Životna filozofija Dragana Primorca, predsjedničkog kandidata HDZ-a, najbolje se može svesti na poznatu izreku “Ako želiš stići brzo, idi sam. Ako želiš stići daleko, idi s drugima.” Poslovica je to koju je dobro razumio već u školskim danima, 80-ih godina, kada je sa svojom malom “klapom” od 10-ak momaka revno odlazio na rivu ili uz more s društvom slušao Đavole i Divlje jagode te uživao, kako kaže, u najljepšem zalasku na svijetu. Njegov pak cijeli svijet u tome trenutku bili su mu upravo mala “klapa”, zatim roditelji Marinko i Dragica, brat Damir, škola i sport, a sve što mu je tada bilo važno svodilo se na pitanje – hoće li Hajduk pobijediti u sljedećoj utakmici. Primorac je među prvima u svijetu zajedno sa svojim američkim i hrvatskim kolegama, i to baš u Splitu, primijenio analizu DNK u svrhu analize skeletnih ostataka pronađenih u masovnim grobnicama. Obnašao je funkciju ministra znanosti, obrazovanja i športa u Hrvatskoj, član je ili savjetnik u mnogim prestižnim međunarodnim znanstvenim organizacijama i udruženjima, uključujući Američku akademiju forenzičnih znanosti, na njegov je poziv Hrvatsku do sada posjetilo deset dobitnika Nobelove nagrade. K tome još i autor više od 300 znanstvenih radova i tridesetak knjiga u područjima genetike, forenzike i medicine. Njegovi su radovi citirani gotovo 10.000 puta i pripada među 2% znanstvenika na svijetu s najvećim utjecajem citiranosti.
Koji je vaš motiv za predsjedničko mjesto budući da ste doista realizirani u svim aspektima života? Zašto ste se odlučili za ovu “borbu”? Što vaša obitelj kaže o svemu?
Nedvojbeno, to je žrtva za sve. Kada razgovarate s članovima moje obitelji, oni će vam reći samo jedno – sve što čine je iz dubokog povjerenja u mene, ali jednako tako i iz ljubavi prema Hrvatskoj. Znam da Hrvatska može biti bolja, da može i mora biti mjesto dobroga života svih naših građana. To je početak i kraj cijele priče. Kad me pitaju što me motivira za predsjedničko mjesto, odgovaram iskreno, iz srca: moja jedina motivacija je domovina. Kada imate taj čisti, nesebični motiv, tada krećete u borbu čistoga srca, neopterećeni interesima i neslomljivi. Na tom putu nitko vas ne može zastrašiti, ucijeniti ili zaustaviti. I možda je upravo to najveći izazov za one koji na Hrvatsku gledaju kao na sredstvo za osobnu korist, jer Hrvatsku treba voljeti djelima, snagom, znanjem i mudrošću vođenja. Hrvatsku treba voljeti poštovanjem svakog njezina čovjeka, a to je ono što aktualni predsjednik ne čini, zbog čega mora otići. Ono što želim spriječiti je da se ponovi 1909. godina, o kojoj je pisao naš veliki Matoš: “Hrvatsku mi moju objesiše ko lopova”.
Odrasli ste u Splitu. Koliko su vam mjesta odrastanja i život u Dalmaciji oblikovali životne stavove i kasniji rad?
Sjećam se djetinjstva kad smo, kao djeca, istraživali svaki skriveni kutak i putove koji su vodili prema vrhu Marjana. Noćno kupanje na Trsteniku i Žnjanu, buđenja uz izlazak sunca, kritike roditelja zbog kasnih povrataka kući... Na Sućidru, dijelu Splita, gdje sam se igrao i sanjao, i nisam ni slutio kamo će me život odvesti. Nisam ni sanjao da ću na tom istome mjestu, kao hrvatski ministar, izgraditi jedno od najmodernijih sveučilišta. Odlazili smo na rivu, ili uz more s društvom slušali Olivera, Đavole, Divlje jagode, kasnije Daleku obalu, F.R. Davida, Beatlese, Terryja Jacksa i toliko smo uživali u glazbi i prijateljstvu da nismo razmišljali o nestašicama u trgovinama, o bonovima za gorivo. U tim trenucima, bili smo jednostavno sretni. Ono što nam je tada bilo važno, svodilo se na pitanje hoće li Hajduk pobijediti i koliko ćemo dobrih trenutaka zajedno doživjeti. Bilo je to vrijeme kada smo imali malo, a osjećali smo se najbogatijima na svijetu.
