Jasno je da će prva polovica 21. stoljeća biti zapamćena kao vrijeme u kojem je sav revolucionarni potencijal bio na desnici. Ljevica ne samo da je postala potencijalno bezidejna, nego je i stvarno nepotencijalna. Sve njezine dileme i propitivanja svela su se na snagu intelektualnog uzmaka pred najmanjim izazovom i rizikom, pred izražavanjem jasnih definicija problema i rješenja. Ljevica nije prestala postojati zato što je izgubila revolucionarni potencijal, koji joj, navodno, hereditarno pripada, nego je izgubila “smisao za kruh” i umjesto intelektualnog i praktičnog angažmana na “popravljanju svijeta” ostala je zbunjena činjenicom da će se svijet “popravljati” i s njom i bez nje, jer jednostavno nema vremena iščekivati odumiranje njezine neodlučnosti.
Ljevica je u digitalno doba, kada se mijenja struktura rada, a time i publike kojoj se obraća, ostala zatečena svojom nespremnošću da napusti parni stroj i da se uključi u onu istu tranziciju u kojoj su zemlje iz boljševizma presjedale u kapitalizam. Ona instinktivno osjeća da socijaldemokracija nije dovoljna, ali se boji postati komunističkom i u tom antipolitičkom bavljenju tričarijama hvata vlastite repove i prestaje podsjećati ljude da je još uvijek ima. Samo je naizgled nelogično da konzervativizam može biti revolucionaran. Doduše, on to ne može biti u progresivnom smislu, ali desni utilitarizam nikada i nije previše patio od forme s kojom će doseći cilj. Desnica puno odlučnije nastupa i puno jasnije artikulira vlastiti tradicionalizam koji u sudaru sa suvremenim sam po sebi ispada konfliktan, no u nadogradnji istog s puno se više entuzijazma obraćaju sve širem krugu ljudi, sve brojnijim socijalnim skupinama artikulirajući probleme svijeta kao stvar principa, a manje kao političke lukrativnosti. Ispada da je desnica kroz vrijeme učila ono što nije znala, a da je ljevica kroz vrijeme zaboravila i znanja s kojima se “rodila”.
Kad zastanu ispred političkih tribina radnici, seljaci, sve osiromašenija srednja klasa, mladi, hakeri, gejmeri, umirovljenici, siromašni, beskućnici, čiji glas mogu čuti kako dopire do njih? Ljevica ih je odavno zaboravila, desnica itekako zna da je to građevinski materijal s kojim se može posve legalno krenuti u bespravnu gradnju. Jer, kako je naopak ovaj svijet u kojem Steve Bannon djeluje logično i čisto, bez obzira na to što je to politička poza s predumišljajem. Ali kako su tajming i refleks u politici apsolutno jednako važni kao i gluma i sposobnost laganja, tako zvuk desnice brže putuje do uha ciljanog slušača od sposobnosti adaptacije da je to izrekla desnica. I u tome je sva mudrost. Desna revolucija ne mora biti oružani ustanak retrogradnih, ali u njega lako preraste. Desna revolucija kao već doživljena „olako obećana brzina“ može postati ono što Eagleton definira kao činjenicu da je „na neobičan način zlo prosvjed protiv srozane kvalitete modernog života“.
Ljevica nakon tri osmice nije „izumila“ korak dalje u bavljenju kvalitetom čovjekova života. Pomirimo li se s istinom da se kapitalizam ne samo povratio nego i dodatno uznapredovao u prvoj osmici, onoj koja se odnosi na osam sati rada te da je tu ljevica demonstrirala svu svoju anakronu nemoć, postaje potpuno jasno kako se upravo vode odlučujuće bitke za druge dvije osmice; osam sati slobodnog vremena ili kulturnog uzdizanja i osam sati sna. Korporativizam u potpunom okruženju drži osmicu slobodnog vremena i grize njezine ogromne šnite bilo preko šopinga, reklama na različitim platformama, društvenih mreža, videoigara, religije, bilo preko rijaliti šoova, sportskih prijenosa, trivijalnosti i meganevažnosti, ukratko svega onoga što će i općeljudski abdest od odnosa u koje ulazi protiv vlastite volje preobraziti u nedostatak vlastite volje. Od slobodnog vremena za sebe čovjek je odustao u ime zajedničkog vremena za ništa i, ako je kapitalizam usvojio totalitarne, naci-boljševičke metode u bilo čemu toliko efikasno, onda je to baš u okupaciji slobodnog vremena.
Na kraju se oba kraka društveno-političkog krakena obavijaju oko treće osmice, osmice sna za koju neće trebati puno mudrosti da se zauzme; jednostavno će biti stiješnjena sve duljim radnim vremenom i sve trajnijom potrebom za podruštvovljenjem intime. Pa će dvije osmice okupirati treću pa će se naći na sredini pa će se točnom pokazati misao da je „san ionako samo stvar navike“. Povijesna uloga konzervativizma jest zadržavati svijet u postojećoj ravnoteži moći. Povijesna je uloga ljevice argumentirano i sustavno remetiti tu moć. Konzervativizam igra za establišment. Ljevica bi trebala igrati za čovjeka.
Zbog konzervativaca svijet želi postojati postojano. Zbog ljevice on je postajao bolji. Konzervativne revolucije su stoga vožnja s velikim gasom pod ručnom, iza čega ostaju masno opasni tragovi i škripanje i krikovi guma i motora. Lijeve revolucije bile su ventil građanstva prema afirmaciji pojedinca od kolektiva. Boljševizam je suštinski bio desna revolucija. Komunizam nikada i nigdje nije bio realiziran, a kamoli da je došao na vlast. Dok desnica komponira svoju internacionalu i traži rimu za taj marš u oluju armagedona, ljevica se opružila u salonu, jede napolitanke, vrti važno palcima i smišlja sebi alibi za pitanje gdje je to bila dok se događalo ubojstvo čovjeka.