Djece s autizmom sve više, a nema ih tko liječiti

Dijete ne uspostavlja kontakt očima kada mu se netko obrati, ne maše na “pa-pa”, ne odaziva se na ime, na pitanje ne pokazuje dijelove tijela, ne pokazuje kažiprstom prema predmetima, ne govori “mama” i “tata”, ne govori jednostavne slogove, ne gleda u smjeru u kojem se pokazuje kažiprstom. Pokazatelji su to koje bi liječnici trebali provjeravati u djece od 18 mjeseci te u slučaju barem dva pozitivna odgovora posumnjati na poremećaj iz spektra autizma.

To je prvi korak u probiru na autistične poremećaje koje Hrvatska već godinama planira uvesti kako bi se što ranije dijagnosticirao autizam, a time počelo i što ranije liječenje. Međutim, nacionalni probir nije zaživio, a i dio struke upozorava kako naš problem u ovoj temi nije samo dijagnostika, nego i terapija.

‘Loptanje’ ministarstava

Plan je probira izdvojiti djecu kod koje se uoči sumnja na poremećaj iz spektra autizma te ponoviti pregled i provesti test u suradnji s roditeljima šest mjeseci kasnije. Taj test za roditelje, koji su planirali uvesti i kod nas, sadrži pitanja poput ovih: “Jeste li se ikada pitali je li vaše dijete gluho?”, “Kada se osmjehnete svojem djetetu, osmjehne li se ono vama?”, “Uznemirava li vaše dijete buka?”...

Hoće li to postati praksa i u našim pedijatrijskim ordinacijama, nije siguran ni ministar zdravstva Milan Kujundžić. Ne mogu prejudicirati hoćemo li uvesti nacionalni probir na autizam, ali u svakom slučaju će se o tome raspravljati, poručio je, dodajući da je riječ o velikom i rastućem problemu s kojim će se morati suočiti.

– Pokušat ćemo koordinirati i napraviti nešto poput Centra za autizam u Osijeku te u suradnji s drugim ministarstvima pokušati poboljšati skrb o djeci i odraslima s autizmom – rekao je ministar.

I upravo je loptanje umjesto višesektorske suradnje priča koju svi koji se bore i žive s autizmom slušaju već (pre)dugo. Nikola Tadić iz Saveza udruga za autizam Hrvatske ističe da velik broj programa za terapiju autizma provode udruge, a izostaje sustavno rješenje.

– Čekamo da se ustanovi pet dijagnostičkih centara u četiri hrvatska grada i na samom smo europskom začelju jer još nemamo jedno mjesto na kojem se dijagnosticira autizam, nego roditelji ulaze u spiralu borbe s birokracijom. Kod autizma se najveći rezultati postižu u najranijoj dobi, zemlje na zapadu danas se bave time da osobe s autizmom imaju pravo glasa, da se zapošljavaju, a mi još ne možemo pomoći roditeljima da dobiju dijagnozu barem u tri mjeseca – kaže Tadić.

Postavljanje dijagnoze čeka se i dulje od godine dana, što je apsurdno kada se zna koliko je važno što ranije početi s terapijom. A nakon postavljanja dijagnoze javlja se novi problem – kamo roditelje uputiti na terapiju?

Edukacija stručnjaka

– Bez obzira na to koliko se svi kunemo u ranu intervenciju, ona je kod djece sa simptomima iz autističnog spektra izostala. Mi primarni pedijatri nemamo kamo uputiti dijete na završnu dijagnostiku i liječenje. Na to se čeka godinu, a do početka terapije i dvije godine. Primarni pedijatri sposobni su obaviti svoj dio posla, redovitim sistematskim pregledima uočimo da dijete odstupa od uobičajenog fizičkog i psihičkog razvoja, za to nam nisu potrebni nikakvi skupi testovi ni probiri, ali ne znamo kamo ih uputiti. Zato apeliramo na sve koji odlučuju o tome da svaku lipu umjesto na skupe projekte usmjere na edukaciju stručnjaka koji će napokon postaviti dijagnozu i što ranije započeti liječenje – ističe dr. Ilonka Artuković, potpredsjednica Hrvatskog društva za socijalnu i preventivnu pedijatriju.

Video - Zlostavljanje autističnog dječaka

Jedna je od ustanova u koju će uputiti svoje malene pacijente zagrebačka Poliklinika Suvag, čija ravnateljica Katarina Pavičić Dokoza napominje da to postavljanje dijagnoze mora biti multidisciplinarno. Iz godine u godinu, kaže, gleda porast djece s poremećajima komunikacije te nam svakako nedostaju centri u kojima bi dijagnostika i terapija bile povezane.