Split je grad izuzetnih ljudi, onih koji u zraku ostavljaju osjećaj zdrave konkurencije i nikada nisu zadovoljni postignutim. Upravo to je postala moja vodilja kroz život – uvijek težiti više i ne zadovoljavati se prosječnim. Taj me grad naučio važnosti otvorenog uma, slobode od bilo kakvih okvira ili ograničenja, bez straha da poduzmem rizik. Često dijelim ovo iskustvo s mladima jer vjerujem da najveći uspjesi dolaze kad se upustimo u nepoznato i kada smo spremni na hrabre iskorake. Moje je životno načelo bilo – riskirati, istraživati, uvijek tragati za načinima kako ostvariti svoje ideje i dati svoj maksimum. Kad bih dao sve od sebe, znao sam da sam učinio sve što je u mojoj moći, i tada bi se, nekim čudom, uvijek otvorila nova vrata. Savjetujem mladima da vjeruju u snagu svojih snova, ali isto tako da razumiju kako njihova budućnost ovisi o onome što rade danas. Svojoj djeci uvijek kažem – umjesto da se žalite na svijet, budite vi promjena koju želite vidjeti.
Kakva je bila dinamika u vašoj obitelji dok ste odrastali? Jesu li vaši roditelji, Marinko i Dragica, podržavali vaš interes za znanost i sport?
Roditelji su me odgojili na dva temelja koja su me oblikovala i učinila osobom kakva sam danas: apsolutna sloboda i maksimalna odgovornost. Upravo je taj spoj bio ključan. Dok sam bio dijete, imao sam slobodu isprobati, pogriješiti i učiti iz tih pogrešaka, no istovremeno sam nosio odgovornost za sve što radim. Kroz tu slobodu učio sam što znači odgovornost i, iako to u početku nisam potpuno razumio, morao sam sazrijevati brže od svojih vršnjaka. Dok su drugi imali jasne granice – kada trebaju doći kući, što trebaju trenirati – moji roditelji nisu postavljali takva ograničenja. Imali su potpuno povjerenje u mene, ali su mi jasno dali do znanja da za svaki izbor snosim odgovornost.
Podržavali su moju ljubav i prema znanosti i prema sportu. Prvi susret s borilačkim sportovima imao sam oko svoje osme godine, a ubrzo nakon toga krenuo sam i s nogometom. Igrao sam za RNK Split, NK Solin i nakratko bio u podmlatku Hajduka pod vodstvom legendarnog Sergija Krešića. Bio je to tim koji je trenirao na Starom placu prije prelaska na novi poljudski stadion. U međuvremenu sam trenirao i atletiku u AK Split 80. Sport mi je u životu značio mnogo jer sam kroz njega naučio važnost poštovanja suparnika, ali i kako se nositi s padovima i oporaviti se nakon njih. Kad je došao trenutak odluke, znao sam da ću se posvetiti znanosti, ali vrijednosti koje sam naučio u sportu – fair play, timski rad i važnost osobne odgovornosti – ostale su sa mnom i prate me do danas.
Diplomirali ste na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Studij u Splitu 1991., i specijalizirali pedijatriju, a uža vam je specijalizacija iz medicinske genetike. U forenzičkoj ste genetici napravili svjetsku slavu. Što vas je privuklo upravo genetici i forenzičkoj znanosti?
Medicina je oduvijek bila moj životni put, a genetika, kao područje nužno za razumijevanje mehanizma nastanka bolesti, još tijekom studiranja mi je postala ljubav. Nikad se nisam mirio s nemoćima medicine u liječenju određenih bolesti, kao i patnji kroz koje su zbog toga prolazili bolesnici. Stoga, duboko sam zakoračio u znanost, koja se po definiciji ne miri s postojećim znanjima, i tek u sinergiji znanosti i medicine pronašao sam sebe. Pri kraju studija medicine, prof. dr. Matko Marušić, tadašnji prodekan Medicinskog fakulteta, odabrao me među “svoje” i nedugo nakon toga poslao na edukaciju u SAD, što je uvelike odredilo moj životni put. Moj rad u SAD-u na početku bio je vezan uz istraživanje nastanka bolesti krhkih kostiju u djece, i to na Klinici za pedijatriju pri Sveučilišnoj bolnici u Saveznoj Državi Connecticut. To je bio moj prvi izazov u pokušajima spajanja kliničke medicine s znanošću, no od tada pa sve do danas ta sinergija je moj životni put. S druge strane, u forenzičku genetiku ušao sam zbog potrebe razvoja novih tehnologija, metodologija i postupaka kojima će se moći identificirati žrtve masovnih grobnica nakon agresije na Hrvatsku.
