Islandska književnost već je godinama u međunarodnoj ekspanziji, a jedna od islandskih najvećih literarnih zvijezda svakako je popularni Sjon, pravim imenom Sigurjon Birgir Sigurdsson. Riječ je o iznimno plodnom autoru s dvadesetak knjiga, među kojima su najbrojnije knjige poezije, ali tu je i sedam romana. Peti Sjonov roman, hvaljenu i nagrađivani „Plavu lisicu“ upravo je objavio zagrebački VBZ u biblioteci Europom u 30 knjiga koju obilato pomaže Europska komisija. Roman je prevela Tatjana Latinović, a uredila Sandra Ukalović. Sjon je bio i najveća zvijezda riječkog sajma knjiga i festivala autora Vrisak, gdje je najviše govorio baš o svom sažetom, izuzetno napisanom romanu prepunom metafora i narodnih mudrosti.
Vagao svaku riječ
U samom srcu ovog kratkog romana tajnoviti je Island, njegova iskonska bjelina (koja je sada zbog globalizacije u opasnosti), njegovi kontrasti između ljudskog i prirodnog svijeta, ali i njegove bolne tradicionalističke otočke predrasude koje Sjon ne da ne pokušava skriti ili opravdati, nego hrabro i otvoreno progovara o njima.
Usprkos kratkoći romana u kojem je autor očito vagao svaku riječ, ne želeći ga zagušiti slapovima suvišnih rečenica i odlomaka, riječ je o složenoj kompoziciji u kojoj postoje i literarne zamke, a radnja se odvija zavojito i zakučasto. „Plava lisica“ je roman s tajnom, kao što je tajnovita i neobična plavkasta lisica koju pokušava ubiti moralno upitan lik iz Sjonove poetske fantazmagorije. No, lisica, pa makar bila i plava, u ovom romanu ima strogo definiran zadatak. Ona služi kao mamac na koji se mora uhvatiti moralno nakazan čovjek čiji bi posao trebao biti širenje tolerancije i ljubavi prema svim bićima, bez obzira na njihove eventualne manjkavosti ili potencijalne vrline.
Pomoću stotinjak stranica prhkog teksta koji je prepun vizualno snažnih sjevernjačkih scena Sjon je uspio ispričati priču o tragičnoj sudbini djece (i ljudi) s Downovim sindromom u islandskim bespućima. Savršeno prirodno, Islanđanin se poslužio mitovima svoje zemlje, koja je i te kako ovisna o europskom kontinentu, kako bi progovorio o islandskom trpkom mentalitetu, ali i o ljudskosti koja nema ni naciju ni vjeru ni boju kože. Pri tome mu je poslužila plava lisica kao simbol neomeđene slobode, ali i neosporni talent za dobro starinsko pripovijedanje koje podsjeća na neka davno prohujala vremena i omogućava čitalački užitak.
Zvjezdana slava
Sjon nam je u nekoliko majstorskih poteza uspio dočarati iznimno upečatljive likove, a ponajviše se to odnosi na zlosretnu i silno dobrodušnu Abbe, koja surovim ljudima služi kao objekt iživljavanja na kojem se mogu seksualno zabavljati, ali i koje navodno pravdoljubivi svećenik može izbaciti s mise jer mu svojim glasom remeti koncentraciju i živcira njegove poslušne ovčice. Zbog Abbe i svim osobama slične sudbine doista je vrijedilo napisati ovaj poučni roman, a zbog istog razloga ga se svakako mora i pročitati. Zvjezdana slava koja posvuda prati Sjona kao tekstopisca megapopularne Bjork, ali i svestranog umjetnika renesansne širine, sigurno će pomoći i daljnjem prevođenju i umrežavanju ovog štiva koje ima iscjeliteljsku snagu, ali je i prepuno životnih sokova.
U današnje cinično vrijeme plemenite knjige, koje k tome još ne skrivaju i ne prikrivaju neugodne istine skrivajući se iza religijskih ili ideoloških dogmi, i nisu tako česte pa je „Plava lisica“ i na tom planu projekt vrijedan potpore. I kao u mnogim pričama u kojima čovjek lovi neku vrijednu lovinu, simpatije čitatelja vjerojatno će biti na strani lovine koju nije tako lako usmrtiti niti pokoriti. Zato „Plavu lisicu“ treba čitati između redaka, čak i kao svojevrsnu pjesmu u prozi u kojoj vječne poetske čovjekoljubive istine ostaju neokrnjene u svom nedodirljivom, veličanstvenom sjaju. „Plava lisica“ knjiga je iskonske mudrosti u kojoj ama baš svaki čovjek i svako biće ima pravo na život u dostojanstvu.
