Kolumna

Do kada će Vukovar biti pomoćno sredstvo u borbi protiv svakodnevice

Foto: Davor Javorovic/PIXSELL
Do kada će Vukovar biti pomoćno sredstvo u borbi protiv svakodnevice
12.11.2019.
u 14:48
Činjenica da se nijedna hrvatska vlast do sad nije ozbiljno pozabavila traumama Vukovaraca, pravnim progonom zločinaca za sobom povlači zapravo jezivo pitanje: zašto? Ili, pak, ono još jezovitije: nije li, možda, Vukovar namjerno pretvoren u nesaniranu ranu, alatku manipulacije?
Pogledaj originalni članak

Tolike smo smrti udahnuli tih dana, tolike boli progutali kao noževe. Šutke, prisiljeni na tišinu u mrklome mraku zamračenja, u lovu na preživljavanje. Imena poginulih prijatelja smo pamtili kao nešto čemu ćemo se vratiti kada dođe vrijeme za predah. Čak i ako nam se činilo kako predah nikad neće doći. Dok smo se smrzavali. U blatu koje je začudno, usprkos zimi, ostajalo blato. Dok smo protiv svake pameti učili frekvenciju brujanja svakog kalibra iznad naših glava do prepoznavanja, pokušavali ne misliti koliko je duša frknulo u nebo kod svake detonacije koju bismo čuli u daljini.

Dok nismo znali hoće li nas, ako se vratimo živi, u gradu koji se urušavao dočekati kuća u kojoj smo odrastali, majka koja nas je uvijek ispraćala, svijet onkraj mitske granice Virovitica-Karlovac-Karlobag živio je paralelno, u životu koji za nas više nije postojao. I priviknuli smo se, onako kako čovjeku i priliči, na tu kohabitaciju nasumične, gromoglasne smrti i života svedenog na esenciju preživljavanja.

Priviknuli smo se na mirise podruma, baruta, usijanog lijevanog željeza, na zalijeganja, puške, sakupljanje raskupušenih mrtvaca s ulica, na dvopeke, vonj drnča ispod noktiju, u koži, na vojničke čizme, opće i zračne opasnosti. Priviknuli smo se i na prelamanje tuge i drzovitost i škrgutanje zubima. Ono na što smo se poslije, kad je paljba utihnula, dugo privikavali bila je ulična rasvjeta. I normalan život. Jer nama je normalno postalo ono što je posvuda nenormalno. Uživjeli smo se u kaos.

Ono što nas je potpuno i trajno potreslo bilo je poskliznuće Vukovara u mrak. Sjećam se, te noći sam sa svojom jedinicom na Velikoj Branjevini provodila vrijeme između dva terena. Sjećam se da sam izašla iz hambara i stala pokraj stabla za koje si velim da je hrast. Velim, jer nisam sigurna. Onako kako nisam sigurna i umišljam li si da je vrijeme bilo neobično toplo za studeni. Nebo nam je iznad glava povješalo niske oblake koji su više slutili na kišu, nego na snijeg. No, i to si možda umišljam baš kao i rumenilo koje sam vidjela u daljini, rumen za koju sam si rekla kako je to odbljesak vatri Vukovara koji gori. Premda nisam znala da pada.

“Sad će svi oni na nas,” rekao je stari kad sam se vratila kući. U daljini je bubnjalo. Topništvo je oralo Jug II i Donji Grad. Nismo htjeli dolje, u podrum, nego smo gledali snimke bolničkoga dvorišta u gradu u kojemu se mrtvi već dugo nisu mogli pokapati. Gledali smo preživjele kako odlaze u kolone ili autobuse, kako se predaju bez streljiva i plaču. Znali smo zašto plaču, da to nisu suze straha, nego nemoći, nemoći koja bi zapravo htjela urlati uslijed spoznaje da svijet poput publike u zamračenu kinu sve to gleda i ne čini ništa.

Odabrani svijet je šutio i dok je gledao satelitske snimke Ovčare, sve one smrti metkom u potiljak. Ta bi nemoć možda i zaurlala da je unaprijed znala što će se dogoditi i kakve će sve smicalice s njihovim Vukovarom smisliti oni koji tih dana, te noći na Ovčari, samo daleko, daleko od crte sukoba, nisu znali hoće li uz laki večernji objed popiti bijelo ili crno vino, neku slađu profinjenost za nepce ili nešto malo “oporije”. Reći ćete: Pa zašto si ne bi ugađali, ako su mogli? Da, ugađanje nije nikakav problem, ono je suštinski ljudska potreba za ugodom koja varira prema zatečenom stanju. Promrzlom je ugoda ugrijati se, gladnom najesti se, blokiranom izaći iz blokade, bolesnom ozdraviti. Obijesnom je ugoda igrati se. Ali ne igračkama, nego ljudima. Ili u nas Vukovarom.

