Demografska se kriza ne rješava u krevetu ili tko je sve sudjelovao u izdaji RH

Od hrvatske se države očekivalo da riješi velike probleme svoga naroda: povijesne, da osigura Hrvatima da žive pod svojim imenom; političke, da im omogući da imaju vlastiti krov nad glavom; gospodarske, da svoje priznate potencijale razvijaju za svoje potrebe, a ne da grade Beč, Budimpeštu ili Beograd; kulturne, da obogate svoje nacionalno biće višom razinom postojanja, a da ne postoje pod stalnim sumnjama; socijalne, da na bogatom i ekskluzivnom malom prostoru stvore pravedni model društva, a ne da zemlju vraćaju u prvobitni kapitalizam; svjetonazorske, da hrabrije zakorače u 21. stoljeće.

Poslije prvih iskustava, na prolaznome vremenu, pokazuje se sve više da država nije očekivano rješenje hrvatskih problema, nego da je i sama problem: iako je punoljetna, još boluje od prevelikog broja dječjih bolesti da bi mogla osiguravati više od hrvatskoga krova nad hrvatskom glavom. Kvaliteta i standard života kasne za očekivanjima. Romantični san o državi još traje. Kritičnost i pesimizam prevladavali su čak i za državni praznik: kao da negativno raspoloženje ulazi pod kožu demoralizirane nacije. Iako depresija trese Hrvate, da ih se još jednom pita žele li svoju državu ili će opet biti podstanari, nema dvojbe kako bi odgovorili. Jedna je Jugoslavija bila dosta; dvije su bile previše. Ako su obje jugoslavenske države završile u nasilju i u krvi, treću mogu zazivati samo nasilne i krvožedne ličnosti, a zaboravne osobe. Jugoslavija je hrvatska prošlost! U Europi država i nacija nema mjesta za nove konstrukcije u kojima bi se ponovno slagali rogovi u vreći: bilo, pa prošlo! Problem Hrvatske nije više Jugoslavija, problem Hrvatske može biti ona sama što se ne može osloboditi razorne negativne energije i što ne uspijeva pokrenuti vlastite kreativne potencijale.

Imamo državu i što sad?!

Nezadovoljstvo koje se nije moglo potisnuti ni u prazničkoj prilici, nije nezadovoljstvo državom kao takvom, u nju su Hrvati i dalje zaljubljeni srcem, nego nezadovoljstvo ovakvom državom koja pokazuje očigledne nesposobnosti funkcioniranja. To je udruženo nezadovoljstvo glave i želuca. Nitko se u nezadovoljstvu ne javlja da bi državu rušio; mnogi bi je htjeli mijenjati, da bude učinkovitija, sposobnija, uspješnija, pravednija, poštenija, slobodnija. Ukratko, drukčija i bolja: po mjeri svojih građana i u skladu s njihovim očekivanjima. Svi će se složiti da državu treba mijenjati; problem počinje kad treba odlučiti: što promijeniti? Tad politika uobičajeno kalkulira: što će s promjenama izgubiti? I odlaže promjene za neka gora vremena.

“Za veliku lađu”, pisao je jedan veliki pisac (F. M. Dostojevski), “potrebna je velika voda”. Hrvatskoj državnoj lađi ne nedostaje vode, ima je dosta za svoje plovidbe; današnji je problem, i ne samo hrvatski, gdje su politički vođe, elita koja je dovoljno elitna da može narodu pokazati put, pošto je došao do gornje povijesne točke da ima svoju državu, a da ne zna što će s njome. Nemaju Hrvati samo pozitivna iskustva s vođama da bi ih kupovali na buvljoj pijaci, ili tražili po sajmovima taština. I prilike stvaraju vođe: vjerojatno Zlatko Dalić ne bi isplivao da je netko Finskoj na Rujevici uvalio još jedan gol; Ante Čačić bi igrao za Šukera. A kad je došao na štih, Dalić je na dva primjera pokazao kako treba funkcionirati svaka dobra vlast, i kako se postaje vođa: kad je nogometnoj nomenklaturi nametnuo Dražena Ladića za svoga pomoćnika, i kad je iz momčadi isključio Nikolu Kalinića. Na “sporednoj stvari”, ali “najvažnijoj na svijetu”, dao je lekciju kako nema dobre vlasti bez autoriteta (vladara).

