Ove godine Dubrovačka biskupija od 15. do 19. srpnja pokreće Ljetnu školu teologije u Dubrovniku „Teologija u pluralnom društvu“, što je bio povod za razgovor s dubrovačkim biskupom mons. Matom Uzinićem, posebice zato što je Ljetna škola uzburkala neke revne duhove u Crkvi. Inače, mons. Uzinić aktivan je upravo na društvenom planu, osobito objavama na svome Facebook i Twitter profilu.
Što vas je potaknulo na to, osobito stoga što u vašoj biskupiji nema teološkog učilišta?
Baš zato što nemamo teološkog učilišta, ali i zbog Dubrovnika i njegova simboličnog značenja, susretišta vjera i kultura, posljednjih godina intenzivno razmišljamo o važnosti organiziranja nekakvog oblika teološke škole. Tu potrebu osjećamo to više što živimo u pluralnom društvu u kojem je kršćanska ponuda postala tek jedna od ponuda. Živimo, naime, u svijetu slobodnih i autonomnih pojedinaca koji iz svoje slobode traže odgovore na pitanja smisla života i pitanja koja ih tište, a danas je zbog toga puno izazovnije navijestiti kršćansku poruku nego u vremenima kada im se ta poruka nudila kao jedina. Da bismo danas mogli ponuditi kršćansku poruku, moramo za to biti osposobljeni. Pluralno društvo nije naš neprijatelj, nego je za nas u Crkvi izazov, obogaćenje, znak vremena, koji nas potiče da mu u svjetlu evanđelja ponudimo svoj kršćanski odgovor. Zato smo kao temu ovogodišnje škole izabrali: „Teologija u pluralnom društvu“.
Školu možemo promatrati kao jedan oblik priprave za pluralno društvo, a što smatramo izuzetno važnim jer se nalazimo na prostorima koji se tek pluraliziraju. Želja nam je unutar toga progovoriti o ulozi teologije, Crkve i vjernika. Uvjereni smo da teologija ima autentičan proročki glas u takvome okruženju, a također smo svjesni da takva situacija za samu Crkvu predstavlja velik izazov u njezinoj temeljnoj zadaći naviještanja evanđelja. Uz ulogu Crkve, vjernika i teologije u pluralnome društvu, posebnu pozornost želimo svratiti i na unutarnju raznolikost našega kršćanskoga svijeta, ali i same Katoličke crkve i njezine teologije. Živimo u svijetu u kojemu je nemoguće ignorirati i ne čuti drugačije glasove. Neke stvari neće prestati postojati ako se mi za njih ne zanimamo i o njima ne govorimo, dapače, prije ili kasnije mogu postati problem i za nas i za Crkvu. Zato mi o tome želimo progovoriti već sada. I ne treba se bojati drugačijih glasova, glasova koji propituju uvriježene stavove. Oni nas potiču da bolje promislimo vlastite stavove.
Ljetna škola teologije nije namijenjena samo katoličkim studentima i teolozima, nego i protestantima i pravoslavcima iz Hrvatske, Srbije i BiH, što se vidi u pozivu i po predavačima?
Poteškoće suočavanja s izazovima pluralnog društva nisu nešto specifično katoličko, nego su svojstveni i drugim kršćanskim zajednicama, ali i drugim vjerama. Čini mi se da se u posljednje vrijeme unutar teologije u Hrvatskoj može sve manje čuti rasprava, dijaloga, izmjene drugačijih mišljenja. Nažalost, imam dojam kao da dio katoličkih medija želi ignorirati, pa i isključiti i prokazivati one koji “drugačije misle”. Vjerujem da je to jedan od razloga zašto se danas teologija u društvu prepoznaje sve manje relevantnom. Teološku školu u Dubrovniku zamislili smo kao susret u teološkom dijalogu oko važnih tema, teologa i studenata različitih teoloških učilišta i predavača različitih kršćanskih konfesija. Još jednom ću ponoviti kako nam je želja progovoriti o izazovima naviještanja evanđelja u kontekstu pluralnog društvu te upozoravati na unutarnju raznolikost kršćanske, ali i raznolikost katoličke teologije.
Znači li to da je vam je namjera otvoriti i dijalog između samih kršćanskih konfesija, a ne samo na relaciji teologija – društvo?
