Prema svim životnim stereotipima, Andrej Plenković i Milijan Brkić nisu trebali popiti zajedno ni kavu. Toliko su različiti njihovi društveni miljei, podrijetlo, društveni položaj njihovih obitelji i njih samih, životni putevi, karakteri i svjetonazor. No politički život htio je da upravo njih dvojica sada budu dva najmoćnija politička lika u vladajućem HDZ-u te su upućeni jedan na drugoga.
Milijan Brkić ustvari je sada jedini pravi i moćni politički partner svom stranačkom šefu Plenkoviću, kojem očito priznaje formacijski autoritet predsjednika, a sve je očitije da i Plenković Brkiću priznaje ne samo njegovu političku težinu unutar HDZ-a, nego je prepoznao i njegovu principijelnost da svoje osobne preferencije pretpostavi poštovanju stranačke hijerarhije i osjećaju da je stabilnost stranke na prvom mjestu.
Inače, Plenković i Brkić definitivno su dva svijeta, to što su oni sada u čvrstom partnerstvu ne znači da se druže izvan posla, odlaze na kave, objede i da se obiteljski posjećuju. Do te razine njihov odnos vjerojatno se nikada neće ni razviti. Našli su se na istom zadatku: Plenkoviću je primarno stalo sačuvati stabilnost svoje uzdrmane Vlade, a Brkiću je jednako stalo da HDZ ostaje vladajući i da se, kao što je više puta javno isticao, više ne dogodi glupost da HDZ još jedanput ruši svoju vlastitu Vladu. Upravo zato što Brkić nije želio gledati reprizu tog filma, nije ni pružio ruku svojim svjetonazorski bliskim kolegama iz HDZ-a Davoru Ivi Stieru i Miri Kovaču, koji su ga zvali da zajednički ruše Plenkovića.
Plenković i Brkić nisu jednaki ni po imovinskom statusu. Obojica, istina, žive u velikim stanovima, Plenković u dvoetažnom i 2,6 milijuna kuna vrijednom stanu od 187 kvadrata u elitnim Vinogradima, preko puta “ureda za van” Zorana Milanovića, restorana Tač, nema kredita, nego ušteđevinu od 130 tisuća eura, a Brkić, nakon što se prošle godine rastao, ima stan od 144 kvadrata u novom Vrapču, 30-godišnji kredit od 200 tisuća eura, dug prema prijatelju od 571 tisuću kuna i plaća mjesečnu alimentaciju od sedam tisuća kuna.
Plenković i Brkić baš su dobri reprezenti stereotipa po kojemu je Plenković od rođenja, još u bivšoj državi, bio pripadnik društvene elite, jedinac, što mu je omogućilo da na miru razvija svoj veliki intelektualni potencijal, da se obrazuje na najbolji mogući način i da kao mladić bude u prilici stasati kao diplomat na najboljim mjestima za to, u Bruxellesu i Parizu. Da bi priča o njima dvojici bila skladnija, potrebno je reći da su i vršnjaci, rođeni 1970., s time što je Plenković stariji pola godine, pa je i u školi bio generacija prije. Brkić je pak pravi reprezent hercegovačkog “dotepenca” u Zagrebu, rođenog u najčvršćoj jezgri hrvatstva, u Ljubuškom u Hercegovini. Njegova obitelj, a ima brata i dvije sestre, doselila se kada je imao osam godina, naravno, u zagrebačku Dubravu. Brkić je iz pobožne, radničke obitelji, otac mu je bio bauštelac u Njemačkoj, a mama kućanica. Išao je u srednju elektrotehničku, za što je imao sklonost. Plenković je, pak, dečko iz centra Zagreba, otac mu je sveučilišni profesor na Fakultetu političkih znanosti, majka liječnica u Vojnoj bolnici u Dubravi. Andrej je išao u elitnu jezičnu klasičnu gimnaziju u Križanićevoj, a 1988. upisuje pravo, u njegovoj generaciji je bio i kasniji SDP-ov ministar Orsat Miljanić.
