Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.
Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske.
Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina. Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal.
Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija.
I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode. Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto. Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje.
I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju. Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal. Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske.
Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina. Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal. Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija.
I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode. Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto. Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje.
I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju. Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik “pravoslavne uspornice” koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi.
Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta.
No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina. Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju. Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a. Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?
koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi. Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta.
No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina. Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju. Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a. Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?
Dokle god kadrovi HNS-a vode najveće energetske kompanije sve će se raditi da se LNG terminal na Krku ne izgradi , da HEP ne kupuje plin od neke od svjetskih plinskih kompanija po povoljnoj cijeni nego da plin kupuje od PPD po cijeni koja će PPD-u osigurati veliku dobit.