Dok je Hajduk slavio s Titom, najbolji mu je igrač emigrirao

Nevjerojatnu priču o Hajdukovu nogometašu Anti Žanetiću, koji je u prosincu prošle godine u 79. godini preminuo u Australiji, u polusatnom dokumentarnom filmu ekranizirao je naš ugledni redatelj Jakov Sedlar. Riječ o najpoznatijem nogometašu emigrantu koji je 1961. kao reprezentativac Jugoslavije i jedan od najboljih nogometaša na svijetu u Njemačkoj jednostavno odlučio reći zbogom komunističkoj tvorevini koju nikada nije volio. Dokumentarac "Zlato Rima, srebro Pariza", priča o Anti Žanetiću, premijerno će biti prikazan u Hrvatskoj i Australiji sredinom ožujka, a Sedlar je Večernjem listu pretpremijerno dao mogućnost odgledati iznimno zanimljive kadrove u kojima Žanetić govori o svom burnom životu.

Za Brugge igrao kao Esteban

– Ante Žanetić Luli, tako mu je bio nadimak, bio je istinska hrvatska sportska, ali i nacionalna legenda. Užitak mi je bio napraviti ovaj film do kojeg je došlo sasvim slučajno. Žanetića sam godinu dana prije smrti sreo u Sydneyu, dogovorili smo snimanje kadrova za film. Primio me u svom domu, obećao da će doći na premijeru filma u Split. Uh, kakvu je veliku želju imao još jednom doći u Split, u Hrvatsku, prošetati do Starog placa... Nažalost, želja mu se nije ispunila – prepričava nam Sedlar kako je uopće došlo do zanimljivog filma.

Dokumentarac će nesumnjivo pobuditi pažnju javnosti jer u njemu Žanetić bez dlake na jeziku govori o brojnim događajima iz doba Jugoslavije, o udbašima koji su ga pretukli, o tome kako je Hajduk morao pobijediti Dinamo da bi poklonio titulu Crvenoj zvezdi...

Žanetić je iz Blata na Korčuli, iz siromašne obitelji za koju sam kaže da je bila najsiromašnija u Blatu. Žuljevite ruke Žanetićeva oca cijedile su sve što se moglo iz škrte otočke zemlje, a mali Ante marljivo je učio. Kao odličan osnovac dobio je stipendiju, otišao na školovanje u Sinj.

– Želio sam studirati elektrotehniku, ali stipendija mi je ukinuta jer mi otac nije bio u partizanima. Prebacio sam se u Dubrovnik, završio učiteljsku školu. Uz gradske zidine zimi smo igrali nogomet, vidjeli su me ljudi iz NK Dubrovnika i zaigrao sam za njih protiv drugoligaša Bokelja. Dao sam dva gola, u uzvratu sam dao tri gola i tako je te 1955. godine počeo i moj nogometni put – u filmu prepričava Žanetić. Priča o odličnom igraču, pravom maratoncu, ali i nogometnom majstoru, brzo se proširila i do Splita, do Hajdukovih čelnika.

– Brat Jole Vidoševića (nekadašnji veliki Hajdukov igrač, poslije i predsjednik kluba, nap. a.), koji je bio u Udbi, vratio se u Split iz Dubrovnika, a u Grad je stigao Jozo Matošić. I tako sam vrlo brzo završio u Hajduku. Za prvi ugovor dobio sam odijelo, dvije košulje i cipele. Biti u društvu Vukasa, Beare, Kokeze, Frane Matošića, Luštice bilo je kao san. 

Prvu utakmicu za Hajduk zaigrao je u četvrtfinalu kupa protiv Zagreba, postigao je dva gola. Zajedno s njim debitirao je i Ivo Bego, koji je danas, zbog napada na Zdravka Mamića u poljudskoj svečanoj loži, svojevrsna ikona Torcide. A Žanetić je, zanimljivo, bio jedan od sudionika na tribinama na onoj glasovitoj utakmici odigranoj 28. listopada 1950. kada je osnovana Torcida. Tada je Hajduk pobijedio Crvenu zvezdu sa 2:1 i osvojio prvenstvo Jugoslavije.

– Poslije te utakmice bio je strahoviti progon na članove Torcide, neki su bili i izbačeni sa sveučilišta – sjeća se Žanetić.

Baš s tom Crvenom zvezdom počeli su njegovi problemi u Hajduku. Davne 1960. Dinamo je osvojio Kup Jugoslavije, imao momčad za prvaka. Borio se za naslov s Crvenom zvezdom, stigao na Stari plac i čekao neodlučeni rezultat kojim bi postao prvakom.