U vojsku bivše države JNA Plenković nije išao, jer je, kao što je to puno godina kasnije pred izbore objašnjeno, imao krvni poremećaj, anemiju. Njegovi politički protivnici poslije će tu činjenicu puno koristiti, sugerirajući, naravno, da ga je od služenja vojnog roka izvukla majka koja je bila vojna liječnica u toj istoj vojsci. Bilo kako bilo, Plenković je upisao fakultet, a Milijan Brkić otišao na služenje vojnog roka u JNA i tu u odnosu na svog vršnjaka izgubio dodatnu godinu. Po povratku iz JNA već započinje raspad bivše Jugoslavije, a Brkić ima želju studirati na Elektrotehničkom fakultetu. No to je ostala tek želja s obzirom na to da je brzi razvoj političkih događaja uzburkao mladu hercegovačku krv pa se kao 20-godišnjak javlja u policijske specijalce, Alfe, gdje će i ostati sljedećih 10 godina. Bila je to postrojba specijalne policije koja je među prvima postala i ratna postrojba. Prva akcija u kojoj sudjeluje bila je zauzimanje vojarne Maršalke u Novom Zagrebu. Kada je zaprijetila opasnost pada Livna 1992., našao se u skupini dragovoljaca koju predvodi Ante Gotovina i ratuje u okolici Livna. Kako se njegova postrojba ubacivala u neprijateljsku pozadinu, tada i dobiva kodno ime kojim ga skraćeno i danas gotovo svi zovu – Vaso. Nakon toga sudjelovao je i u brojnim operacijama – čuvanje Velebita, a u operaciji Bljesak je i ranjen kada ga je detonacija granate odbacila u drvo, posljedice čega osjeća i danas. Javnosti je poznato da mu je nekoliko puta pozlilo ili je pao u nesvijest, a sve to zbog te stare rane. Ranjavanje ga nije udaljilo s bojišta jer sudjeluje i u Oluji.
Za razliku od njega, Andrej Plenković studira i izuzetno brzo gradi svoju karijeru. Postaje član studentske udruge studenata prava Elsa, a ubrzo i prvi čovjek Else u Europi. Uz to bavi se košarkom, a postoji i niz tvrdnji njegovih tadašnjih kolega da je bio vrlo zapažen među studenticama. Diplomirao je 1993., naravno kao najbolji student. Pokojni predsjednik Franjo Tuđman u to vrijeme tadašnjem ministru vanjskih poslova Mati Graniću sugerirao je da privuče u hrvatsku diplomaciju najbolje studente, pa je to Granić i učinio i tada u MVP dovodi Plenkovića, Zorana Milanovića, Orsata Miljanića i Joška Klisovića. Brzo se vidjelo da Plenkovića zanimaju organizacijski poslovi koji nose svoju odgovornost, pa se, primjerice, dokazao i kao organizator vlaka koji je išao za Vukovar. Poslije se Plenković kalio u Bruxellesu i vidio se kao glavnog ili drugog pregovarača o primanju Hrvatske u EU, međutim Ivo Sanader tamo ga je vidio tek kao običnog tajnika. Plenković tu prvi put pokazuje da ima svoje ja, odbija tu funkciju, pa ga za “nagradu” Sanader šalje izvan Bruxellesa, u naše veleposlanstvo u Pariz, gdje ga postavlja kao zamjenika tadašnjem veleposlaniku Mirku Galiću.
Gabrić mu pružio ruku
Nakon završetka rata, Milijan Brkić pak nastavlja svoju karijeru u Alfama. Na kraju postaje i zapovjednik. Ostaje to sve do 2000. kada dolazi do prve velike političke smjene i prvog gubitka vlasti HDZ-a. Nova SDP-ova koalicija na čelo MUP-a dovodi Šimu Lučina i stvari se brzo kompliciraju. Vrijeme je velikih prosvjeda u Hrvatskoj zbog optužbe za ratne zločine i akcije hvatanja generala Mirka Norca. Sinjani podižu i barikade i blokiraju cestu. Lučin u akciju šalje Brkića i njegove Alfe, no po dolasku pred barikade Brkić odbija razbiti blokadu smatrajući da je pogrešno krenuti na narod. Račanova Vlada reagirala je trenutačno i Brkić je smijenjen, a gubi i posao. No nije dugo ostao na cesti, ruku mu je pružio već tada poznati hrvatski oftalmolog Nikica Gabrić, sada vlasnik lanca klinika Svjetlost. On daje posao Brkiću koji postaje njegov stručnjak za sigurnost i osobni vozač. Taj tada čudan ljudski spoj jer Gabrić je iskonski hrvatski ljevičar, a Brkić tvrdi desni domoljub, Gabrić je u nizu svojih intervjua opisivao kao gotovo bratski i nebrojeno će puta ponoviti da bi “dali krvi” jedan drugome.
