Kolumnist i putopisac Vedran Buble svoj je debitantski roman “Kaverna”, koju je pod uredničkom paskom Zorana Pilića objavio Durieux (bravo za odličnu naslovnicu), pisao punih devet godina. Početna, ili bolje rečeno ishodišna točka ovog neuobičajenog romana koji ima hororski filmski kraj (kojim se zaziva svojevrsni nastavak knjige) u široj je hrvatskoj javnosti nedovoljno poznat pokolj u omiškom zaleđu u listopadu 1942. godine. Riječ je o krvavoj odmazdi nad seljanima poljičkog sela Gata o kojoj postoji niz teorija, a Buble je u svom fikcionalnom romanu ispričao onu o talijanskim fašističkim naručiteljima zločina koji su nad narodom počinili zloglasni četnici pod komandom popa Đujića kao kaznu zbog rušenja ceste i dalekovoda koje je naručio Narodnooslobodilački pokret.
Da se odmah razumijemo, “Kaverna” nije povijesni roman u kojem se razglaba o krhkoj povijesti Drugog svjetskog rata (koja je u nas i dalje totalno zamućena i nitko je se i ne trudi razmutiti, a i nije baš literarno obrađena bez ideoloških strasti i hipokrizije). “Kaverna” je upotrijebila zločin u Gatu samo kao dobrodošli fitilj, ali i kao emotivnu popudbinu (zločinu je svjedočila i autorova baka) s pomoću kojih je ispričana iznimno okrutna priča o djevojčici Elzi čija je cijela obitelj stradala od jezivih četnika, a koja se stjecajem okolnosti našla u jednom pomalo i nadrealističnom sirotištu u okolici Omiša, na milost i nemilost drugim siročićima i ravnateljici Kristini. Svaki lik u ovom romanu, a ima ih napretek, itekako je važan kotačić u njegovom sigurnom protoku. No odmah nakon Elze pažnji čitatelja nameće se lik dječaka Josipa koji je nijem, a čiji su se roditelji poubijali u krvavoj obiteljskoj svađi. Josip je i pronašao i spasio Elzu u jami ispod mrtvog majčina tijela, kao što joj je u nefunkcionalnom i siromašnom sirotištu postao i saveznik i prijatelj, zaljubivši se u nepokornu djevojčicu koja je itekako svjesna da je ostala na životu bez igdje ikoga svoga, u opasna vremena i među opasnim ljudima. Savezništvo Elze i Josipa na mnogim je kušnjama, ali učvršćuje ga bespoštedna borba na život i smrt s Draganom i Salomanom iz sirotišta, dječacima koji žele prevlast među sirotanima i pri tome ne biraju sredstva. U hrvatskoj literaturi u kojoj su djeca u glavnim ulogama malo je knjiga u kojima se, kao u “Kaverni”, krajnje plastično opisuju okrutna međusobna dječja zlostavljanja. Ta zlostavljanja u krajnjoj liniji i nemaju direktnu vezu s ratom koji te 1942. i 1943. godine i dalje plamti punim plamenom na europskim, pa onda i hrvatskim područjima.
Ona su prilično točan prikaz ljudskih karaktera koji se u ljudima formiraju još u dječjim godinama, i to u rasponu od nevjerojatnog sadizma, pohlepe, proždrljivosti, još neosviještenih i početničkih seksualnih apetita, pa do izljeva nekontroliranog i osvetničkog bijesa koji mogu dovesti ne samo do teških ozljeda nego i do ubojstva. Je li autor pretjerao kada je opisivao totalni dječji rat iza hladnih zidova omiškog sirotišta u kojem su na jednoj strani Elza i Josip, a na drugoj Dragan i Saloman? Je li odveć crno-bijelo opisao svoje likove? Je li uspio uvjeriti čitatelja u njihovu životnu filozofiju? I je li svoje male likove uspješno kontekstualizirao u ona davna ratna vremena u kojima su se na osiromašenim područjima dalmatinskog zaleđa gurale brojne vojske i antivojske, ali i brojni, običnom čovjeku do dana današnjega nerazumljivi interesi?
Odgovori uglavnom idu u korist pisca koji očito ima raskošnu imaginaciju, ali i sposobnost paralelno ispreplitati fakciju i fikciju, povijesne činjenice i literarne nadogradnje, melodramu i dramu. Naravno, autor se u svojem prvijencu debelo oslonio na zidanje radnje, iznimno se uzdajući i u dijaloge, stvorivši tako solidne mogućnosti da se “Kaverna” pojavi bilo na filmskom platnu, bilo na kazališnoj pozornici, a unio je u roman i znatne elemente trilera. Ipak, najveća vrijednost ovog na mahove jetkog i šturog štiva njegova je nepatvorena i iskupljujuća iskrenost, ali i sposobnost da šokira i iznenadi i izmakne se mainstream književnosti u kojoj dobro uvijek pobjeđuje zlo.