U nekim krajevima Hrvatske škanjce za koje vjeruju da im odnose domaće životinje namjerno osakaćuju. Mještani im postave zamku, a kada ih ugrabe odrežu im kandže i jedno krilo. Na taj način kažnjavaju pticu, puste je u prirodu da ugine od gladi jer više ne može loviti. Ona se još neko vrijeme može prehranjivati kukcima i lešinama, no zapravo dugo i sporo ugiba. Na sreću, mnogi škanjci ne završe u rukama Ingeborg Bate, veterinarke koja je život posvetila spašavanju, zbrinjavanju i liječenju divljih životinja te njihovu vraćanju u prirodu. Hrvatski Dr. Dolittle, kako je često zovu, vodi Udrugu za zaštitu divljih životinja AWAP.
– U Hrvatskoj, nažalost, i dalje postoji taj grozan običaj ubijanja, mučenja i kažnjavanja životinja, najviše iz neznanja. Škanjci, primjerice, love miševe, a ne domaće životinje, no ljude oni podsjećaju na jastrebe. Jako često nam dolaze i zlostavljane lisice, kune, lasice… Jednom nam je došla kornjača kojoj je netko škarama uništio oklop – prepričava Ingeborg Bata koja osim zlostavljanih životinja prima i one koje su, primjerice, ozlijeđene u borbi, promrzle, gladne...
Njihovi ljubimci imaju svoj Instagram, zarađuju milijune, pišu knjige i daju intervjue:
Osjećaju da je nešto “čudno”
U Zaprešiću na imanju od 12,5 hektara koje je Ingeborg Bata donirala udruzi žive stotine životinja što AWAP čini najvećim skloništem za divlje životinje u Hrvatskoj. Registrirano je za zbrinjavanje ptica, sisavaca i gmazova, a većina je skloništa specijalizirana. AWAP je otvoren 2003., godinu dana nakon osnivanja udruge, a prije to nije bilo ni moguće zbog pravnih ograničenja.
– Prije su mnogi divlje životinje ubijali i nikome ništa, ali ako ste životinju išli liječiti onda je to bilo kazneno djelo i odmah ste odgovarali jer ih se nije smjelo ni taknuti. Naravno, ja oduvijek pomažem divljim životinjama, no formalnom radu udruge prethodio je višegodišnji rad u, sad možemo to tako nazvati, ilegali – ističe veterinarka čije sklonište svake godine primi oko 700 životinja.
– Kada govorimo o Zagrebu, nije čudno da imamo puno divljih životinja jer smo blizu Medvednice. Uz to planina je u posljednjih nekoliko godina devastirana pa na njoj nema više hrane te se životinje spuštaju u grad. Unatoč mnogim negativnim primjerima, postoji pozitivan trend kada je riječ o suživotu ljudi i divljih životinja. Ljudi shvaćaju da zmija ne mora biti “fuj” i da je ne treba ubijati, nego vratiti u prirodu – kaže Bata te dodaje kako na životinje utječe i sve toplije vrijeme zbog kojeg one jednostavno osjećaju da je nešto čudno u zraku.
Oko polovice životinja koje Ingeborg Bata zbrine su mladunci koji padnu iz gnijezda ili se odvoje od roditelja, a polovica su odrasle životinje. Većinu ljudi donesu sami, po neke odlaze volonteri AWAP-a, a najbolja je situacija na području Grada Zagreba gdje postoji služba hvatača Dumovec. Oni odlaze po životinju te je dovoze na imanje gdje su za životinje sagrađene dvije kuće od kojih je jedna karantena, nekoliko štala...
– Sve je podignuto donacijama ili našim vlastitim sredstvima. Osim mene, u centru radi samo petero stalnih volontera, tu i tamo netko povremeno dođe pomoći. No volim smatrati da su naši članovi svi koji vide životinju u nevolji i ne okrenu glavu – govori Ingeborg Bata, koja je inače glavna veterinarka u Zoološkom vrtu Zagreb. No za razliku od onih na poslu, sa životinjama kojima posvećuje slobodno vrijeme ne smije se vezati jer joj je cilj da sve koje može vrati u divljinu.
– Svaku životinju primimo i veterinarski obradimo, a zatim ide u rehabilitaciju i potom ponovo u divljinu. Neke životinje ostanu kod nas dva dana, neke i po nekoliko mjeseci. Životinje koje dođu pred zimu, puštamo tek na proljeće kada su za njih bolji uvjeti – kaže Ingeborg Bata te napominje kako oko 80 posto primljenih životinja uspije bez problema vratiti u prirodu. Ostale imaju trajnu invalidnost i ne mogu se brinuti same za sebe. Iako za takve životinje ima dozvolu da ih eutanazira, to joj ne pada na pamet te one postaju stalni stanari skloništa. Takvih je već više od stotinu.
Nespojivo s turizmom
– Od kada sam pokrenula ovaj posao mnogi me pokušavaju uvjeriti da bi za nas bolje bilo da imamo ovdje neku vrstu turizma. No ja to odbijam i apsolutno sam protiv toga da utočišta za divlje životinje budu turistički dostupna, čak i za edukaciju školske djece. To su jako uplašene životinje koje često divljaju, kako bi tek reagirale na toliko ljudi – kaže Ingeborg Bata koja iz istog razloga samo stručne i odgovorne odrasle osobe prima kao volontere.
No, ljudi se ipak mogu uključiti u rad udruge tako da uzmu na othranjivanje nekog mladunca. Iako kaže da to mnogima u početku lijepo zvuči, problem je što mladunci dolaze na proljeće i treba ih hraniti u razdoblju od travnja do rujna. Tada većina ljudi ide na godišnji i ne žele obvezu. Također, kod gotovo svake životinje ljudi nađu neki problem, pa im je tako ptica pjevica preglasna, srnu treba hraniti svaka dva-tri sata pa im je teško ustajati noću, a grabljivice pak treba hraniti picekima i miševima. Zato na kraju većina odustane. No postoji i druga strana medalje, da se ljudi previše vežu uz životinju koju hrane. Jednom je obitelj hranila malu vjevericu i na kraju su je odlučili posvojiti, ali to je divlja životinja i kada je narasla počela je pokazivati svoju narav pa su je vratili. Bata ističe da je veliki problem to što je životinju koja je puno vremena provela s ljudima jako teško vratiti u divljinu.