'Dobra' stara Europa

Italija, ta značajna europska zemlja već je pedesetak godina "eurointegrirana". Slovenija, mali talijanski susjed, u EU je stupila nedavno, a Hrvatska, njihov susjed, još boravi u čekaonici EU. Statusne razlike među ovim euro-susjedima trebale bi biti značajne. Sve do trenutka kada na površinu isplivaju - prošlost, ratovi, granice i teriroriji. Tada su Italija, Slovenija i Hrvatska u istom "razredu" Europljana. Onih starih, "neintegriranih". Onih s nikada do kraja raščišćenim računima, sa slonovskim pamćenjem.

Sjećam se fascinantne priče, s početka 90-ih. Vukovar je već bio pao, a tisuće jadnih, napaćenih Vukovaraca razmiljeli su se diljem Hrvatske. Ratna vlada RH radila je, međutim "ko urica". Otvarani su hoteli, odmarališta, gradski stanovi. Vukovarci, pa potom i stotine tisuća Hrvata i još kasnije Bošnjaka, našli su spas. Stari Istrani tada su mi ispričali priču iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Upozoreni od svojih talijanskih susjeda-starosjedilaca, spakirali su se i pobjegli pred fašistima, koji su preuzimali Istru. Put ih je vodio do Austrije. Potom je masovni zbjeg od stotinjak tisuća Istrana stigao u mađarske puste. Nakon okupljanja u izbjegličkim logorima Mađarske, postupno su prelazili u Kraljevinu Jugoslaviju. U Hrvatsku i Zagreb. Svojim "Slavenima", kako to i sada kažu talijanski političari. U Zagrebu se te gradske kuće još i danas nazivaju - istarskim.

- Pa vi ste prvi Vukovarci - rekao sam im nakon te priče. Dvadeset su godina Istrani čekali povratak u Istru. U međuvremenu, sa Sicilije, Kalabrije u Istru su stigli deseci tisuća siromašnih doseljenika u osvojeni "talijanski kraj". Nakon Drugog svjetskog rata, svi oni morali su otići. Uz njih i veći dio starosjedilaca.

Strane novinske agencije, što dokazuje da talijansko-hrvatski diplomatski sukob narasta na "svjetsku priču", upravo počinju prenositi i brojke. Petnaest tisuća, trenutna je brojka koja označava procijenjeni broj likvidiranih Talijana u slovenskim i hrvatskim kraškim jamama (fojbama) nakon oslobođenja. Do prije nekoliko dana govorilo se o pet tisuća žrtava. "Osamdeset tisuća", druga je brojka koja označava broj Hrvata, Slovenaca i Crnogoraca "nestalih" pod okupacijom fašističke talijanske armade. Mnogo je to ljudi.

Tragična je priča, međutim, nedovršena, žrtve nepokopane. Neoproštene. Gurnute u svojevrsni zaborav. Tada lijeva talijanska vlast, nevažno iz kojih dnevnopolitičkih razloga, posthumno odlikuje zadarskog fašističkog gradonačelnika. Kakva je to poruka za "Slavene"? Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, ne ostaje dužan, podsjeća susjede na njihovu osvajačku prošlost i zločine. To rezultira objedom Talijana da smo "krvoločni Slaveni". Pa predstavnica europske nadvlade staje u obranu Talijana i osuđuje Mesića i Hrvate. Nismo "europejci", zaključuje. Pa Sanader, "najeuropskiji" dosada hrvatski premijer, staje u obranu Mesića.

Priča tu ne staje. I ne može. Stoga vrlo razumno zvuči hrvatski prijedlog da se oformi zajednička komisija povjesničara. pa da se istraže sve fojbe. I da obitelji nađu smiraj. Hrvati, barem mogu u tomu suosjećati. Mnogo je više "fojbi" ispunjenih Hrvatima. Zločini su napravljeni, ali dadu se istražiti. I utvrditi koje su točno jedinice NOVJ to činile, kako bi i hrvatski antifašizam bio očišćen od nepravedna generaliziranja. Potom, valja sjesti i dogovoriti ratnu odštetu, koju Italija nikada nije platila.
Jednostrana "packa" europske vlade, koja svaljuje krivicu samo na hrvatsku stranu, jako je loš signal za nas. Govori nam da u EU očekuje da se "mali" i dalje podređuju "Velikima". "Dobra" stara Europa...