'Denis ima dva mjeseca, preživio je potres i stanuje u kontejneru. Bit će to čvrst momak'

Svatko ima svoj kontejner. Ima nas više od 40 ovdje, mi samci imamo svoje, obitelji svoje. Imamo zajednički sanitarni čvor, mora se izaći kad treba, nema se što. I po zimi i po noći – kazuje nam umirovljenica Mira Lađević, koja je jedna od 40-ak stanovnika kontejnerskog naselja u sisačkoj Ulici Barice Rapić koje njegovi stanovnici zovu „Prvča“, po blizini poljoprivredne apoteke na čijem su parkiralištu smješteni. „Prvča“ je samo jedno od desetak takvih naselja na sisačkom području, a bit će ih i još. Naime, na području Siska do sada su statičari pregledali oko 60 posto objekata koji su prijavili štetu u potresu 29. prosinca.

Gotova svaka četvrta pregledana zgrada danas nosi crvenu ili žutu naljepnicu. Više od 600 objekata je neupotrebljivo, a u još više od 1200 stanari žive, ako to žele i mogu, na vlastiti rizik. Jer, i u mnogim se objektima sa žutom naljepnicom, zbog prevelikog oštećenja i narušene statike, također ne može stanovati. U tim kućama i zgradama živjelo je gotovo 2000 Siščana. Mnogi su se snašli kod rodbine, neki unajmili stanove, neki odlučili sami popraviti što mogu, ako kuća nije opasna za život, neki su se odselili izvan Siska i županije, a njih 1763 prijavilo se, za sada, za smještaj u stambenim kontejnerima, mobilnim kućicama i kampicama. Do sada je, preko Gradskog stožera civilne zaštite, riješeno 280 zahtjeva te je 600-tinjak ljudi smješteno u takve objekte. Neki su u kolektivnom naseljima, drugi nisu htjeli otići od svog objekta pa su kampice u dvorištima. Treći, koji nisu u ovih 600, uspjeli su kampice i kontejnere naći preko privatnih veza, no neki su i odbili takav smještaj jer im nije odgovarao. Ali, i dalje je 300 zahtjeva neriješeno, a kako još 3000 objekata tek treba pregledati, očekuju se i novi zahtjevi.

Ovo bi moglo dulje trajati

Mira Lađević, s početka priče, gotovo je od prvog dana nakon potresa u „Prvči“. Na dan izlaska ovog teksta bit će joj to gotovo 40. dan boravka u stambenom kontejneru, nakon što je svoj stan izgubila. – Bila sam u zgradi preko puta kolodvora, uz prugu za Zagreb. Imala sam tamo stan, mislim imam ga još uvijek, ali je neupotrebljiv. Crvena je oznaka, i ne znam što će uopće biti s tim stanom i zgradom. Tu sam živjela od 1975. godine i, eto, potres mi ga je uništio, pukli su zidovi, ne smijem uopće unutra. Mislim, ne bi smjela unutra, no odem na svoj rizik uzeti što mi treba – kazuje nam ova rođena Novljanka, koja se sa suprugom u Sisak doselila davne 1963. godine. Suprug je bio strojovođa i tako su dobili ovaj stan. Umro je rano i od tada Mira živi sama, no uspjela je otkupiti stan. Ali, sad ga više nema. Mira je ovamo stigla čim su stigli i kontejneri, odmah prvi dan nakon potresa, a do tada je bila u dvorani Osnovne škole Braća Ribar. Pitamo je može li se u ovakvom smještaju živjeti godinu dana, s obzirom na zagrebačka iskustva nakon potresa. Možda čak i dulje. – A čujte. Moramo... Imam kontejner, sama sam unutra, toplo je, imam ležaj, stol, stolice i kako tko što može iz stana donijeti donese si od namještaja da može stati unutra i tako živimo. Hrana je dobra. Doručak, ručak i večeru dobijemo, ručak je obavezno friško kuhano i kažem, tu smo sada, a do kada nitko ne zna. Nitko nam ništa ne govori – sliježe Mira ramenima. U zgradi su bila četiri stana, no sada je ona, po Miri, za rušenje. Dobra je okolnost, da su u „Prvči“ i neki njezini susjedi, pa ima s kim porazgovarati. Susjedi iz zgrade postali su tako kontejnerski susjedi.

– Bila sam u stanu kad je bio potres. Izletjela sam van bosa. Pomogao mi je susjed, priskočio mi u pomoć, sama sam bila, u strahu, i Drago mi je pomogao iz zgrade preko. Sad je Drago ovdje isto, i on je izgubio stan. I još jedan susjed iz moje zgrade je ovdje. Tako da skuhamo kavu, odemo zajedno do naših stanova po neke stvari, lakše je kad nisi sam u ovome – govori nam Mira dok pokazuje skromnu unutrašnjost kontejnera koji će joj biti dom u sljedećem razdoblju. A koliko će to trajati, ne zna nitko. – Svi se nadaju i žele da ovo što kraće traje. Ali ja ipak vjerujem da će ovo naše ipak malo dulje potrajati. Ipak je po Sisku porušeno jako puno, a Petrinja i Glina i više, puno će se toga morati rušiti i popravljati. Trebat će tu puno radne snage, ne znam ima li je uopće, trebat će i puno novca, i mislim da bez Europe i svijeta nećemo moći to odraditi – govori nam 56-godišnji Đuro Šakić. Đuro je do 29. prosinca bio stanovnik sisačke ulice Barice Rapić 1, a sada mu je adresa Prvča 7 – sedmi kontejner u ovom mobilnom naselju. Đuro je hrvatski ratni vojni invalid, do odlaska u rat radio u Rafineriji, u ratu stradao, dobio PTSP, liječio se, živio sa sinom u kući i u konačnici nakon potresa završio s uništenom kućom i u stambenom kontejneru.

Ja se tamo ne vraćam

Prvih dvadesetak dana spavao je u dvorani Osnovne škole „22. lipnja“, zajedno s drugim Siščanima iste sudbine. No, kao što se liječio i od PTSP-a, odlučio je liječiti se od stresa uslijed potresa – radom i volontiranjem. – Ovih mjesec dana sam volontirao, pomagao sam ljudima koliko sam mogao, to mi je bilo i rješavanje stresa od ovog svega. Ušao sam svjesno i među ljude s koronom u dvorani da im pomognem, nisam se bojao, dijelio sam im terapije, pomagao, dijelio hranu, vodu. U školi “22. lipnja” bio sam s tim ljudima i u izolaciji kad se korona pojavila, trudio sam se koliko god sam mogao i ponosim se time i reakcijom mnogih ljudi koji su postupili isto – kaže Đuro koji je poprilično zadovoljan uvjetima u ovom kontejnerskom naselju iako od svoje imovine ima tek kofer s osobnim stvarima i mobitel koji je ponio u džepu. Televizor je, kaže, posudio od kolege. – Ljudi su ovdje super, fer, nema nikakvih svađa, gluposti ili nešto. Stvarno je sve pet, evo susjeda tu, kolegica po nevolji, došla mi je sad da ispunim neki zahtjev. Pita me Đuro hoćeš da ti to ispunim, jedni drugima pomažemo i tako. Prije neki dan nam je susjeda skuhala sarmu pa smo jeli skupa. Baš je dobra ekipa – pojašnjava ovaj Siščanin koji ističe i da im ništa ne nedostaje. Stalno ih obilazi Crveni križ, vozi hranu, vodu, što trebaju, to i dobiju. – U kontejneru je toplo unutra, ne mogu reći loše i bilo bi ružno od mene kad bih rekao nešto loše. Zovu nas iz gradskog stožera, Grada Siska, provjeravaju kakvo je stanje – uvjerava nas skromni Đuro koji u svoju staru kuću, koju je koristio, nakon potresa nije otišao nijednom. S druge strane sin nije htio otići od tamo, njemu su kamp-kućicu dovezli u dvorište kuće te sin tamo spava. Njih dvojica cijeli život imaju pse, i bave se time pa ih sin nije htio ostaviti same. – Ali ja vam tamo ne idem.

