Dok se na začelju razvojne ljestvice Europske unije vodi utrka za pokal od govna, taj jalovi maraton u kojemu se Hrvatska žestoko bori s Bugarskom za zadnje mjesto u nečinjenju, nepokretnosti, nespremnosti na promjene, na javnoj se sceni hrvatsko društvo tim promašenim natjecanjem ne bavi. Nastavimo li tempom kojim puzimo već deset godina, za samo 12 godina, dakle 2030. godine, Bugarska će nas preskočiti i Hrvatska će i službeno postati prvakinja – u siromaštvu! U jadu i bijedi!
Kad se gleda, međutim, ta naša javna scena, teme koje okupiraju ovaj narod, koji sebi voli tepati kako je najkršćanskiji, Bogu najmiliji, vrijedan i pametan, ta utrka za konačni pad u septičku jamu EU kao da ne postoji. Nije da se nitko zbog toga ne uzrujava, nego je premalo onih koji su spremni poticati društvenu raspravu o tim temama. Tu i tamo stigne neka pljuska od poslodavaca koji prozivaju sve dosadašnje vlasti zbog kukavičkog izbjegavanja reformi. Tu i tamo javi se pokoji intelektualac, ali samo ako nije financijski ovisan o državnom proračunu. Ako je na poreznoj pipi, onda tipično hrvatski radije šuti. Tu i tamo stignu vijesti o našim genijalnim srednjoškolcima i studentima koji osvajaju zlatne lovorike na svjetskim natjecanjima u pameti.
Upravo ovih dana stiže i ona kako je globalni lider Porsche kupio 10 posto udjela u tvrtki Mate Rimca i sestrinskoj tvrtki Greyp Bikes… Preko toga se prijeđe kao da ne postoji. Srednjoškolci i studenti će u većini, čim se poslože, otići nekamo gdje se može napredovati i solidno živjeti u skladu sa sposobnostima, zalaganjem, obrazovanjem… Na poduzetnike se u našem društvu ionako još uvijek gleda kao na lopove, pa čemu se njima i njihovim uspjesima uopće i baviti… Tu i tamo pročitamo i o nekim mladim genijalnim „startupovcima“ koji izmisliše neke fantastične aplikacije i osvajaju svijet. No za takve je prostora u javnoj sferi malo. Hrvatsku javnu žabokrečinu zauzele su figure kojima ekonomski napredak nije napet, možda zato što to i nije njihova briga jer su zbrinuti, nego se radije bave ideološkim podjelama budući da je u toj zoni najlakše plivati.
Zadnjih godina u Hrvatskoj je procvjetala jedino konzervativna scena, i to ona neformalno politička, jer je uglavnom riječ o skupinama koje se drže podalje od izbora, budući da su im dosadašnji pokušaji pridobivanja povjerenja birača završili poražavajuće. Udruge „U ime obitelji“, Vigilare i Grozd, politička stranka Hrast, referendumska inicijativa „Narod odlučuje“…, uz asistenciju Katoličke crkve, samo su neke od organiziranih grupacija koje s lakoćom uspijevaju otvoriti rasprave o temama koje su njima važne. U demokraciji to, naravno, nije problem. Odnosno ne bi smio biti. Jer u slobodnom društvu svi imaju pravo slobodno djelovati. Za ove inicijative netko će reći da su problematične jer žele vratiti društvo na primitivniju razinu razmišljanja koja se ne podudara s današnjim vremenom.
Drugima će upravo to što oni nude biti sadržaj koji društvu treba kako bi bilo identitetski osmišljeno. Kako god bilo, populisti desnog svjetonazora organizirano, promišljeno i u kontinuitetu duljem od pet godina nastoje promijeniti društvo mijenjajući teme o kojima se debatira. Porezna politika nije im zanimljiva, ali pitanja pobačaja, manjinske predstavljenosti u parlamentu, sadržaja školske lektire, umjetnosti koja će odgovarati njihovu poimanju ćudoređa, neovisni mediji, povratak žena u kuću… – to je već zanimljivija priča.
Svađa s brda na brdo
Iako je, kako rekosmo, uglavnom riječ o politički neformalnim skupinama, to, dakako, ne znači da nemaju političke planove. Ono što se u ovom trenutku ne vidi jest profilirana liderska figura. Osoba koja ima karizmu vođe sposobnog ne za političku artikulaciju, jer su se hrvatski desni populisti pokazali vrlo sposobni artikulirati svoje ideje i akcije, nego vođe sposobnog pridobiti povjerenje mase i postići neki respektabilan rezultat na izborima. Njihov aktivizam nije imao učinak aktivizma, na primjer, Živog zida koji je uspio ući u Sabor i na nezadovoljstvu građana politikama i učincima glavnih stranaka raste na ljestvicama poželjnosti. Aktivizam Željke Markić, Vice Batarela, Ladislava Ilčića i drugih u njihovu krugu, čak ni podržan neskrivenom simpatijom biskupa Vlade Košića prema njihovim inicijativama i javno proklamiranim stavovima, nije im donio politički profit. Nijedna od spomenutih osoba nije se uspjela nametnuti kao lider konzervativcima u društvu. Nitko od njih nije dosad pokazao „frontmenski“ kapacitet. Njihov je problem HDZ. Bez obzira na sve, HDZ je jedina stvarna brana političkom jačanju desnog populizma. Dok god ta stranka bude uspijevala držati svojih tridesetak posto birača, zadržavajući pri tom dosadašnju politiku koketiranja s ideološkom desnicom, ali pri tom ne prelazeći granicu u operativnim političkim potezima koji bi stvarno radikalno promijenili, odnosno unazadili društvo, populistima s konzervativnim predznakom neće se otvoriti ozbiljan prostor za političko djelovanje u parlamentu.
