U proteklih sedam godina Mihaela Gašpar objavila je četiri romana i zapaženu zbirku kratkih priča iako je riječ o autorici koju šira, pa čak i stručna javnost još uvijek otkriva. Iako hvaljene, dosadašnje knjige Mihaele Gašpar do sada su iz nepoznatih ili, bolje rečeno, sumnjivih razloga ostajale bez zasluženih priznanja kao što su to, primjerice, domaće književne nagrade kojih, istini za volju, ima nemali broj. Stoga je teško reći kakva će biti sudbina četvrtog romana plodne autorice nazvanog “Spori odron”, a objavljenog kod Disputa kod kojeg Mihaela Gašpar već nekoliko godina ekskluzivno objavljuje svoje knjige. I u “Sporom odronu” Mihaela Gašpar ostaje vjerna svojoj asketskoj proznoj poetici. Mihaela Gašpar piše krajnje ekonomično i ogoljeno, a u isto vrijeme i krajnje raskošno, lirski i napose filozofično, i to u najboljem smislu te nepravedno proskribirane riječi.
Ona se ne bavi epohama ni društvom u nekom širem smislu i u pravilu ne kontekstualizira svoje likove. Složeni mehanizmi po kojima likovi djeluju u konkretnom prostoru i u krhkom suživotu s drugim likovima kod Mihaele Gašpar imaju apsolutnu prednost u odnosu na ponekad i zamorna premda literarno itekako razumljiva i opravdana razglabanja o socijalnim, političkim, ideološkim ili religijskim prilikama koje utječu na život Homo sapiensa. “Spori odron” nazvan je romanom od šest dijelova koje međusobno povezuje i donekle ulančava jedna starinska seoska, pomalo i ladanjska kuća kroz koju u jednom duljem razdoblju prolaze raznoliki likovi iz mahom disfunkcionalnih obitelji. U tim obiteljima majke uglavnom otvoreno sumnjaju u svoje majčinske osjećaje i uloge, a ni očevi baš nisu uzorni očevi iz filmskih božićnih limunada, pa onda ni djeca ne mogu biti djeca iz kanoniziranih pronatalitetnih kampanja ili pojednostavljenih televizijskih priloga.
U svakom slučaju kuća iz “Sporog odrona” zapravo i nije nikakav bajkoviti mitski dom, nego poprište sukoba i rasadnik opasnosti. Tako se peć koja bi po definiciji trebala biti glavno i smirujuće okupljalište obitelji u hladnim i dugim idiličnim zimskim noćima u tren oka može pretvoriti u hladnokrvnog i surovog ubojicu osvetnika.
Kuća koja ima svoje unutarnje intimno pamćenje pretvara se u svojevrsnu grobnicu osjećaja i prevelikih očekivanja, u svjedoka počinjenih i nepočinjenih zločina, u antijunaka romana u kojem autorica predočava čitavu plejadu nesretnih ženskih likova koje se utapaju u patrijarhalnoj uskoći i psihičkoj grubosti i površnosti. No nisu žene jedini deklarirani gubitnici ovog romana.
Posebna su, iznimno potresna tema ove poučne knjige djeca kao žrtve roditeljskih sukoba i nesporazuma, ali i djeca koja svojim ponašanjem ili izgledom nisu na razini onoga što se od njih očekuje.
Zanimljivo, tu su očevi puno zahtjevniji i stroži te isključiviji od majki, kao da se iskupljuju od vlastitih mana i frustracija ponižavajući one o čijoj bi se sigurnosti i integritetu trebali ponajviše brinuti.
Tako se plakatna i odveć crno-bijela civilizacijska mantra o djeci kao jedinom motivu sretnog i ispunjenog ljudskog i obiteljskog života u romanu “Spori odron” pretvara u farsu. Ili je u farsu pretvaraju nesavršeni i grešni ljudi koji djecom pokušavaju kupiti sreću kao što se ispunjavanjem lota pokušava doći do životnog smisla ili izbjeći neki oblik životne nesreće ili bolni udarac sudbine. Naravno, pisanje Mihaele Gašpar je slojevito. Ne može se jednostavno prepričati ni interpretirati bez dubljeg uronjavanja u ljudsku psihu, i to u njene najtamnije sobičke koje autorica očito jako dobro poznaje.
Po tome Mihaela Gašpar nije tipična autorica s početka 21. stoljeća. Jer njeno je pisanje pomalo i transcendentalna misija u koju svatko i nije pozvan uroniti, možda i iz straha da će se u tom emotivnom mraku i beznađu i prepoznati.
Pogledajte i galeriju s Interlibera:
