Želim umrijeti zdrav, kaže Petar Piot. Belgijanac koji je veliki dio karijere proveo u Britaniji ima titulu barona i nebrojeni niz drugih priznanja, akademskih i šire. Naime, riječ je o mikrobiologu koji je sudjelovao u ekipi koja je otkrila virus ebole 1976. i predvodio akciju da se obuzda prva zabilježena epidemija te bolesti. Piot je bio pionir u istraživanju AIDS-a. Bio je na ključnim pozicijama u Ujedinjenim narodima i Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, uključujući istraživanje i upravljanje AIDS-om. S dolaskom COVID-a, angažiran je u savjetodavnom odboru Europske komisije za borbu s tom pandemijom i savjetnik je šefice Komisije. Sada, u kontekstu velike Međunarodne konferencije o demografiji održane u Zagrebu, promišlja o životnom vijeku i starosti. Europa ima problem – stanovništvo stari, novo se jako malo rađa, a tržište rada biva sve praznije.
Tu, dugoročno neodrživu situaciju, koja se ne može svesti samo na brza i laka rješenja, kao što su dječji vrtići ili domovi za starije, treba promatrati s više kuteva kako bi se dobila jasnija i zaokružena slika kako i što napraviti.
– Postoje nijanse razlika od države do države ili regije i regije, ali demografska putanja u EU je jasna: kao društvo starimo. Do 2070. godine 30 posto europskih državljana bit će starije od 65 godina, a do kraja stoljeća imat ćemo više starijih od 80 godina nego mlađih od 20. No ima i dobra vijest: više od pola danas rođene djece će doživjeti 96. godinu ili i kasnije – ocrtava stanje i projekcije sir Piot.
Niti jedna europska država nema stopu fertiliteta dovoljnu za obnovu – 2,1 posto. Po tome nismo sami u svijetu, ali činjenica jest da među deset svjetskih država s najvećim udjelom onih starijih od 65 godina, njih pet su u istočnoj i jugoistočnoj Aziji, a pet u Europi. Štoviše, tu listu, do 15. mjesta popunjavaju europske države.
– Trebamo se ugledati na istočnu Aziju i crpiti njihova iskustva, Singapur se, recimo, prikazuje kao uzor u politikama za starije osobe – govori Piot.
POVEZANI ČLANCI:
Da su ljudi stariji od 70 godina manje zdravi, nije novost.
– Nije sve neizbježno. Osim smrti u jednom trenu. Cilj je približiti zdravi životni vijek kronološkoj dobi. To pak znači promjena paradigme – sada je metoda da nas zdravstvo i socijala održi na životu dok smo bolesni, umjesto da nas održava zdravim. U zemljama OECD-a samo dva posto izdataka ide na prevenciju. Zdrava i bolja hrana, stanovanje, edukacija, fizička aktivnost pomažu spriječiti kronične bolesti, a s tim ne treba počinjati u 65. godini, nego u mladosti – kaže.
A ta mladost je, vidjet će se, relativan pojam, isto kao i podizanje djece. Zašto ljudi danas imaju sve manje ili nemaju djece? Zato što je to – teško, kaže istraživač Pieter Vanhuysse s Danskog instituta za napredne studije na Sveučilište Južne Danske. I ljudi to ne žele. A zašto točno?
– U posljednje 22 godine napravili smo ogroman zaokret i promjenu paradigme u smislu društvenog investiranja i obiteljskog pristupa. Ali, eto paradoksa – sve to vrijeme, fertilitet u cijeloj Europi, i u sjevernim državama, ostao je tvrdoglavo nizak i uopće ne reagira na politike, mjere i poticaje. Jedan od elemenata je taj da roditelji znaju koliko je teško podizati djecu. Kad govorimo o obitelji i, ako hoćete, demokratskoj obnovi, mislim da još koristimo i razmišljamo u uskim terminima. Kad govorimo o tome što je potrebno da se novorođenče u Europi podigne do produktivnog odrastanja, da postane sljedeći platitelj poreza koji će uplaćivati u državu blagostanja, da postane sljedeći inovator ili bilo što, za to u prosjeku treba 25 godina. Podizanje djece ne staje s 15 ili 18 godina – naglašava Vanhuysse.
Njegova istraživanja pokazuju da cijena podizanja djece nije samo ona koju obično uzimamo u obzir – nisu samo roba i usluge. U neplaćeni i nepriznati posao ulazi i vrijeme koje roditelji troše na vožnju djece na aktivnosti, u školu, na vrijeme za čitanje priča za laku noć, kuhanje, čišćenje.