Naravno, u HDZ-u nije mirno i nema jedinstva. Ratifikacija Istanbulske konvencije prvi je put javno pokazala dubinu rascjepa u HDZ-u i ubacila u politička nagađanja imena ljudi koji bi mogli, kažu samo ako bi htjeli, postati lideri populističke desnice. Davor Ivo Stier sa stranačkog je sabora poručio: „Spreman sam!“, što je ocijenjeno kao njegov iskaz volje da u dogledno vrijeme preuzme vodstvo u HDZ-u i postane upravo taj željeni vođa. Na istome su se događaju deklarirali kao protivnici Andreju Plenkoviću, odnosno politici koju vodi, Miro Kovač i Ivana Maletić. Posljednjih dana svjedočili smo svađi koja se prenosila s brda na brdo, odnosno s Pantovčaka na Gornji grad. Sukob kakav je otvoren između predsjednice i premijera koji su izašli iz istoga gnijezda dosad nije bio viđen. Kad je u javnost k tome dospjela vijest o sastanku Kolinde Grabar-Kitarović i Željke Markić u vezi s referendumskom inicijativom i kad je predsjednica poslala poruku da treba poštovati volju naroda iskazanu potpisima na inicijativama za izmjenu Ustava kako bi se promijenila izborna pravila i među ostalim reducirala prava zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru, pri tome ne problematizirajući nijedan aspekt te inicijative, bio je to poticaj za zaključak kako se upravo ona sprema preuzeti lidersku ulogu na konzervativnoj sceni.
Po temama kojima se bavi profilom za tu ulogu odgovara i Zlatko Hasanbegović iako je odlaskom iz HDZ-a i osnivanjem stranke Neovisni za Hrvatsku zapravo dugoročno marginalizirao sam sebe. Je li među njima budući lider desnice? Za većinu njih aktualni je šef HDZ-a Plenković podmetnuto kukavičje jaje. Nije konzervativac, nije im ideološki blizak, a Hasanbegović ga je opisao kao stvarnog vođu hrvatske ljevice. No svi su oni jako dobro svjesni da je osvajanje HDZ-a prvi uvjet za politički uspjeh konzervativne političke ideje. I u tome im je Plenković prva i glavna prepreka. Politolog Pero Maldini kaže da se Hrvatska predugo nalazi u stalnom stanju krize. Produciraju je s jedne strane oporbene stranke koje nemaju boljeg sadržaja pa stvaranjem kriza žele isprovocirati izvanredne izbore računajući da će HDZ na njima biti poražen. S druge strane, krize potiču i razne populističke skupine konzervativnog svjetonazorskog predznaka. Potezi s obiju strana dominiraju javnom scenom i prisiljavaju Andreja Plenkovića da se iscrpljuje pokušajima da ih prevlada.
Osvijestite se!
– Svi proizvođači krize s tzv. desnog pola pozivaju se na narod. No narod nije homogena kategorija nikad bio niti će ikad biti. Političke stranke i skupine populista imaju legitimitet od 1,5 posto glasova koje su dobili na izborima na koje su se usudili izaći, ali nastupaju svisoka pljujući po svima i dovodeći sve u pitanje. To je prešlo granicu i ozbiljne političke stranke, bilo da su u vlasti ili u oporbi, trebale bi neprestano raskrinkavati te pokušaju i ukazivati na taj manjak legitimiteta kod populista. No ni vlast ni oporba se ne snalaze u ovom kaosu. Bilo bi stvarno krajnje vrijeme da se osvijeste i pošalju jasnu poruku svima da jedino izbori daju stvarni legitimitet – rezonira Maldini.