Svaki dio vlasti u državi trebao bi funkcionirati na toj matrici – samostalno, profesionalno i odgovorno. Svaki je vladar, mali i veliki, onoliko dobar koliko je u stanju donositi potrebne i pravedne odluke, sve na zakonit način, i koliko ih je u stanju opravdati i obrazložiti. Mnogo je epizodista na svim stranama koji se sami promiču u glavne uloge, i krivim odlukama i lošim obrazloženjem više štete nego što koriste ugledu dobroga vođe. Na programu pokretanja Hrvatske već su se dobivali izbori; pobjednici nisu uspjeli pokrenuti Hrvatsku. Svjetska kriza pogodila je i druge države; jedino se Hrvatska dugo mučila dok nije shvatila da ne može živjeti na kredit, i razumjela čuvenu a jednostavnu teorijsku shemu Francisa Bellamyja: “Dug je ulaganje u budućnost. Ali, kad kamate jedu kredit, to je izdaja budućnosti”.

Tko je sve sudjelovao u izdaji hrvatske budućnosti kad zaostajanje, zašto ne reći: i siromaštvo, imaju razoran utjecaj kakav su nekad imali peronospora ili tuđinske vlasti u Hrvatskoj? Ili bolje: tko nije? Dok voda masovnog iseljavanja nije došla do grla, sve su vlasti dobro plivale na suhom; kad je voda pokrila cijelu glavu, vlasti optužuju sudbinu, ili se međusobno optužuju, a oporba pilatovski pere ruke, kao da nikad nije vladala zemljom. Evidentno, nešto je trulo u državi hrvatskoj kad ljudi iz nje toliko bježe; s otvorenim granicama domovina se seli “ondje gdje nam je dobro”. U jugoslavensko vrijeme, dvije su kategorije Hrvata napuštale zemlju: jedni su išli na privremeni rad, uglavnom su to bili fizički radnici, da vani zarade da mogu prehraniti obitelji u zemlji i sagraditi kuću u zavičaju, a drugi su odlazili trajnije, ili trajno, jer su jedino vani mogli voditi političku borbu protiv režima; oni su uglavnom bili školovani.

Sad odlaze masovno uglavnom mladi i školovani ljudi, bez plana da će se vratiti ni kad će se vratiti. Podaci o iseljavanju doista su dramatični; mogu li se riješiti dramatizacijom, svejedno jesu li dramaturzi za govornicom ili pred oltarom? Čak ni kampanja nije dovoljna, najmanje populistička ili “pedagoška” (tj. demagoška), da uvjeri odlazeće Hrvate da će ih bolje grijati hrvatsko sunce. Oni odgovaraju “sretnicima” Karla Krausa koji su “od domovine uspjeli pobjeći”. U političkoj orkestraciji, to najteže pada: prije su Hrvati bježali od tuđinskih vlasti; sad bježe od svojih! Demografija je u drugi plan potisnula demokraciju. To može biti dobar znak da su vlasti shvatile ozbiljno da se u Hrvatskoj događa “odumiranje nacije”, i da hrvatska država ne može samo bilježiti dramu odumiranja, a da ne poduzima sve zaštitne mjere. Manje-više sve europske zemlje, pogotovo tranzicijske, prolazile su slične demografske krize kad su otvorile granice. Dok se u Europi ne stabilizira odnos kadrovske ponude i potražnje, ili dok sama ne podigne radikalno razinu gospodarskog i socijalnog standarda, da ne bude na europskome začelju, Hrvatska će školovati za druge, ulagati u bogatije zemlje. Demografska kriza ne rješava se u krevetu. Ne rješava se ni gašenjem svjetla i prisilnim mrakom.

Zašto je teško priznati da ljudi ne idu samo za većim plaćama, oni bježe iz Hrvatske zbog “atmosfere koja ubija volju”? Psihološki dojam u politici zna biti ubitačniji od stvarnoga stanja u državi. Glavni je dojam da sistem ne funkcionira, da zemlja ne napreduje, da vlasti ne drže kormilo u ruci, da frakcijske borbe ruše povjerenje u politiku, da narod, ili samo elite, žive pretežno u prošlosti, da ljudi nisu sigurni u svoju budućnost. Politički govoreći, da se projekt hrvatske države ne pokazuje dovoljno uspješnim, a da može prerasti u goru fazu – da bude neuspješan, ne poduzme li se neophodni remont. Ne lifting, to bi bilo premalo, ne rekonstrukcija, to bi bilo previše, nego baš remont: da se na temeljima koji su izdržali različite kušnje i provjere podigne moderna država. Tako su mnogi zamišljali Hrvatsku kad su išli u rat ili kad su se iz njega pobjedonosno vraćali. Demografska kriza nije nastala zato što su Hrvatice postale neplodne a Hrvati impotentni.