Naravno. Naša je prvotna želja da ova škola u svojim teološkim promišljanjima bude ekumenska. U našem javnom prostoru vrlo je primjetna monolitnost vjerskih uvjerenja i zatvorenost za bilo kakav dijalog s onima koji misle i vjeruju drugačije. Naša teološka škola zamišljena je, u duhu ideje „predvorja naroda“ pape Benedikta XVI., kao prostor u kojemu će se moći čuti različita mišljenja kako bi sudionici mogli formirati svoje stavove u odnosu na ono što čuju i, u duhu Evanđelja i crkvenoga nauka, mogli biti kritični prema svemu, kako na Ljetnoj školi tako i u svom svakodnevnom studiju, ali i u životu i u društvu u kojemu žive.
Neki vas portali kritiziraju zbog toga, osobito zbog poziva feminističke teologinje Tine Beattie, za koju se tvrdi da ne slijedi crkveni nauk?
Ti su portali, ističući javno razlike i svoje neslaganje, svojim površnim pristupom izazvali sablazan kod nekih vjernika kojima teološki radovi i teološke rasprave nisu poznati. Baš je zato papa Franjo nedavno na teološkom fakultetu u Napulju rekao kako teološke rasprave trebaju ostati teolozima, što ova teološka škola pokušava, dok se vjernicima treba davati jasan i razumljiv sadržaj. Nije nam namjera u našoj teološkoj školi ponuditi dovršene koncepte, nego započeti teološki dijalog. Vjerujem da prof. Beattie u tome može doprinijeti i otvoriti pitanja feminističke teologije o kojima ne razmišljamo toliko često, ali i progovoriti o ulozi i položaju žene u Crkvi i društvu.
Nažalost, neki od javno dijeljenih komentara na ovu ljetnu školu, u želji da „obrane katolički nauk“, nisu prepoznali priliku susreta s drugim i drugačijim, nego su prof. Beattie pokušali grubo diskreditirati pripisujući joj vrlo površno različite stavove i suprotstavljajući ih katoličkom nauku zaboravljajući pri tome kako moderna apologetika u svome djelovanju mora biti dijaloška. Žao mi je što umjesto diskreditacije nisu pokušali pronaći pozitivne točke, unutar velikog teološkog opusa prof. Beattie, na temelju kojih bi se moglo ući u dijalog. Pitam se, ako ne možemo ostvariti unutarkatolički dijalog, je li uopće moguć i koliko može biti autentičan dijalog s drugima. U kritikama se naglašava teza da trebamo zaštititi studente teologije od negativnog utjecaja različitih pogleda i stavova.
Zar je cenzuriranjem, danas uopće moguće zaštititi drugoga od bilo kakvih utjecaja? I ne dovodimo li mlade teologe, pokušavajući ih zaštititi, u opasnost da ne budu spremni na različita mišljenja? I da ne budu dovoljno samostalni, slobodni, mudri? Zar je uopće moguće formirati vlastite stavove u takvoj zatvorenosti? Čuvanje od drugačijih stavova nikad nije bilo dobro, a danas može biti i opasno i lako može dovesti do suprotnog učinka. Osobno sam uvjeren da suočavanje teologa, posebno mladih, s drugačijim stavovima vodi prema njihovoj zrelosti, odgovornosti, a na koncu i da ono daje na snazi navještaju evanđelja u suvremenom svijetu.
No, to nisu sve kritike, čujem da ih ima još iz nekih crkvenih krugova. Kako na njih reagirate i kako ih komentirate?
Sve ove kritike i napadi su očekivani, ali i znak koliko nam je potreban dijalog i koliko je on teška zadaća. Sjetimo se samo žestokih rasprava, dijaloga suprotstavljenih mišljenja, drugačijih pogleda, u vrijeme pripreme i tijekom Koncila koji je pokušao, a vjerujem, dijelom i uspio, Crkvu otvoriti suvremenom svijetu. Ovom se teološkom školom želimo uklopiti u širi okvir Crkve našeg vremena i pontifikata pape Franje. On je svoju papinsku službu shvatio kao vrijeme otvaranja prozora i provjetravanja. Otvaranje prozora i provjetravanje ne znači izjednačavanje ili utapanje onoga što se nalazi u našemu domu i onoga što se nalazi vani, nego otvorenost za susret s drugim i drugačijim, a samim time i veću jasnoću onoga što mi sami vjerujemo. Pritom se ne trebamo bojati isprljati jer je bolja, kaže papa, Crkva koja je prljava zato što je izišla na ulice, od one koja se zatvorila u svoju sigurnost. U to spada izlaženje iz prostora vlastitih teoloških stavova koje je zaboravilo da različitost pomaže obogatiti i bolje razlučiti neke aspekte neiscrpnog bogatstva evanđelja.