Jedan stih prelijepe sevdalinke sublimira opetovanu pojavnost vukovarske tragedije

“Ništa me ne boli, samo mi se srcu rana pozljeđuje stara”. Vukovar je rana, trauma kojoj se ne dopušta izlječenje. Rat sam po sebi potpuni je slom svega zdravorazumskog, civilizacijskog, humanog zato što dokida sve na čemu smo tijekom tisućljeća gradili uljuđenost kojom smo zatomili sve perverzije ljudske prirode, perverzije kojima civilna jurisdikcija staje na kraj penalnim zakonima. U normalnim okolnostima onaj tko ubije drugo ljudsko biće odlazi u zatvor, u nekim društvima i u onostrano institucijom smrtne kazne. U ratu višestruki, nakazni ubojice grade karijeru junaka. Rat je prirodno okruženje zločina. On svakom pojedincu bez zločinačkih odlika predstavlja suštinsku traumu već samim suočavanjem s nakaznim naličjem pojedinaca koji se u ratnim okolnostima raspojasaju i u stanju bezakonja neopterećeni sramom ili moralnim pitanjima čine zločine ubijanja, pljačkanja, rušenja i paljenja.

Činjenica da se nijedna hrvatska vlast do sad nije ozbiljno pozabavila traumama Vukovaraca, pravnim progonom zločinaca za sobom povlači zapravo jezivo pitanje: zašto? Ili, pak, ono još jezovitije: nije li, možda, Vukovar namjerno pretvoren u nesaniranu ranu, alatku manipulacije? Jer, poniženje ubija jače od noža ili metka, a oni iz priče o “vinskoj dvojbi” omogućili su, vladajuće i elitno, da se statusno izjednače vukovarski branitelj s logorskim “stažem” i samo načelno vojni ćato koji nikad nije ni primirisao prvoj crti bojišnice. Sudstvom kojim politika upravlja čak i kad glasno tvrdi da ne upravlja omogućili su da slobodni hodaju i silovatelji i ubojice i mučitelji i palitelji. Omogućili su i da vukovarski branitelj Rajko i supruga mu Ruža po drugi put ostaju bez svojega doma. Omogućili su da se Marijan Živković, otac bez dvojice sinova koji najmlađemu ni kosti ne može pronaći zaogrne bijesom protiv jednog pisma kako bi utekao teškoj, olovnoj tuzi roditelja kojemu su iz naručja svirepo iščupali djecu. Znaju oni da je živu ranu dovoljno dodirnuti. Nije nužno ni zagrepsti je.

Ona ljuto, grdo boli i boljet će sve dok je odsustva pravde i katarze. A Vukovar im treba kao pomoćno sredstvo u borbi protiv svakodnevice. Kad se pobuni neki od segmenata u gospodarstvu. Recimo. Onda se posegne za “užasom” dvojezičnih vukovarskih ploča. Čak i ako su tu dvojezičnost baš oni izglasali. Posegne se za veličanstvenim pojmom hrvatskih generala koje su baš oni izručili. I petparački se ubaci u vukovarsku kolonu sjećanja u kojoj ne bi trebalo biti nijednog političara, osobito ne onih koji su načelno htjeli posegnuti za puškom u vrijeme kad se moglo dogoditi da Hrvatske ne bude, no koji su smatrali kako su njihovi mozgovi vrjedniji i važniji od mozgova koje su po bojišnicama raznosili geleri i snajperi.

Vukovar je grad koji je pretrpio najveću tragediju koju jedan grad može pretrpjeti. I baš zato, zbog te monstruozne tragedije ne smije biti prostor koji se samo načelno vratio u mir zato što ga po potrebi asocijacijski vraćaju u kolektivnu smrt. I to ne zbog komemoriranja, nego kako bi se neki njime služili kao aršinom za mjerenje svojih domoljublja. Mrtvi ne smiju biti aduti u nečijem rukavu, za predizborna nadmetanja. Mrtvi su ljudi što ih oplakuju i traže preživjeli. Oni nisu crnomagijski sastojci za produžavanje kaosa. Tuga se ne razrješava loženjem na bijes. Bjesovi na nižim razinama rađaju birtijske tuče, na višim nove pokolje.

Mnogi vole Vukovar uspoređivati s Dresdenom što su ga zračne savezničke snage posve preorale i u njemu zatrle gotovo četvrt milijuna duša. Zato se pitam: ne zaslužuje li Vukovar poslijeratnu sudbinu Dresdena koji je daleko brže od ritma naše politikantske stvarnosti iz pepela obnovljen kako bi postao industrijsko središte, epicentar novog života? U miru koji je mir i u cikličkim plimama tuge koja nas obuzme kako bismo dostojanstveno oplakali sve naše mrtve koje u užasu nismo imali vremena oplakati.

Pogledajte na vecernji.hr

Komentari 1

PE
pežo
15:51 13.11.2019.

Na svakoj proslavi u Vukovaru bi trebalo pročitati pismo Bojana Glavaševića da se shvati što se desilo sa Vukovarom -izdali ga tada izdan je i sada .