Problem je najprije socijalni, potom gospodarski, onda psihološki, zatim politički a tek na kraju osobni. I tim se redoslijedom jedino može rješavati. Ključ je u tome da država postane potentnija, da više stvara, da pravednije dijeli, da ne služi svim (ne)mogućim uhljebima, da ima dobru zaštitničku moć, da bude država svojih građana, da bude dio Europe, ali da živi od svoga rada. Ni promjenom ustavnog sistema neće se spriječiti ispadi nekompetentnosti, ali se mogu smanjiti preklapanja kompetencija. I jasnije definirati ovlasti, osobito šefa (šefice) države, kao ostatak polupredsjedničkog sustava u parlamentarnom režimu. Kad se postavlja kao korektor vlasti, ne izlazi iz svoje uloge, ali se kreće po ivici sukoba s Vladom; kad se javlja kao kritičar vlasti, postavlja se kao kohabitacijski suparnik; kao nadvlast, otvara ozbiljno pitanje može li Država biti na Pantovčaku, a vlast na Markovu trgu.

Vlada nije ni sada problem, ona zna kako vlada; problem je Sabor, on je produžena ruka političkih stranaka, surogat za stvarnu parlamentarnu kontrolu. Čini se da su neka pitanja, o izboru vlasti, recimo, dobro postavljena; odgovori ne bi trebali ovisiti o tome tko pitanja postavlja, nego kakva su pitanja. Demokracija ne bi smjela biti žrtva demografije. U panici je uvijek mudro (sa)čuvati razumnost i strpljenje. Za razliku od drugih tranzicijskih zemalja, Hrvati su mijenjali i sistem i državu. Drugi su se narodi u miru iz komunizma vraćali u kapitalizam, Hrvati su u ratu iz Jugoslavije prelazili na Hrvatsku. Velikosrpska politika bila je slijepa kod vlastitih očiju kad je vjerovala da može progutati druge narode, kao što je i dalje slijepa, ne videći da su Srbi izgubili rat za veliku Srbiju. Da su se narodi iz Jugoslavije mogli mirno razići kao Česi i Slovaci, danas bi svi, osobito Srbi koji u miru ne mogu vratiti sve ono što su izgubili u ratu, bili u neprispodobivo boljoj situaciji.

Hrvati se, ako ništa drugo, ne bi toliko sa Srbima svađali oko zajedničke prošlosti, ili bi to činili samo između sebe; a možda bi uživali u međusobnom miru da u ratu u državu nisu ugradili dvije tvorničke greške: prva, što su u tome nevremenu rasprodavali obiteljsko srebro, i time lišavali državu nužne gospodarske supstance; i druga, što Hrvatska nije provela potrebnu ideološku inventuru, da u lustraciji izdvoji kompromitirani sloj bivše države. Dalo bi se naširoko raspravljati o tome zašto lustracija nije provedena i kad je rat prošao, da se vidi kome je odgovaralo stanje kolektivne sumnje koje je pokrivalo, i prikrivalo, pojedinačne zločine represije. S ugrađenim greškama, hrvatska država i danas pati, plaća skupe račune, jer nema potrebnu gospodarsku moć, i jer i dalje rasiplje političku energiju, pretačući prošlost iz šupljega u prazno.

Odlaze ljudi, ostaje narod

U nas svi citiraju sebe, ponavljaju ono što su već rekli (i više puta), vjerujući doslovno u ono što je pisac Raymond Queneau govorio literarno: “Ponavljanje je jedan od najmirisnijih cvjetova retorike”! Hrvatskoj trebaju inicijative, nove jake ideje; a elite, koje bi ih mogle, i trebale, lansirati ili su zašutjele, najčešće iz razloga običnoga oportunizma, ili nemaju elitne ambicije, možda ni sposobnosti. Nema u državi nekoga, zapravo nikoga, tko bi mogao preuzeti odgovornost Winstona Churchilla i reći narodu (naciji): “Ako sadašnjost bude sudila prošlosti, ostat ćemo bez budućnosti”! Budućnost treba osigurati ovoj odrasloj djeci da se ne iseljavaju: to znači da gospodarstvo podigne sposobnost da može zapošljavati i dobro plaćati, da država dokaže da može biti uspješna i pravedna, da se društvo oslobodi virusa koji proizvode stalni nemir i zabrinutost. Nema sto putova koji vode u bolju budućnost; neki se putovi stvaraju hodajući. U nas je još popularno stajati na raskrižju i prodavati maglu, u očekivanju novih gusaka. Ne zna se pri tome što je gore: to što su ljudi masovno nezadovoljni, što sve lakše odlaze preko granice, što se oslobađaju patetične vizije domovine, videći sebe bez Hrvatske i Hrvatsku bez sebe, ili što nema valjanoga objašnjenja što se sve događa, i zbog čega se događa. Odlaze ljudi, ostaje narod! Dokad tako?