Analizirajući osobe koje bi mogle biti zanimljive kao potencijal za liderstvo na konzervativnoj sceni, Maldini vrlo oštro secira. Oni postoje, ali nisu povezani ni sadržajno slični, kaže. Davor Ivo Stier politički je idealist koji ne razumije realnu politiku što je pokazao soliranjem koje je vrhunac imalo na nedavnom saboru stranke. Miro Kovač, bivši ministar vanjskih poslova iz vremena kad je HDZ vodio Tomislav Karamarko, tipičan je nezadovoljnik čije oporbenjaštvo prema šefu stranke Plenkoviću nije istinsko, već je uvjetovano osobnim frustracijama nakon gubitka ministarske pozicije. Kolinda Grabar-Kitarović, pak, politički je insuficijentna. Njezin je mandat kombinacija brojnih komunikacijskih gafova i nepoznavanje elementarnih političkih kategorija. Njezino se koketiranje s desnicom može promatrati i kao određena vrsta pritiska na HDZ da podrži njezinu kandidaturu na sljedećim predsjedničkim izborima.
Kakve su joj namjere
– Najvažniji je igrač, zapravo, Milijan Brkić, koji nastoji upravljati procesima iza scene. On ne pretendira postati predsjednik HDZ-a, jer je svjestan niza negativnosti koje idu uz njega. No on drži teren i to je njegova snaga. Za razliku od njega, Plenković još ne uspijeva držati kormilo stranke. Može se očekivati da će Brkić osokoliti napade na Plenkovića. Prvo, zato da mu da do znanja da je bitan i nezaobilazan. I drugo, da se može pojaviti kao onaj koji spašava stvar kad se razbukta vatra, koji je gasi i čuva jedinstvo stranke – ocjenjuje Maldini.
On ocjenjuje da je, bez obzira na sve, najbolji alat u rukama Andreja Plenkovića te da se on može uspješno othrvati napadima populista, ali i nezadovoljnika iz HDZ-a, ako u sljedećih šest mjeseci pokrene reforme koje će do kraja mandata dati određeni rezultat i vratiti nadu da se Hrvatska ipak može odmaknuti od začelja EU. No nastavi li se iscrpljivati pokušajima gašenja kriza, bit će to put prema njegovoj marginalizaciji. Politolog Berto Šalaj kaže da desnica u HDZ-u i izvan njega nije sretna s Plenkovićem jer im njegov profil umjerenjaka, narodnjaka, demokršćanina europskog kova nimalo ne odgovara. No teško je, kaže, procijeniti može li se iz tog nezadovoljstva izroditi koordinirana akcija njegova rušenja, osvajanja HDZ-a i pretvaranja te stranke u operativca snažne konzervativne politike koju zagovaraju glasni populisti poput Željke Markić i drugih. Njihova je slabost što su usitnjeni i nerijetko su jedni drugima protivnici.
– U HDZ-u trenutačno postoji ravnoteža nemoći. Plenkovićevi protivnici rado bi mu gledali leđa dok odlazi, ali neće riskirati još jednim rušenjem vlastite Vlade jer to automatski dovodi do izvanrednih izbora, a na njima nema zajamčenog rezultata – smatra Šalaj. Posebno je zanimljivo političko nadmetanje s premijerom koje je otvorila predsjednica države, a koje proizlazi iz nestrukturiranog sustava koji predsjednici daje određene ovlasti u izvršnoj politici, ali i potpuno apstraktnu ovlast da se brine o stabilnosti sustava što ona koriti kao platformu za mnoge svoje populističke istupe.
– Njezini napadi i populizam ukazuju da se priprema za pokušaj osvajanja drugog mandata. Nije isključeno ni da želi biti snažniji politički akter, ali to podrazumijeva drugačiji vid djelovanja, ponajprije borbu unutar HDZ-a za predsjedničku poziciju, a potom na izborima borba za pobjedu i premijersku poziciju. U svakom bi slučaju bilo korektno da kaže kakve su joj namjere u pogledu sljedećih predsjedničkih izbora jer na ovaj način stvara nestabilnost – kaže Šalaj, kojemu se čini da su predsjedničini istupi isključivo pritisak na HDZ da podrži njezinu kandidaturu jer, budući da nema osobitu osobnu karizmu, bez njih ne može osvojiti novi predsjednički mandat.
Dakle, populizmom inspirirana konzervativna desnica treba lidera koji bi ih mogao ujediniti i prezentirati na izborima samo ako ne uspiju okolnim metodama preuzeti HDZ, a upravo u kontekstu preuzimanja HDZ-a djelomice se promatra i referendumska inicijativa za izmjenu izbornih pravila kroz izmjenu Ustava. S tri preferencijalna glasa i pametno odrađenim kandidaturama na izbornim listama, na koje bi uz pomoć desnog krila HDZ-a ubacili niz snažno konzervativno isprofiliranih kandidata, mogli bi poremetiti ravnotežu snaga HDZ-ovu parlamentarnom klubu i prisiliti Vladu, koju bi možda i dalje vodio Plenković, da vodi njihovu, a ne svoju politiku. Izborni legitimitet je važan, ali s pravilima igre u Hrvatskoj nije presudan za postizanje utjecaja. Uz dobru organizaciju, financijske izvore i teme koje mogu zapaliti masu referendumi su način da se vlada, ili barem povremeno upravlja, i bez izbora.
U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
A moja Mladenka koliki članak ni zašta ! Što predlažeš !?