Dok je Plenković čamio u Parizu, negdje 2010. dolazi mu poziv od novopečenog predsjednika RH Ive Josipovića, koji ga je želio angažirati kao savjetnika za vanjsku politiku. No Plenković je radije prihvatio poziv Gordana Jandrokovića, tada ministra vanjskih poslova, koji ga je pozvao da se vrati i postane državni tajnik u MVP-u. U tim turbulentnim vremenima nakon micanja Ive Sanadera, Jadranka Kosor bila je premijerka i šefica HDZ-a te je željela pojačati HDZ novim snagama. Plenković prihvaća poziv i 2011. ulazi u HDZ, zajedno s Davorom Božinovićem, Domagojem Ivanom Miloševićem, a zanimljivo, te godine u HDZ se vraća i Tomislav Karamarko, a ulazi, zajedno s njim, i Milijan Brkić Vaso. Brkić, naime, radeći u specijalnoj policiji, kasnije u središnjoj tajnoj službi SOA-i, nije smio biti pripadnik neke stranke pa je tek 2011. mogao pristupiti.
Kada je 2004. dogovorom premijera Sanadera i predsjednika RH Stjepana Mesića, nakon fijaska s ravnateljem POA-e Joškom Podbevšekom, kojeg je postavio SDP, Tomislav Karamarko postao ravnatelj POA-e, uputio je i poziv Brkiću da se angažira. Karamarko je ostao ravnatelj tajne službe, u međuvremenu imenovane SOA, sve do listopada 2008., kada je ubijena Ivana Hodak. Sanader tada smjenjuje prve ljude ministarstva pravosuđa i MUP-a te Karamarka postavlja za šefa MUP-a. Zajedno s njim u Ravnateljstvo MUP-a odlazi i Brkić, gdje ubrzo postaje zamjenik ravnatelja policije. Politički je to bilo zanimljivo vrijeme jer Karamarko je počeo pokazivati političke ambicije i sudjeluje u jednoj do danas još nedovoljno objašnjenoj inicijativi osnivanja nove političke stranke, koju je inicirao Ivica Todorić, gazda Agrokora. Po Todorićevoj zamisli iz prve polovice 2011., to je trebala biti nezavisna lista. U uskim krugovima ta se stranka tada nazivala tajkunska, a kandidat za premijera bio je tadašnji guverner HNB-a Željko Rohatinski. Plan je uključivao i politički angažman Karamarka i Milana Kujundžića. No njemu bliski tada odgovaraju Karamarka da “ne ide u tu glupost”. Brkić ga nagovara da se upiše u HDZ i tako su završili na parlamentarnim izborima 2011.
Brkić tako postaje 2011. saborski zastupnik HDZ-a i polaže prisegu zajedno s Andrejem Plenkovićem i tu im se prvi put izravno križaju putevi i upoznaju se. HDZ je te izbore, međutim, izgubio i bilo je jasno da će J. Kosor imati puno protukandidata i da neće ostati šefica HDZ-a nakon što je izgubila parlamentarne izbore. U toj konstelaciji snaga Andrej Plenković ostaje do kraja uz J. Kosor, čak je na stranačkim izborima bio njezin kandidat za mjesto zamjenika predsjednika HDZ-a.