Od vremena studiranja pa sve do danas, ostali se iznimno povezani sa Sjedinjenim Američkim Državama, i profesionalno i osobno. Prvi ste nositelj titule “Global Penn State Ambassador” u povijesti tog Sveučilišta osnovanog 1855. godine. Donedavni ste predsjednik Odbora za međunarodne odnose Američke Akademije za forenzičke znanosti. Osnivač ste Laboratorija za kliničku i sudsku genetiku KB-a Split. Vaš doprinos u identifikaciji žrtava Domovinskog rata je golem. Čak je na tu temu u SAD-u objavljena knjiga “Pucanj u Hrvatskoj”. Koje iskustvo iz SAD-a smatrate najvažnijim za svoj daljnji znanstveni put?
Nikada do tada nisam osjetio golemu snagu motiviranosti, zanosa, inicijative, odlučnosti, ali istodobno i snagu timskog rada, kao što sam to osjetio u SAD-u. U SAD-u sam naučio koliko je važno biti okružen najboljima, konstantno preispitivati postojeća znanja, biti kritičan i prema sebi i prema kolegama te, kad je potrebno, i riskirati. Cijeli taj koncept, koji vodi izvrsnosti, od samih početka želim prenijeti na mlade u Hrvatskoj.
Godine 1987. osnovali ste u Splitu legendarni tekvondo klub Kocunar, a 1991. godine zajedno s vama cijeli prvi tim se uključio u obranu Hrvatske. Šest članova dalo je svoje živote za slobodnu Hrvatsku.
Neizmjerno sam ponosan na naš klub, a posebice na naše članove, istinske junake Domovinskog rata koji su dali svoje živote za slobodnu Hrvatsku. Bili smo i ostali jedno i uspomena na njih će trajati sve dok bude nas.
Koliko vam duhovnost znači u životu? Kip Majke Božje od Puta s djetetom Isusom iznad Skradina je vaša ideja i inicijativa?
Vjeru sam oduvijek nastojao živjeti samozatajno i bez potrebe za javnim iskazivanjem. On što smatram da je važno za svakoga od nas je svjedočiti svojim radom i djelima. To se odnosi i na vjeru. Moju vjeru je značajno osnažilo iskustvo u forenzici i spoznaja o prolaznosti. S druge strane kao liječnik često sam se susretao s ljudima koji boluju od teških, neizlječivih bolesti – susreti s njima oblikovali su me i učvrstili mi put, da nit vodilja mog rada bude pomoć čovjeku i da se nikada ne umorim činiti dobro. Kad je riječ o sinergiji znanosti i vjere možda dokument Fides et ratio koji je nastao tijekom pontifikata Ivana Pavla II., najbolje govori o tome. Naime, dokument u svojoj srži donosi poruku o vjeri i razumu, gdje stoji da nema razloga da se razum i vjera međusobno nadmeću: jedno se, naime, nalazi u drugom i oboje ima vlastiti prostor u kojem se razvijaju.
Suvlasnik ste Specijalne bolnice Sv. Katarina. Nedavno se u vašoj bolnici u cijelosti sekvencirao prvi ljudski genom u Hrvatskoj i napravljena je njegova interpretacija. Golem znanstveni iskorak koji može u cijelosti promijeniti medicinsku praksu. U kojem ste trenutku osjetili da možete kombinirati svoju liječničku karijeru i poduzetništvo? Postoji li neki savjet koji ste dobili na početku poduzetničkog puta i kojeg se uvijek sjetite?
Najbolji način da predvidite vlastitu budućnost je da je sami stvarate”, rekao je Peter Drucker i s njim se u cijelosti slažem. Međutim, ostvarivati više od 97% prihoda na tržištu, biti jedna od vodećih privatnih zdravstvenih institucija Europe, konstantno raditi znanstvene iskorake te ih integrirati u kliničku praksu, zahtijeva izvrsnost u svakom segmentu rada bolnice. No moram istaknuti da je od osnivanja, u našu bolnicu uložena golema ljubav i znanje, premda uvijek ističem da su njezina stvarna snaga ljudi.
