Desnica u Švedskoj srušila stoljetnu vlast socijalista

Kada pomislimo na Švedsku, povezujemo je sa socijaldemokracijom, ali to doba nestaje, postajemo zemlja kao svaka druga. Bastion socijaldemokracije pretvara se, čini se, u hrpu ruševina – kazao je švedski politolog Patrik Öhberg uoči parlamentarnih izbora 9. rujna na kojima su socijaldemokrati osvojili 101 parlamentarno mjesto, Umjereni 70, a Švedski demokrati, stranka koju se smatra suverenističkom i antimigrantskom, 62 mjesta. Sada se može kazati kako je Öhberg dobro predvidio jer u parlamentu (Riksdag) dosadašnjem premijeru i čelniku socijaldemokrata Stefanu Löfvénu jučer je izglasano nepovjerenje. Za njegovu vladu koalicije socijaldemokrata i zelenih glasalo je 142 zastupnika, a protiv 204. Parlament ima 349 mjesta.

Novu vladu će, najvjerojatnije, pokušati sastaviti Ulf Kristersson koji je na čelu desnog centra, ali će ipak morati koalirati s nekom strankom izvan toga saveza ili tražiti vanjsku potporu. Vjerojatno neće ulaziti u koaliciju sa Švedskim demokratima, ali bi mogao dobiti njihovu potporu za manjinsku vladu. Nije isključena, dakako, ni potpora socijaldemokrata. Nešto manje šanse za dobivanje mandata ima mlada čelnica Stranke centra Annie Lööf. No nijedna varijanta neće dati čvrstu vladu. Otvara se i u Švedskoj sezona neizvjesnosti i vladinih kriza. Zasigurno prestaje era socijaldemokracije, koja je na vlasti, uz nekoliko prekida kada su vladali konzervativci, gotovo sto godina.

“Švedska Šveđanima”

Jimmie Åkesson, čelnik Švedskih demokrata (SD), kaže da želi postati predsjednik vlade i izmijeniti Švedsku. Zapravo, Švedska je već izmijenjena. Zbog povećanog priljeva migranata prestala je biti domovinom Vikinga plavih očiju i plave kose. Åkesson je te promjene iskoristio za svoju politiku i propagira ideju “Švedska Šveđanima”. No, Švedska nije prošla ekonomsku krizu kakvu su prošle druge države. Jedna je od najrazvijenijih zemalja svijeta. BDP raste godišnje oko tri posto, a nema ni visoki državni dug, dapače. To je država s novim i starim industrijama. Švedski je, primjerice, Spotify, ali i u novoj ekspanziji je i automobilska industrija Volvo. Ta je država primjer svima za socijalu. I dok se, primjerice, dolazak na vlast populističkih pokreta kao što je Pet zvijezda ili Liga u Italiji može protumačiti nezadovoljstvom Talijana u vezi ekonomije, zar je samo protuimigracijski program SD-a naveo švedske birače da im podare 17,6 posto glasova?

Uspon SD-a ne treba tumačiti samo kao protuimigrantsku tendenciju već i protueuropsku, a za Europsku uniju je to i te kakav znak za uzbunu. Nakon što su tzv. populističke stranke polučile uspjehe u Danskoj, Finskoj i Norveškoj, sada se to dogodilo i u Švedskoj. Treba naglasiti i kako je 82 posto Šveđana ipak glasalo za Europu, jer ni socijaldemokrati kao ni stranke desnog centra nemaju protueuropsku politiku. Bivši švedski premijer Carl Bildt, koji je bio na čelu Umjerenih, izjavio je kako ga žalosti što se uoči izbora nije dovoljno ozbiljno sučelilo sa SD-om oko njihova prijedloga za raspisivanje referenduma o izlasku Švedske iz EU. To je najopasniji prijedlog, kazao je Bildt.

Razbijanje EU

Hoće li razbijanje EU biti glavna tema predizborne kampanje za Europarlament? Čelnik Lige Matteo Salvini govorio je svojedobno kako bi Italija trebala izaći iz EU, ali kako su se izbori približavali, taj je prijedlog postajao sve bljeđi. Čelnica francuske Nacionalne fronte Marine Le Pen kritizira EU, ali nije za ukidanje svih tekovina eurointegracija. Mađarski premijer Viktor Orbán također ne govori o ukidanju EU, već o potrebi da se nešto izmijeni. Europski građani ne žele odustati od beneficija koje su stekli u EU, ali žele neke izmjene u vladanju.

Prema analizama koje su proveli Alberto Alesina s Harvarda, Guido Tabellini s milanskog učilišta Bocconi i Francesco Trebbi sa sveučilišta British Columbia u 15 zemalja EU (samo zapadnoeuropske) i Norveškoj, te objavili u akademskom časopisu (The Brookings Papers on Economic Activity), proizlazi kako su kulturne razlike pojedinih naroda povećale bez obzira na to što se ekonomija ujedinila. To, dakako, nije negativno. SAD je kulturološki čak heterogenija država od Europe, ali živi u savezu. Ponos na vlastitu narodnost porasla je s 37 posto, kolika je bila početkom osamdesetih godina, na 50 posto 2009. Kakva će biti EU poslije 2019. godine?