– Tada je trener Hajduka bio Milovan Ćirić, njegovim dolaskom Dinamo je postao neprijateljski tim, Zagreb neprijateljski grad, a Zvezda i Partizan prijateljski. Harangirao je protiv Dinama, radio je sve da mi mislimo kako nam je Dinamo neprijateljski klub. Želio sam da Dinamo osvoji prvenstvo, ali Ćirić me kod rezultata 1:0 za Dinamo izbacio iz igre. Na kraju je bez mene Hajduk pobijedio, Crvena zvezda postala je prvak. A navečer je uprava Hajduka organizirala trojicu koji su me pretukli. Uprava Hajduka to je naštimala, pa u njoj su sve bili udbaši – kaže u filmu Žanetić.

Tada je smislio plan, ostao je u Hajduku, ali želio je napakostiti onima koji su naložili da ga se pretuče. Nekoliko mjeseci nije igrao nogomet, otišao je roditeljima u Blato, spominjalo se da će prijeći u Dinamo, ali kada su mu došla dva člana uprave Hajduka, pristao je potpisati novi ugovor na pet godina.

– Hajduk je slavio 50 godina postojanja, Tito je bio pokrovitelj proslave, a ja sam im je sabotirao. Tada sam potpisao ugovor, ali već tada sam bio odlučio kako ću pri prvom odlasku u inozemstvo tamo i ostati. Tako je i bilo – nasmijao se Žanetić.

U siječnju 1961. Hajduk je otišao na turneju u Dansku i Njemačku i pri povratku kući, u Hamburgu, kada su se mijenjali vlakovi, poznati je nogometaš odjednom nestao s vidika.

– Jedan vlak išao je za München i Jugoslaviju, a ja sam ušao u drugi i završio na granici Istočne Njemačke – opisuje Žanetić.

– Bogo, pozdravljam te, ja ostajem ovdje, to mi je rekao. Poljubili smo se, a Marko Vušković (tadašnji rukovoditelj u Hajduku, nap. a.) počeo je vikati na mene – sjeća se u filmu Bogdan Kragić, najbolji Žanetićev prijatelj iz dana u Hajduku.

S granice Istočne Njemačke Žanetić se vratio u Düsseldorf, jedno vrijeme krio se u hotelu, a onda je za njega čuo jedan češki Židov, koji ga je želio vratiti nogometu, zaraditi na njegovoj prodaji u Belgiji. U to vrijeme Žanetićev bijeg iz Jugoslavije bio je šokantan, iz Titova režima pobjegao je reprezentativac, jedan od najboljih igrača na svijetu u to vrijeme. A možete samo zamisliti boje na licima Hajdukovih čelnika kada su slavili 50. rođendan kluba pod Titovim pokroviteljstvom, a nekoliko dana prije emigrirao im je najbolji igrač. Europski mediji pisali su o Žanetićevu bijegu kao o velikom skandalu koji je uzdrmao Titovu Jugoslaviju.

– Trebao sam u Belgiju, ali nisam imao putovnicu jer smo s Hajdukom putovali na zajedničku. Taj mi je Židov krivotvorio putovnicu na ime Pedro Esteban i tako sam prešao granicu. Trebao sam ići u zatvor, ali već sam imao ugovor s Bruggeom pa me njihov bogati predsjednik spasio. Uspio je srediti da dobijem politički azil – sjeća se Žanetić.

Prekid karijere zbog bolesti

Nekoliko sjajnih utakmica za Brugge bilo je dovoljno da se dodatno čuje za njega. Uskoro je stigao poziv iz Barcelone koja ga je željela dovesti u svoje redove. Siromašnom dječaku iz Blata otvorio se život iz snova, njegovi suvremenici sjećaju se kako je još u Hajduku govorio da mu je jedna noga za Real, druga za Barcelonu. Već tada bio je uvjeren u svoju vrhunsku karijeru nogometaša. Međutim, tada mu se život okrenuo naopako. Gotovo neizlječiva bolest kralježnice spina bifida, koja ga je stalno pratila, došla je na svoje baš u Belgiji, u vrijeme kada je stigao poziv slavnog španjolskog kluba.

– Malo je tko znao za tu moju bolest, spasio me dr. Wilfard. Uvijek sam imao bolove u nogama, u Splitu su mi govorili da sam istegao mišić. A bila je riječ o tumoru u kralježnici. Taj dr. Wilfard trebao me operirati, ali doznao sam da je obolio od raka. Uhvatila me panika, tražio sam da mi preporuči nekog drugog. Dao mi je broj doktora u Parizu koji ga je sve naučio. No, kad sam nazvao, doznao sam da je taj doktor umro. Nisam znao što i kako dalje, a onda se nakon tri tjedna pojavio dr. Wilfard i rekao mi da će me operirati. Prije operacije on je već bio mrtvac, operirao me uspješno. Sam Bog ga je poslao. Operiran sam 11. travnja 1963., to je bio moj dan rođenja. Nakon nekoliko tjedana doktor je umro – kaže u filmu Žanetić. 