U bolnici se godišnje dijagnosticira i liječi više od 50.000 pacijenata, a na njezinu veliku prepoznatljivost utjecala je činjenica da svakodnevno u svom radu primjenjujemo koncept translacijske medicine, kojoj je cilj najnovije spoznaje znanosti implementirati, kako u dijagnostiku tako i u kliničku praksu. No nedvojbeno je da su partnerstva s najizvrsnijim svjetskim zdravstvenim institucijama obilježila naš put. Jedno od njih je partnerstvo s UPMC-om, najvećim akademskim medicinskim centrom u SAD-u, koji zapošljava više od 100.000 djelatnika, od toga 5000 liječnika. Ono predstavlja golem iskorak ne samo za našu bolnicu već za cijelo hrvatsko zdravstvo, kao njegovo globalno pozicioniranje, a naša suradnja s UPMC-om usmjerena je prvenstveno na razvoju i primjeni koncepta personalizirane medicine u kliničkoj praksi.
U suradnji s američkom Mayo Clinic već 25 godina u Hrvatskoj organizirate jedan od najvažnijih svjetskih znanstvenih skupova, a do sada ste u Hrvatsku doveli deset dobitnika Nobelove nagrade. Kakav je značaj tih kongresa na razvoj svjetske znanosti?
U pravu ste, s ISABS-om i američkom klinikom Mayo punih 25 godina organiziramo znanstvene događaje koji su obilježili svjetsku znanost. U radu dosadašnjih kongresa sudjelovalo je deset dobitnika Nobelove nagrade te više od 6000 znanstvenika i 800-tinjak pozvanih predavača, ukupno iz 78 država, što je Republiku Hrvatsku odredilo kao jednu od najvažnijih destinacija iz područja znanosti, zdravstva i inovacija. Naglasak kongresa je uvijek na zadnjim trendovima biomedicinskih znanosti i kliničke medicine, poput novih oblika liječenja karcinoma, farmakogenomike, stanične terapije, epigenetike, genske terapije, molekularne dijagnostike, 3-D ispisa ljudskih organa, forenzičke i antropološke genetike i slično.
Susreli ste se s tri američka predsjednika i nizom vodećih svjetskih državnika. Nedavno ste bili i s indijskim premijerom Modijem. O čemu ste razgovarali?
Premijer Modi je iznimno mudar čovjek, vizionar i lider s ogromnim globalnim utjecajem. Tijekom našeg susreta razgovarali smo o intenziviranju suradnje između Indije i Hrvatske, u području gospodarstva, znanosti i obrazovanja. Poseban naglasak stavljen je na suradnju u području inovacija i tehnologija, posebice u području biotehnologija i personalizirane medicine. Jedna od tema bila je vezana i uz suradnju u području forenzičkih znanosti, a dotakli smo i moju ulogu koju imam kao profesor emeritus na sveučilištu od posebnog interesa za Indiju – National Forensic Science University.
Čime se najradije bavite u slobodno vrijeme? Imate li hobi koji vam pomaže opustiti se i napuniti energiju? Na koji način se brinete o svom zdravlju uza sve poslovne obaveze?
Bez obzira na to gdje se nalazim – bio to New York, Bocvana, Coburg ili Pennsylvania – uvijek nastojim ispuniti dan fizičkom aktivnošću. Kad sam u Splitu, šetam ili trčim po Marjanu, a u Zagrebu po Sljemenu. Ustajem rano ili, ako treba, prilagođavam se kasnijem vremenu, ali trudim se završiti sve što sam planirao tog dana. Također, svaki trenutak koristim za čitanje. Brzo čitam i čak pročitam manje knjige na letu do SAD-a. Spomenuo bih tri naslova koja se trenutačno nalaze na mom noćnom ormariću: “Prema životu ispunjenom smislom” Simona Jacobsona, “Moć protiv sile” Davida Hawkinsa i “Dobar i zao” Erika Larsona, zanimljivu priču o Churchillu i njegovoj obitelji.
Slušate li i dalje Beatlese, Prljavo kazalište, Olivera, Divlje jagode ili vam se glazbeni ukus promijenio tijekom godina?
Svakako, oni su vječni. Slušam i ozbiljnu glazbu koja me opušta. Kako dolazim iz Dalmacije, klapsko pjevanje me posebno inspirira, svaki put se naježim kad čujem “Ne diraj moju ljubav”, “Ružo crvena”, “Zora bila” (Govori to dok na svome mobitelu pušta pjesmu koja ostatak intervjua lagano svira u pozadini).
Je li posvećena supruzi Jadranki? Što je ključ uspjeha braka koji traje više od 20 godina?