Vaši stavovi ponekad odudaraju od „crkvenog mainstreama“ u nas?
Ne znam. Ne doživljavam to tako. Mislim da je pitanje što percipiramo kao mainstream.
Kako gledate na riječi pape Franje nedavno izrečene u Napulju, gdje je o ulozi teologije u Crkvi i u dijalogu s drugim religijama rekao da „sanja teološke fakultete na kojima se odvija suživot razlika, gdje se prakticira teologija dijaloga i prihvaćanja”, kao i da teologija mora imati slobodu.
One su mi potvrda da smo na dobrom putu. To je ono što želimo ostvariti Teološkom školom u Dubrovniku. Papa poziva teologiju da pođe na „periferije mišljenja“. Ovo znači da se teologija treba suočiti i s krizom svojeg govora i svoje poruke u suvremenom svijetu. A ta je kriza velika. Teologija je danas uvelike postala nevažna, a u tome ne vidim krizu odnosa društva prema teologiji, nego krizu samoga govora o Bogu. Često za loše vjersko stanje optužujemo suvremeni svijet. Ali nije krivnja suvremenog svijeta što ne prepoznaje našu kršćansku poruku i njezinu vrijednost. Mi smo odgovorni što mu tu poruku nismo u stanju prenijeti onako kako to on razumije. A to je prije svega zadaća teologa i teologije koja bi, umjesto da se drži ustaljenog i prokušanog naučavanja, trebala riskirati, pa i eksperimentirati, odnosno pronalaziti uvijek nove putove crpeći ih, dakako, iz vrela bogate Objave i Tradicije na koje se naslanja. Čemu služe teolozi, ako im je zadaća samo ponavljati ono što govori crkveno učiteljstvo?
Pri spominjanju pape moram vas pitati kako gledate na ovo njegovo otezanje dovršetka kanonizacije blaženog kardinala Stepinca?
Ne bih se usudio to nazvati otezanjem, nego prije svega to vidim kao dio papinih ekumenskih nastojanja i pokušaja ostvarenja dijaloga.
Papa Franjo okarakterizirao je patrijarha Irineja „velikim patrijarhom“, što je posve u suprotnosti s pismom koje ste vi, hrvatski biskupi, uputili patrijarhu Irineju?
Svojim pontifikatom papa je više puta pokazao da je prije svega sposoban drugoga prepoznati kao sugovornika i u njemu vidjeti ono pozitivno. To je ono na čemu je moguće započeti dijalog. Vjerujem da ni naše pismo, koliko god da vam izgleda drugačije od papina viđenja, nije drugo doli pružena ruka i poziv na dijalog.
Kako, prema vašem mišljenju, postići kvalitetan dijalog Katoličke crkve i Srpske pravoslavne crkve na našem prostoru?
Mislim da bismo se trebali manje baviti prošlošću, koju se ne može promijeniti, ali iz koje svi možemo toliko toga naučiti, ali i više usmjeriti prema budućnosti, koju trebamo graditi na Isusu Kristu i njegovu evanđelju, a ne na nekim drugim interesima. Isus Krist i njegovo evanđelje, ako ga autentično naviještamo, sposobni su nadići razlike koje nas dijele i pretvoriti ih u razlike koje nas obogaćuju kako bismo se mogli prepoznati kao kršćanska braća i sestre.
Politika i mediji polako nas uvlače u predizbornu utrku za predsjednika države. Kako na to gledate?
Od politike i medija, osobito uoči izbora, očekivano je da nas pokušavaju staviti u određene političke pozicije. Ipak, za Crkvu je važno ne dati se zarobiti, nego društvu i vremenu u kojem živimo dati svoj vlastiti kršćanski doprinos. Koliko god se nekima danas čini da je kršćanstvo nadiđeno i da ga treba odbaciti, spremiti u ropotarnicu povijesti, vjerujem da ima što ponuditi. Zato nam je i potreban novi pogled na teologiju i teološki dijalog. Nadam se da ćemo Ljetnom teološkom školom takvom pogledu barem malo odškrinuti vrata.
Nije loš ovaj Uzinić iako ne vjeruje u Boga.