Nogomet je bio gotov, o njemu više nije ni razmišljao. Bio je sretan da je živ, a 1967. otišao je u Australiju.

– Tu mi je bio brat. Nekoliko godina radio sam u tvornici papira, a poslije sam počeo raditi u jednoj velikoj australskoj banci u kojoj sam proveo 35 godina – sjeća se zaboravljeni sportaš.

U Australiji je bio iznimno aktivan u djelovanju s ostalim hrvatskim iseljenicima. U njemu je uvijek tinjala želja za samostalnom Hrvatskom, tinjalo je ono što mu je obiteljski usađeno u Blatu, u obitelji koja je podržavala Radićev HSS.

– Moj mladenački san bila je Hrvatska. Ali, lopovi su je pokrali. Bez dijaspore Hrvatska se ne bi obranila. Tek sam 1995. došao u Hrvatsku, za vrijeme Jugoslavije nisam bio, vjerujem da ne bih dobro prošao.

Opisujući Sedlaru svoje viđenje domovine, nije mogao ne spomenuti političare. 

– Kad vidim kakvi ljudi vladaju, to je očaj. U Australiju je dolazio Mesić, pred australskim političarima slavio je NDH i ustaše, a to je isto zapadnim političarima i Milošević govorio o Hrvatskoj. Tu je dolazio i Sanader, najbolje bi ih bilo ignorirati, i njega i Mesića nogom u tur. Temelje hrvatske države uništili su Mesić i Sanader, a u ovoj sadašnjoj Milanovićevoj vladi ima 50 posto ministara Srba – iz Australije je poručivao Žanetić.

Deset godina prije smrti napisao je memoare "Zlato Rima i srebro Pariza" u kojima je, među ostalim, govorio o svojoj nogometnoj karijeri. Za Hajduk je odigrao 254 utakmice, za reprezentaciju Jugoslavije odigrao ih je 15, ali ostao je zapisan u generaciji koja je 1960. postigla velike uspjehe. Ta je Jugoslavija 1960. bila pobjednica Olimpijskih igara i finalistica prvog prvenstva Europe.

– U finalu OI pobijedili smo Dansku, tada je Jugoslavija igrala s igračem manje. U 15. minuti, kod rezultata 2:0, Galić je dao treći gol, ali talijanski sudac Lobello ga je poništio. Sudac je izbacio Galića jer mu je opsovao majku. Kako sam jedini znao talijanski, prišao sam sucu i pitao ga zbog čega mu je dao karton, pravdao sam Galića tvrdeći da mu ništa nije rekao, a sudac mi je odgovorio da je bio Mussolinijev vojnik u Dalmaciji i da zna naše psovke. Za zlatnu medalju dobili smo 50 dolara – prisjeća se Žanetić. 

Briljirao je na prvenstvu Europe u Parizu, tada je momčad u kojoj su uz njega igrali Zebec, Šoškić, Jerković, Jusufi, Galić, Kostić, Durković, Knez, Perušić i Šekularaca, u polufinalu napravila veliki preokret i pobijedila Francusku sa 5:4.

– Polufinale smo gubili od Francuske 3:1, 15 minuta prije kraja bilo je 4:2 za njih, a onda je Jugoslavija u tri minute dala tri gola. Mladen Delić umalo nije pao u nesvijest prenoseći tu utakmicu. Ni na treningu ne možeš nekome zabiti tri gola u tri minute – govorio je Žanetić.

Tada je po izboru World Soocera, zajedno s Peleom, Di Stefanom, Puskasom, Gentom, Grosicsem, Kubalom i ostalim velikanima, izabran u najbolju momčad svijeta 1960., a proglašen je i za najboljeg halfa u Europi. Sama ta činjenica zorno kazuje kakav je igrački velikan bio Žanetić. Ali, bio je u ono vrijeme i drugačiji. U filmu se prisjetio nekih detalja s priprema ondašnje reprezentacije.

– Dok smo bili na pripremama, Srbi bi se jedan drugome javljali s 'gde si, burazer Srbine'. Tada sam Dražanu Jerkoviću govorio: "Zamisli da mi jedan drugome kažemo 'gdje si, brate Hrvatu', bili bismo veći ustaše od Pavelića" – rekao je Žanetić. 

>> Zvezdini čelnici Bearu su čuvali na Avali da ga ne nađu Hajdukovci

>> Vladimir Beara se nudio Dinamu i nisu ga htjeli, Zvezda zato jest