Ljubav je najveća snaga u životu, ona ne poznaje granice i s njom čovjek s radošću gleda ostatak svog života ispred sebe. Supruzi sam davno posvetio najljepše pjesme. Naravno da zna biti izazovno u braku balansirati privatne i poslovne sfere života, no ključ je u povjerenju, razumijevanju, komunikaciji i zajedničkim obiteljskim trenucima. Kćeri Lara i Matea su naš najveći uspjeh, a obiteljski ručak je godinama bio naš omiljeni zajednički ritual. Kako su djeca odrastala, sve rjeđe smo mogli zadržati tu tradiciju, ali naša srca su stalno povezana.
Kako biste opisali svoj stil odgoja – jeste li kao otac strogi ili više popustljivi?
Iako su moje kćeri dio svoje edukacije provele u inozemstvu, pokazale su mi nevjerojatno povjerenje i nikada me nisu iznevjerile. Vjerujem da su ih čvrsti temelji, postavljeni u njihovoj ranoj dobi, oblikovali u osobe kakve su danas. Ponosan sam dok promatram kako su postale snažne i samostalne mlade žene.
Kuhate li i imate li omiljeno jelo koje volite pripremati svojim curama? Navodno radite vrhunske kremšnite.
Kremšnite su zbilja posebna priča. Nisu to, doduše, klasične kremšnite, nego tuljci od lisnatog tijesta, pečeni u ulju, punjeni kremom od kremšnita. Ma pravo ludilo od deserta! Pripremao sam ih za druženja s prijateljima i rođendane, kao i domaći kruh, čiju sam pripremu usavršio tijekom svog boravka u SAD-u. Zamislite doručak uz topli kruh, uz jogurt i vrhnje ili, u slatkoj verziji, s malo maslaca i domaćeg pekmeza, nema tog jela koje toliko vraća u djetinjstvo.
Za kraj, u kojem smjeru ide svijet? Kako ga napraviti boljim mjestom za život?
Svijet je došao u poziciju da ga treba, kako bi to rekli Amerikanci, “resetirati”. I to najviše u duhovnom i moralnom smislu jer smo sve više udaljeni jedni od drugih. Danas, kako vidim, svijet nije isti kao što je bio, primjerice, devedesetih godina, svi smo više bili motivirani entuzijazmom, manje materijalno. Svi se žale da su ljudi postali stranci jedni drugima te da su vrijednosti, koje su desetljećima njegovane, zapravo nestale. To je, vjerojatno, dovelo do novih trendova, poput rezultata predsjedničkih izbora u SAD-u, gdje se ljudi žele vratiti konzervativnim, tradicionalnim vrijednostima. Moji prijatelji u SAD-u kažu da sad žele te vrijednosti povezati s najvećim dostignućima današnjeg vremena, kao što su napredak u znanosti i umjetnoj inteligenciji, kako se čovjek ne bi otuđio i postao sam sebi strancem.
Što smo mi, ako živimo u blagostanju, a nemamo odgovornost prema onima koji su potrebiti i ne činimo ništa dobro za čovjeka, gdje god on bio? Kako možemo biti sretni ako znamo da netko živi teško, a ništa ne činimo da se to promijeni? Danas više nego ikad, svijet treba lidere, koji mogu biti pokretači promjena globalno i koji neće stvarati sljedbenike, već novu generaciju lidera koji su spremni dati sebe za dobrobit čovječanstvu. “Budućnost pripada onima koji vjeruju u ljepotu svojih snova”, rekla je Eleanor Roosevelt. Osobno, želim potaknuti sve u Hrvatskoj da sanjaju veliko i da vjeruju u svoje snove, no istodobno moraju znati da budućnost ovisi o tome što rade danas. Želim da oni budu promjena koju žele vidjeti u drugima te da se ne boje riskirati jer je najveći rizik koji mogu napraviti – ne usuditi se riskirati kako bi napravili nove iskorake. Vjerujem u čovjeka, vjerujem u bolji svijet i nikad se neću umoriti činiti dobro, bez obzira na cijenu.
FOTO Prepoznajete li ovo dijete? Danas je uspješni hrvatski biznismen, karijeru je gradio vani, ali ambicije su mu još veće
Jadan je ovaj narod kada je u poziciji birati između trenutnog kriptokomunističkog gojenca i ovog lika koji je pedijatar, forenzičar, katolik, židov, sportaš, biznismen koji zarađuje na bolesti, političar koji nije u stranci, branitelj koji metka nije ispalio...