nakon prvog samoubilačkog napada prije dvadeset godina u Izraelu, koji su izveli pripadnici Hamasa, napisali ste da ti ljudi pokušavaju oteti vašu budućnost. Koliko je naša sadašnjost njihov talac?
Znate, Hamas je učinio veliku pogrešku. Govorim sada o kasnijem vremenu kada je Izrael, pod vlašću Ariela Sharona, premjestio, iskorijenio deset tisuća židovskih naseljenika iz Gaze. U jednom danu, bez kapi prolivene krvi. Usprkos strašnoj napetosti i proključalim emocijama, nitko nije bio ozlijeđen. Da je Hamas taj dramatičan potez Izraela prihvatio kao poziv na mijenjanje stvarnosti, stvarnost bi bila drugačija. Hamas je, na primjer, mogao odlučiti u Pojasu Gaze razviti društvo i državu koja bi bila za primjer kako Palestinci mogu voditi državu, izgraditi je, uložiti u nju svoje snage i kreativnost. Da se to dogodilo, uvjeravam vas da bi Izrael vrlo brzo nakon toga bio sposoban povući se i sa Zapadne obale. Izrael bi u tom slučaju bio uvjeren da može poslovati i trgovati s Palestincima. Ali, Hamas je izabrao drugi put ispalivši nekih pet tisuća raketa na Izrael i propustivši tako povijesnu priliku. Mi smo, pak, što je više vremena prolazilo i što se više povjerenja gubilo u drugu stranu, gradili sve više i više naselja i, bojim se, prešli točku nakon koje više nema povratka. Sada je već petsto tisuća izraelskih naseljenika na okupiranim područjima. Oni neće biti iskorijenjeni. To vam govorim kao osoba koja se godinama borila protiv naseljavanja, jer sam realist. Situacija je danas opasnija nego ikada prije, zato što su oba naroda paralizirana očajanjem. Većina Izraelaca i Palestinaca više ne vjeruje u bilo kakvu mogućnost da se stanje promijeni. Između želja građana i stvarnog stanja duboki je jaz koji nikada ne ostaje prazan. Spremno ga ispunjavaju nacionalisti, fundamentalisti i rasisti s obiju strana. Oni su ti, da se vratim svojim riječima koje ste citirali, koji će oteti našu budućnost. Oni će oblikovati stvarnost, određivati načine djelovanja i uzeti za taoce našu djecu i unuke. Zato danas ništa nije važnije nego pokušati stvoriti neku vrstu alternative i pokazati da je dijalog moguć i potreban.
Postoji li dijalog među umjetnicima s obiju strana?
Postojao je. I ja sam bio sudionik takvih okupljanja koja su najčešće bila tajna jer bi ih redovito vlast ili jedne, ili druge strane smatrala ilegalnima. Susretali smo se i to je bilo vrlo znakovito. Ali, onda je palestinska strana odjednom prekinula sve formalne kontakte. Nazivamo jedni druge i razgovaramo, ali na formalnoj razini počeli su odbijati bilo kakve odnose koji bi doprinosili normalizaciji. To je, naravno, šteta. Kao što je i šteta što ima premalo knjiga koje bi se prevodile na oba jezika, jer ako nemate književnost koja opisuje život i situaciju sa svim nijansama ostaju vam samo stereotipi koji razgaraju predrasude i mržnju. Sve skupa je vrlo bolesna situacija. Gdje god dodirnuli, svuda su rane, nepravde i tragične pogreške. Ipak, uvijek ponavljam, prihvatiti takvo stanje kao sudbinu na koju smo osuđeni, bez ikakve volje i moći da je promijenimo, ponižavajuće je i uvredljivo za ljudska bića. Izrael je stvoren zato da nikada više mi Židovi ne bismo bili žrtve. To je velika ideja Izraela. I da me krivo ne shvatite, za mene je priča o stvaranju Izraela jedna od najvećih u povijesti čovječanstva: činjenica da su Židovi došli iz sedamdeset zemalja u kojima su bili dijaspora i izgradili ponovo svoju državu u zemlji Siona, sva čuda koja su tu stvorena, kultura, poljoprivreda, znanost, visoka tehnologija, industrija, ponovno oživljavanje u svakodnevnom životu stoljećima mrtvog hebrejskog jezika... Stvorili smo državu koja bi jednog dana možda mogla biti i pravi dom za nas. Upravo me zato ubija kada vidim da smo, usprkos svemu što smo postigli svojom snagom, voljom, maštom i kreativnošću, paralizirani i nemoćni u onom što je najbitniji dio našeg života: stvaranju mira i suživota s našim susjedima. I na neki način mi smo opet žrtve u državi koja je stvorena da više nikad ne bismo bili žrtve. Žrtve smo vlastitih strahova, pogrešaka koje smo počinili i mi i naši susjedi. I dalje smo žrtve povijesti, a to je tragično.
Što u tome mogu učiniti pisci, umjetnici?
Umjetnici mogu pomoći, ali političari i pravnici mnogo više, kao i druge zemlje u nastojanju da se osigura i zajamči sigurnost i budućnost oba naroda i obje države, Izraela i Palestine. Treba nam njihova stalna prisutnost u našem konfliktu. Nedavno je trideset ministara potpisalo francusku mirovnu inicijativu, a prije tri tjedna i ja sam se osobno sastao s francuskim premijerom. Zato znam da su Francuzi trenutačno vrlo angažirani i odlučni ne da stvore mir, jer nitko u stvarnosti ne gleda tako daleko, nego da ponovo potaknu dijalog između nas i Palestinaca u ulozi dobronamjernih posrednika. Mir možemo postići samo mi sami. I mi i Palestinci moramo proći kroz boli sazrijevanja i davanja ustupaka. Ali sada obje strane moraju razbiti tu paralizu svih procesa i odnosa.
Vjerujem da je to moguće učiniti uz pomoć i pod pritiskom zemalja koje su u prijateljskim odnosima s obje države, bila to Francuska, Britanija, Amerika, Njemačka ili, u posljednje vrijeme sve prisutnija Rusija. Ako to ne učinimo, ne znam što će se dogoditi i o kakvoj ću vam situaciji pričati kada sljedeći put dođem u Hrvatsku.