Iako je hvaljena VBZ-ova biblioteka Europom u 30 knjiga, jedini hrvatski izdavački projekt koji je dobio trogodišnju potporu Europske komisije, došla do svojeg kraja, lani objavljeni roman katalonske autorice Mercé Rodoreda “Trg dijamanta” ne bi trebalo preskočiti.
Kao prvo, aktualna događanja u Kataloniji svakako mogu biti poticaj za dodatno proučavanje katalonske povijesti i katalonske književnosti, pogotovo kada se zna da je diktator Franco doslovno zabranjivao upotrebu katalonskog jezika, o kojem Mercé Rodoreda ima visoko mišljenje. Kao drugo, riječ je o jednoj od ponajboljih autorica s europskog kontinenta koja je, iz tko zna kojih razloga, premalo poznata u Hrvatskoj, a koju treba bolje upoznati jer je to pitanje opće kulture. A kao treće, “Trg dijamanta” predivan je ljubavni roman, ali ne samo o ljubavi između dvije odrasle ljudske jedinke, nego i o roditeljskoj ljubavi koja je u ovom romanu dobila svoju zasluženu (i rijetko potresnu) apoteozu.
Onima koji ne razumiju potrebu Katalonaca za nezavisnošću treba svakako preporučiti na čitanje predgovor koji je sama autorica napisala 1982. godine, dakle 22 godine nakon što je dovršila roman i to u prognaništvu u Švicarskoj. Svoj “Trg” napisala je u prognaništvu s obzirom na to da je napustila rodnu Barcelonu nakon što su Francove trupe osvojile taj grad 1939. godine. U tom je konciznom, a opet i umjetnički razbarušenom predgovoru rečeno gotovo sve što bi čitatelj trebao znati o autoričinoj biografiji, ali i o nastanku “Trga dijamanta”, doista iznimnog romana koji je, kao što i sama autorica priznaje, napisan u jednom dahu. Prije svega maestralan je kraj romana i po stilu i po snažnim porukama i po emocijama koje izaziva. Ali i po osjećaju zebnje da će pokrpani život glavne junakinje, skromne i radišne Natalie koju njezin muž Quimet zove Golubicom (iako se prema njoj ne ponaša s time u skladu) opet otići u neželjenu pravcu, u neku tragediju koja će imati tragičan završetak.
Tako Mercé Rodoreda gotovo trilerskom završnicom stavlja točku na roman koji počinje metaforički pitomom djevojačkom vinjetom iz neke barcelonske slastičarnice u kojoj radi naša junakinja Natalie, lijepa djevojka koja ima tihog dečka, ali i prodornog udvarača koji se ne da smesti. Natalie je još kao mladoj umrla majka, otac se oženio drugi put, pa je ona prepuštena samoj sebi i vlastitim odlukama, ali i užicima života u gradu u kojem se spokojno pleše na trgovima, čeka dobitak na tomboli i jedu lubenice i slatkiši. Upoznavanje s Quimetom mijenja život mlade Natalie. Quimet je neobuzdani muškarac, ljubomoran i autoritativan, posesivan i pomalo plahovit, maksimalno nepraktičan i prepun nekih muških tajni i opsesija, pa u jednom trenutku svoj stan pretvara u veliki golubinjak u kojem se Natalie osjeća kao u smrdljivom i zlokobnom zatvoru.
Kada u obitelj dođu djeca, a s njima i nagovještaji građanskog rata, a onda i sam rat, u koji Quimet odlazi na strani revolucionara (što mu obitelj doslovno dovodi na rub preživljavanja), raspada se cijeli patrijarhalni sustav pa Natalie mora preuzeti odgovornost za budućnost obitelji. I tu se kriju svakako najdramatičnije scene ovog romana koji o povijesti piše bez patetike i bez dociranja, s maksimalnom diskrecijom. “Trg dijamanta” jedinstveni je primjer romana o povijesti svakodnevlja. Romana koji se brine isključivo za obične ljude koji u povijesti nisu igrali glavne uloge te samo usputno naznačuje neke povijesne događaje, ali ne i povijesne ličnosti koje ignorira nevjerojatnom ohološću. “Trg dijamanta” stoga je roman koji ne opisuje što se to tridesetih godina prošlog stoljeća događalo na trgovima i ulicama Barcelone, nego ono što se zbivalo unutar tjeskobnih stanova i u glavama majki čiji su muževi otišli u neformalni, gerilski rat bez plaće, a one nisu imale čime hraniti svoju djecu. Pa su došle na rub djecoubojstva. Ili su ga i prešle. Stoga je ovaj kultni roman Mercé Rodorede (koji je s katalonskog na hrvatski preveo Boris Dumančić) poput nekakve prozne Picassove Guernice. Štivo koje se neizostavno mora pročitati radi vlastite higijene duha.