Prije početka izborne kampanje mnogi su apelirali da se na ovu društvenu dramatiku i političku nestabilnost još ne raspiruje i politikantska vatra. Čak su i od glavnih političkih protagonista stizale najave da su svjesni ozbiljnosti stanja nacije, pa će ispustiti paru iz uhodanih izbornih mašinerija i sučeljavanja prebaciti na gospodarska i pitanja od svakodnevne važnosti za birače. Te su najave, da neće biti više ideoloških prepucavanja o “ustašama i partizanima”, donekle čak zabrinule i analitičare koji su najavljivali “dosadnu i neemotivnu” kampanju. I doista, tako je kampanja i počela, a boj između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića počeo se odvijati i oko računica o osobnom odbitku i koliko bi time trebale rasti plaće te o snižavanju PDV-a. Sučeljavanja su, istina, malo sličila na susrete u udruzi anonimnih alkoholičara, u kojima bivši ovisnici priznaju grijehe i otvaraju srca.
No, bilo je dovoljno samo jedno iskliznuće, to jedno zabranjeno piće da se kampanja opet uruši na utabane ideološke i staze vrijeđanja. Kad je Milanović posegnuo za svojim “djedom ustašom”, pa onda nepotrebno za tuđom majkom “vojnim lekarom”, a Plenković reagirao, jer u našem je društvu svetinja o majci i dalje dominantna – trenutačno se fokus kampanje vratio na svoju primitivniju varijantu. Mediji su osjetili to dolijevanje ulja na vatru i preusmjerili su i oni bit izborne kampanje na osobni sukob dvojice glavnih lidera. S neskrivenom željom da se ova borba Plenkovića i Milanovića održi u bar još nekoliko rundi.
Bez obzira na te želje, odgovornost za srozavanje kampanje ide na dušu političkih protagonista jer se oni nisu potrudili i napravili su slabe strategije koje bi, da su bile prebačene na važna životna pitanja, već u startu otpuhale uvrede i glupo skeniranje obiteljskog stabla suparnika. Vratili su se na polje uvreda jer misle da je tako lakše. Kad bi osjećali bilo birača, znali bi da su im pitanja koju će generaciju “zakačiti” mirovina u 67. i koliko će niži PDV i porezi preliti kuna u novčanike važnija od obiteljskih geneza lidera.
Ma molim vas, nek mi netko kaže da komunjare mogu živjeti bez spominjanja ustaša i partizana. Oni bez tih povijesnih dana ne mogu prijeći u sadašnjost već su osuđeni na život u prošlosti. Pozdrav dobrim ljudima