Ondje nas je zatekao potres, izbacio nas praktički kroz vrata dok se treslo. Zemlja se pokretala, mislio sam da će cijeli planet otići kvragu. I ne volim to tamo sad gledati, zamjerilo mi se jako. Ja bih najradije da tu dođe bager, da to počisti, da to bude ledina i ispočetka sve. Ne volim to sad tamo ni kuću ni sve, jednostavno ostane u čovjeku nešto, nije to strah, ja bih rekao da je to neka trauma ostala. Prošao sam kroz taj PTSP, liječio se puno, pio tablete i znam to prepoznati – pojašnjava nam Đuro svoje osjećaje, nakon potresa, prema kući u kojoj je godinama živio. On misli da su traumu doživjeli mnogi i da će kod ljudi tu biti „puno i svašta“. – Ljudi su ostali bez svega, bez kuće, na ulici su, mnogi nemaju smještaja i bez krova nad glavom su. Ljudi su dobili neki žute te naljepnice, a boje se ući u te kuće, a sve se trese i svi se boje toga. Boje se i dalje ići u svoje domove, neki i dalje spavaju pod šatorima. To vam je tako, nije to dobro i svašta tu ima i svašta će biti u ljudima – kazuje nam Đuro. On se u Prvču prije desetak dana „doselio“ s još jednim prijateljom, s kojim je zajedno pomagao u školskoj dvorani.

A 42-godišnji Marko Horvat u dvorani je završio jer mu je žutu naljepnicu dobila zgrada u kojoj je živio, u Meštrovićevoj ulici. Zgradi je otišla statika i za sada je neupotrebljiva. Marko stoga nije imao druge nego u dvoranu gdje je susreo Đuru. – Skupa smo volontirali, ja sam i prije potresa bio volonter Crvenog križa. Sad sam ovdje desetak dana. Polako se snalazimo. Toplo je unutra, no najveći je problem, i to je zeznuto malo, kad moraš ići na WC, onda moraš iz toplog kontejnera ići do tih sanitarnih, a hladno, snijeg, kiša, ne bira to. Onda trčiš do tih kontejnera... – objašnjava život u kontejnerskom naselju Marko koji želi da ovdje bude što kraće, no koliko će to biti ne zna. Statičari su u zgradi bili već dva puta, ali zgrada sigurna nije. Sad stanare očekuje elaborat za obnovu, a koliko će to sve trajati nitko ne zna. – Možda ću ovdje biti mjesec dana, dva mjeseca, pola godine to nitko ne zna od nas, niti itko drugdje to uopće zna. Znam da statičari imaju puno posla, nije to sporno, puno je oštećenih zgrada. No, možda bi mogle neke druge stvari ići brže, one nakon statičara. Ja se samo nadam da ću se što prije vratiti u svoju zgradu i da neću više živjeti u kontejneru – upozorava Marko, jedan od najmlađih stanovnika ovog kontejnerskog naselja. No, nije i najmlađi. Najmlađi je Denis Žućko, dvomjesečni dječak koji s majkom Snježanom živi u jednom od kontejnera. Upravo je Snježana raznosila po naselju spomenute upitnike za jednokratnu pomoć stanarima, pomažući starijima da to ispune. Odnijet će sve, kaže, da ne moraju oni ići, a usput će se malo prošetati kako bi mali Denis uhvatio malo zraka. – Pomažemo si međusobno. Mi i jesmo inače susjedi, nas nekoliko. Bili smo susjedi u uništenim stanovima i kućama, i sada ovdje. Razmjenjujemo informacije kad nas je više. Svi smo složni, on nešto zna, ja nešto, drugi nešto zna pa nam je svima lakše. I oni su meni pomogli, Marko je našao nova kolica za bebu, ova su pukla – priča nam Snježana Žućko.

Fali nam informacija

Denis će 7. veljače napuniti dva mjeseca, a već je proživio i doživio puno. Rođen je s iščašenom ključnom kosti, hranjen na sondu, a onaj veliki potres je Snježanu i njega zatekao – u Petrinji. – Bili smo u Petrinji na ulici kada je udarilo. Cigle su počele padati, jedne je zakačila i kolica, umalo ga pogodila. Svašta je već proživio, bit će to čvrst momak – priča nam ponosna majka koja je zadovoljna uvjetima stanovanja za sebe i sina. Dobila je, zahvaljujući dobrim ljudima, hladnjak i peć pa može i skuhati nešto, bebu kupa u kadici... – Ja sam zadovoljna. Obilaze nas, dolazi doktorica i radi djeteta, ali i radi starijih ljudi. Nas pitaju uvijek što nam treba, pitaju što treba za bebu, stići će ta nova kolica, ova potresna su oštećena, no čuvat ćemo ih za uspomenu – govori Snježana čija je kuća ni 150 metara zračne linije od kontejnera u kojem sada žive, u Teslinoj ulici. Ima crvenu naljepnicu, otišli su temelji, a unutra je sve popucano. – Mi sad ne znamo što dalje s tom kućom, ne znamo proceduru i to mi malo smeta. Ne znamo što to znači vremenski, što to znači za kuću, za dom naš. Fali ta informacija da znamo što ćemo dalje, kud ćemo dalje, da vidimo sređujemo li ih sami, da grad pomogne – kazuje nam Snježana.

