Vlado Rajić iskusni je novinar i sve iskusniji pisac, koji je za dječju knjigu “Ljetovanje s čovjekom koji nije moj tata” prije četiri godine dobio nagradu “Anto Gardaš”. Potom mu je EPH media objavio pravosudni triler “Sudac”, a Hena com biografiju poznatog hrvatskog odvjetnika Ive Politea. Nedavno je Rajiću, koji je u mirovinu otišao iz ugašenog (i neprežaljenog) Vjesnika, zagrebačka Alfa u biblioteci Dobra proza objavila još jedan svojevrsni pravosudni triler, roman “Tužitelj”, sasvim sigurno intrigantno štivo u kojem se fakcija susreće s fikcijom na relativno tankom literarnom brvnu iznad totalne društvene provalije.
“Tužitelj” je drugi dio Rajićeve trilogije čiji je treći dio “Odvjetnik”, knjiga u nastajanju. Naravno, “Tužitelj” je roman s ključem, štivo koje će biti iznimno zanimljivo ljubiteljima hrvatske političke i pravosudne zbilje, zakulisnim igrama i spletkama koje hrvatskim građanima surovo diktiraju životnu sudbinu. Istina, “Tužitelj” nije publicistička knjiga, ali nije niti daleko od publicistike jer se u njoj kristalno jasno ocrtavaju (ali i, koliko je to moguće, objašnjavaju) događaji koji su pratili kontroverznu karijeru najdugovječnijeg hrvatskog glavnog državnog odvjetnika. Ima u Rajićevu romanu doista svega, od onih lukavih i skrivenih političkih gospodara hrvatskog političkog života koji su ne samo kreirali hrvatski Ustav i zakone nego i kadrovirali po hrvatskom sudstvu i tužiteljstvu, pa do generala o kojima se sada snimaju filmovi, a koji su korišteni za nesmiljene političke borbe. Tu su opasni i manje opasni mafijaši, predsjednički kandidati sa sjajnim gospodarskim karijerama koji su se također u jednom trenutku (zasad tek privremeno) našli u zatvorskim ćelijama u bespuću hrvatskog pravosuđa, ali i premijer nad premijerima, čovjek kojeg su i strane države koristile kao svog pokajničkog pulena, da bi ga onda prepustile hrvatskom sudstvu.
U središtu priče je osamljeni i usamljeni tužitelj, prikazan kao čovjek od krvi i mesa, karijerni državni službenik, miljenik nekadašnje hirovite muškobanjaste haaške tužiteljice, dobro potkovan u pravu, britak, ali introvertan, nepoznanica i drugima, ali i sebi. O njemu autor zna jako mnogo, ili barem odaje takav dojam, što je zasigurno dobra preporuka za čitanje ove knjige jer ljudi vole zavirivanje u tuđe tajne, napose ako imaju općenacionalnu i općedržavnu težinu. Zanimljivo je i slikovito autor oslikao i tužiteljevu okolinu iz Državnog odvjetništva smještenog u Ulici ilirskog velikana, ali i njegove kontakte s “rashodovanim” i u pravilu najupućenijim policajcima, ali i s mafijašima i svjedocima pokajnicima za koje nikada točno ne znate za koga i zašto rade. Ima u romanu podosta fikcionalnih zapleta, nije Rajić samo prepisivao od stvarnosti koja je u hrvatskom posttranzicijskim primjeru, na žalost, ponekad i strašnija od mašte.
No, možda je Rajić s pomoću temeljitijeg psihološkog nijansiranja svojih likova trebao otići i dalje od njihova realističkog i predoslovnog portretiranja iako bi tada roman vjerojatno izgubio na dokumentarnosti i plastičnosti. Ovako smo dobili iznijansiranu kroniku hrvatske povijesti iz posljednjih petnaestak godina koja je prepuna korupcijskih stranputica i skandala od kojih većina nije procesuirana. Iako je Rajić hrabro pisao o javnim i tajnim moćnicima hrvatske scene, a i vrlo upućeno o mehanizmima djelovanja u Državnom odvjetništvu, jasno je da u jednom romanu nije mogao obuhvatiti baš sve one likove koje je iznjedrio višestranački hrvatski sustav, o čijim arhitektima još uvijek ne znamo potpunu istinu jer se još uvijek bavimo tek slabije plaćenim građevinskim radnicima koji su fizički radili na baušteli hrvatske samostalnosti.
Stoga od Rajića s pravom očekujemo i nove romansirane trilere na temu hrvatske politike ne misleći pritom samo na već najavljenog “Odvjetnika”, koji će očito zagrebati i u osjetljivo polje odvjetničkih odlično povezanih i odlično upućenih i obrazovanih klanova koji su preživjeli i tranziciju i rat i mafijaške obračune, pa i profiterstvo u svim njegovim maštovitim pojavnim oblicima.