Za razliku od Plenkovića, Davor Ivo Stier mijenja tabor i prelazi u Karamarkov pobjednički tabor. Nakon što Karamarko preuzima HDZ, Brkić mu postaje i službeno desna ruka i kao glavni tajnik stranke ubrzo postaje autoritet za HDZ-ov teren. Njegovi prijatelji reći će da on ima urođeni autoritet jer je izvrstan organizator, drži do riječi i dogovora, a najbitnije uvijek stavlja stranku na prvo mjesto. Reklo bi se – strog ali pravedan. Brkić radi svoj posao dobro i stranka raste, a potvrda njegovih vještina i značaja kulminira kada 2015. preuzima tada krhku kampanju Kolinde Grabar-Kitarović za predsjednicu RH. Te izbore Grabar-Kitarović dobila je uz mišiće Brkića i na opće čuđenje u fotofinišu pobjeđuje Josipovića, za kojeg su svi držali da će dobiti drugi mandat. HDZ je tada imao najveći, gotovo 43-postotni rejting i za stranku je sve izgledalo idealno. No, kada se mislilo da se u sljedećih pola godine trebalo bez velikog truda čekati i vratiti vlast, oko Karamarka se počinju događati neobjašnjive stvari. On mijenja gard, mijenja dokazanu PR ekipu i kreće loša priča gdje on u samo 10 mjeseci gubi potporu birača i na izborima HDZ osvaja tek 56 mandata (plus 3 dijaspore), isto kao SDP-ova, Milanovićeva koalicija.
Počinje eksperiment s koalicijom s Mostom i premijerom Tihomirom Oreškovićem, gdje je Karamarko potpredsjednik Vlade. U HDZ-u vrije nezadovoljstvo, Karamarko gubi popularnost, a HDZ rejting. Karamarko potom kreće u akciju pokušaja preslagivanja Vlade bez Mosta, dok svi realni vide da je to samoubilački potez. Brkić tada prvi put ustaje protiv svog prijatelja Karamarka i javno traži da ne ruši Vladu, nego da se povuče u interesu stranke. Već je prije toga Brkić pokazivao javno taj jednostavan princip po kojem on djeluje. Kada je Karamarko kao nositeljicu liste za Europarlament želio postaviti Dubravku Šuicu, s kojom je u prijateljskim odnosima bio i Brkić, bez obzira na to prijateljstvo, Brkić je vidio da je interes stranke da listu nosi Karamarku ne baš dragi Plenković. Pokazalo se da je Brkićevo inzistiranje na Plenkoviću bilo isplativo. Tada je Brkić pokazao da mu je, bez obzira na predrasude, interes stranke na prvom mjestu. Brkić je, naime, hijerarhijski karakter, kao vojnik, specijalac, obavještajac, naučen je na hijerarhiju i primarno poštuje šefa, dok god je on racionalan, kao u slučaju Karamarka.Tu možda leži i odgovor u dvojbi nekih kako to da Brkić u ovoj situaciji podržava aktualnog šefa stranke Plenkovića. Bliskost, prijateljstvo, kojeg između Brkića i Plenkovića nema, ovdje nije odlučujuće, nego poštivanje hijerarhije i uvjerenost da je to stranački interes, način je na koji Brkić razmišlja i postupa.
“Frajerska” komunikacija
Tada su se putevi Brkića i Plenkovića izravno križali jer, bez podrške stranačkih patrijarha, a Brkić jest jedan od njih, Plenković ne bi mogao preuzeti razbijeni HDZ. Brkić, koji nakon ostavke Karamarka postaje v. d. predsjednika, organizira izbore u HDZ-u na kojima Plenković kao jedini kandidat pobjeđuje i nakon par mjeseci HDZ opet osvaja vlast.
Nakon pobjede Brkić se naizgled pacificirao, dobiva “tek” funkciju potpredsjednika Sabora i kreću priče kako ga to Plenković marginalizira. No u aktualnim previranjima, u trenutku kada je Plenković bio najslabiji, Brkić naprotiv pokazuje da nije na margini utjecaja i de facto organizira Plenkovićev opstanak. Kada glavni oponent Plenkoviću Stier ne uspijeva dobiti Brkićevu potporu, Brkić postaje najveći problem oponenata. Ako je točno da je Stier pred svoju smjenu na sastanku Plenkoviću kazao: “Znaš li ti da te Brkić ruši”, to baš potvrđuje tezu da je Brkić glavni protivnik pučista. Istodobno kreću i optužbe da je on zaštitnik klijentelizma u HDZ-u.
Činjenica je da Plenković i Brkić sada žive u svojevrsnoj kohabitaciji i prema tvrdnjama njima bliskih ljudi, kada je god to potrebno, Plenković se o svemu konzultira s Brkićem. Oni kažu da je komunikacije između njih “frajerska” i da “Vaso ne ucjenjuje niti bi mu to Plenković dozvolio”.
Koliko idiota na ovom portalu!