Povijest vojnih udara u suvremenoj Turskoj izravno je povezana sa smrtnom kaznom

Povijest vojnih udara u suvremenoj Turskoj gotovo je izravno povezana sa smrtnom kaznom. Naime, nakon državnog udara 1960. smaknuti su svrgnuti premijer Adnan Menderes i dvojica njegovih najbližih suradnika. Nakon udara iz 1971. godine na vješalima su završila trojica studentskih vođa, a nakon onoga iz 1981. smaknuto je ukupno 50 ljudi, među kojima je bilo i 27 političkih aktivista. Iako je moratorij na smaknuća započeo 1984. godine, tek dvadeset godina kasnije Turska je u potpunosti ukinula smrtnu kaznu. Do tada od 24 kaznena djela za koja je bila predviđena smrtna kazna, njih čak 19 odnosilo se na zločine protiv države, vlade, ustava i vojske.

Stoga nije nimalo čudno što je predsjednik Recep Tayyip Erdoğan posegnuo za smrtnom kaznom u trenutku kada u rukama ili, točnije, u zatvorima ima one koje optužuje za organizaciju državnog udara.

Doživotno u samici

Njegova opravdanja su vrlo jasna, a dio odgovornosti za eventualno ponovno uvođenje smrtne kazne on svaljuje na narod koji, kako on kaže, svim srcem želi da ti izdajnici budu smaknuti. Kada se ovome doda i njegova izjava da je te ljude najbolje pogubiti kako se ne bi trošio novac za njihov boravak u zatvorima, potpuno je jasno da se Erdoğan ozbiljno priprema za totalni obračun sa svim neistomišljenicima. Čak i ako parlament ne izglasa uvođenje smrtne kazne, u rukama “pročišćenog” sudstva nalazi se vrlo snažno oružje – kazna doživotnog strogog zatvora u samici, što je do sada zakon predviđao kao zamjenu za smrtnu kaznu za najgore zločine.

Kao što postoji opravdana sumnja u to da je Erdoğan inscenirao državni udar, tako je sve snažniji i strah da će on predsjedniku poslužiti kao platforma za obračun s političkim protivnicima svih usmjerenja i načina razmišljanja.

Jučer je svijet šokirao najnoviji Erdoğanov potez – otpustio je 15.000 (petnaest tisuća) djelatnika u obrazovanju. Može se reći - propisao je smrtnu kaznu obrazovanju.

Kako je Erdoğan nakon državnog udara dao zatvoriti 20 internetskih portala i dao izraditi uhidbeni nalog za jednog novinara, jasno je da će i novinari koji se ne slažu s njime i njegovom politikom biti na meti. U ovom trenutku upravo slobodne medije Erdoğan vidi kao jednu od značajnih prepreka potpunom ispunjenju svojih političkih težnji. Treba napomenuti i to da je više od tri milijuna državnih službenika pod apsolutnom zabranom putovanja zato što vlasti istražuju je li slučajno netko zaposlen u državnoj administraciji također sudjelovao u organizaciji navodnog puča. U tolikoj masi ljudi Erdoğan i njegovi zasigurno će pronaći nekoga tko je nepodoban i tko u najmanju ruku zaslužuje da ostatak život provede u zatvoru. No to je i prilika da se na njihova mjesta dovedu lojalni ljudi.

Stoga nikako nije čudno što su se John Kerry, Jens Stoltenberg, Angela Merkel, Federica Mogherini i drugi visoki europski i svjetski čelnici zabrinuli zbog ovakvog razvoja situacije i zapravo zaprijetili Erdoğanu nekom vrstom izopćenja, i to iz NATO-a, ali i iz pregovora o članstvu u Europskoj uniji.

Vjerska strana pogubljenja

Sama činjenica da je Erdoğan predložio povratak smrtne kazne zapravo pokazuje politički i moralni nazadak, ali također pokazuje Erdoğanovu težnju da civilno zakonodavstvo u što većoj mjeri prilagodi onom vjerskom.

Kada se isključi Kina koja pogubljuje najviše ljudi na svijetu, u izvršenjima smrtne kazne prednjače upravo muslimanske zemlje, i to Iran, Pakistan i Saudijska Arabija. Na petom mjestu po broju pogubljenja nalaze se Sjedinjene Države u kojima je javnost izuzetno podijeljena oko toga treba li smrtnu kaznu ukinuti ili sačuvati.

Prema podacima kojima raspolaže Amnesty International, u 2015. godini diljem svijeta, u 25 zemalja, pogubljena su 1634 osuđenika, što je 50 posto više nego godinu prije. Pozitivno je to da je u čak 140 zemlja, što je dvije trećine od ukupnog broja zemalja u svijetu, smrtna kazna zakonski ukinuta ili je na snazi apsolutni moratorij na njeno izvršenje. No zabrinjavajući je podatak da trenutačno u zatvorima diljem svijet smrtnu kaznu čeka 21 tisuća ljudi.

Europa je rijedak slučaj kontinenta na kojem smrtne kazne gotovo i nema, a jedina zemlja koja nije potpisnica Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava, kojom je propisana i zabrana smrtne kazne, jest Bjelorusija u kojoj su u 2015. godini izrečene dvije smrtne kazne. Godinu prije pogubljena su trojica osuđenih.