A teška procedura sada kod obnove čeka Abramoviće, bračni par koji je smješten u drugom sisačkom kontejnerskom naselju, onom u Komunalnoj zoni, kojih kilometar zračne linije od Prvče. Ovo je naselje nastalo ipak kasnije, a čine ga mobilne kućice, donirane od jadranskih hotelijera. Komfor je nešto bolji, sanitarni čvor je u kućici, tuš također, plin uveden pa se u kuhinjici može skuhati što se želi. No, Abramovići će vjerojatno duže vremena provesti u ovom privremenom smještaju. Naime, oni su do sada živjeli u tzv. Kući doktora Gutschya na Šetalištu Vladimira Nazora, izgrađenoj krajem 19. stoljeća. To je jedan od najljepših sisačkih objekata, no koju je zub vremena načeo, a potres u potpunosti učinio nenastanjivom. Riječ o spomeniku kulture koji će se obnavljati po posebnom modelu. A takvih objekata pod kulturnom zaštitom u Sisku je stradalo na desetke, pa se svi boje spore obnove. – Potres ju je uništio skroz, i krov joj je otišao, a cigle su s nje padale i do pola parka. Vatrogasci još nisu ni ušli unutra. Bilo je strašno, suprug i ja smo bili u stanu, trudna kći srećom je izašla ranije van. Sklonili smo se pod štok u trenutku udara, a oko nas padala žbuka, krov, stvari, zidovi pucali... – prepričava nam trenutak potresa Marijanka Abramović. Nju smo zatekli u novom domu, jer suprug radi. Kćer je, kaže, rodila poslije Nove godine, tri tjedna prije termina, carskim rezom u Petrovoj. Tako da su Abramovići dobili unuku Tenu.

Ne znam hoće li je rušiti

– Oni su sad kod prijatelja na Zelenom brijegu. Ova kućica nije baš najbolje mjesto za novorođenče. Tamo im je bolje – kaže nam Marijanka koja se osobno ne žali na uvjete. U ovaj objekt Abramovići su došli tjedan dana nakon potresa. Bili su kod prijatelja prije toga, Marijanka kaže kako nisu htjeli ići u dvoranu. – Mi smo stariji, imam kronične bolesti i bojala sam se korone pa nisam htjela u dvoranu – objašnjava nam Siščanka. Susjedi su im obitelj Tunjić, koja je s njima živjela u istoj zgradi i prije potresa, pa sad zajedno čekaju što će biti s kućom Gutschy. U trećoj mobilnoj kućici u ovom „bloku“ je obitelj s troje djece čiji je stan uništen u Strossmayerovoj ulici i koje Marijanka zna otprije. Marijanka kaže kako se uspiju ispričati, za lijepog vremena, i kako je ipak bolje kad se poznaju. No, ipak jedva čeka povratak u svoj stari dom. – Nadam se da je neće rušiti, da će je popraviti, no ne znam. U zidovima su procjepi veliki, zgrada se i odvojila. Pitam se hoće li se i to razdvojeno srušiti sa svakim novim potresom. Četrdeset godina sam živjela u toj zgradi, a sad je sve otišlo. No, kad ste negdje toliko dugo, navikli ste na to i mi bi se vratili nazad tamo, ali nam treba neka sigurnost od stručnjaka da je to popravljeno i da neće više padati i pucati – kaže nam Marijanka Abramović. No, hoće li to biti moguće, hoće li se itko i kada od naših sugovornika moći vratiti u svoje domove, to nitko u ovom trenutku ne zna. Kazuju nam kako će se prvo ići na osposobljavanje onih zgrada sa žutim naljepnicama jer su manje oštećene pa se mogu ljudi ranije vratiti, a tek onda rješavanje statusa ljudi iz „crvenih“ zgrada. Do tada će kontejnerska naselja ostati sisačka svakodnevica, ali i svakodnevica Gline, Petrinje i ostatka Banije.