Njegovo istraživanje kaže da ne-roditelji pridonose društvu gotovo isključivo novčanim transferima, za robu ili usluge. Ali roditelji dodatno osiguravaju još veće transfere: majke uglavnom vrijeme, očevi kroz dodatnu robu i usluge. Procjenjujući transfere tijekom radnog vijeka, prosječni omjer ne-roditeljskih i roditeljskih doprinosa u Europi je 0,73 naprema 2,66.
Razotkrivanje same veličine ovih nevidljivih asimetrija prijenosa nosi višestruke implikacije na političke rasprave. Na primjer, postavlja pitanje oporezuju li europska društva koja stare nesvjesno vlastitu reprodukciju umjesto da je subvencioniraju. Modeli politike usmjereni na obitelj, kao što su nordijske države blagostanja, ne ublažavaju ovaj učinak. Oni pomažu roditeljima da rade, ali ne smanjuju implicitni porez koji roditelji plaćaju.
– Kad tako sagledamo stvari, onda postaje jasno da će ljudi sjesti i dobro razmisliti hoće li imati drugi ili treće dijete, ili čak i prvo – kaže Vanhuysse te zaključuje: – Put promjene popločen je vrednovanjem tog nepriznatog rada.
Bez djece nema radnika. I što sada, kako nadomjestiti sad i danas taj nedostatak na tržištu rada? Ideja koja je dobila veliki zamah su migranti. No i taj dio treba pažljivo raščlaniti. Izazov je, naravno, imati migrante čije kvalifikacije odgovaraju potrebama na tržištu rada. Uostalom, to i je glavni problem – imati radnu snagu koja odgovara potrebama.
– U Nizozemskoj žene jako puno rade malo sati tjedno. Istraživanja pokazuju da, kad bi radile samo četiri sata više, kriza na tržištu rada bi se uvelike ublažila. Pitanje je imaju li te žene kvalifikacije za poslove koji se traže – navodi kao ilustraciju Helga de Valk, direktorica nizozemskog Interdisciplinarnog demografskog instituta i profesorica migracija na Sveučilištu u Groningenu, ali ističe da smatra da se ipak treba orijentirati na migrante za popunjavanje praznih mjesta. No i to može postati varljiva situacija.
– Istraživanje pokazuju da trebamo gledati dalje u u budućnost jer potrebe tržišta danas nisu neophodno potrebe tržišta sutra. Tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća u zemljama zapadne i sjeverne Europe regrutirali smo brojnu migrantsku radnu snagu za određene poslove, a onda odjednom tih poslova više nije bilo. Potom se ta isključenost vezala za političke i socijalne nemire – upozorava De Valk.
Dio procesa regrutacije migranata jest definitivno bolje iskoristiti diplome koje posjeduju, odnosno već stečena znanja, ali i investirati u imigrante da se dalje obučavaju kako ne bi ostali na marginama i izvan sudjelovanja u društvu. Dobar primjer su, kaže, izbjeglice iz Ukrajine, koji su se odmah integrirali i na tržište rada i u društvo.
Od početka rata u Ukrajini, prema UNHCR-u više od 8 milijuna ljudi izbjeglo je iz Ukrajine, najviše žene i djece. Neki su se vratili tako da je sada oko 6,4 milijuna raseljeno po svijetu, objašnjava Matthias Oel, ravnatelj za svemir, sigurnost i migracije u Europskoj komisiji, uz opasku da titula ne znači da "organizira migracije na Mars", već da se bavi istraživanjima vezanim za svemir.
– U EU, gdje ih je registrirano četiri milijuna, donijeli smo direktivu po kojoj imaju dugoročnu zaštitu što znači i pristup tržištu rada. No trebamo biti svjesni i uzeti u obzir da je dolazak Ukrajinaca privremen fenomen koji neće promijeniti demografsku dinamiku. Budućnost je hipotetsko pitanje i ovisi o tome koliko dugo će rat trajati, kako će izgledati mirovni scenarij i proces proširenja – dodaje.
Ističe i kako se ukrajinska populacija i sama smanjila zadnjih deset godina – i ratom, ali i drugim okolnostima. I trend je da će se smanjivati.
– U slučaju dugog rata, izgubit će se velik dio populacije koja će ići u EU. S druge strane, priključenje Ukrajine Uniji također će donijeti novi val migranata, što će imati veliki utjecaj na EU, no to su za sada samo hipotetska nagađanja – kaže.
Sada su prilika migranti iz trećih zemalja koji u EU moraju doći uređenim i legalnim putem – a na EU je da to osigura, da se ne zatvori – i da – ma kako proračunato to zvučalo – odaberemo one koji nam trebaju.
POVEZANI ČLANCI:
VIDEO: Stotine navijača u redovima pred Maksimirom: Ulaznice za Sjever dolje već rasprodane