Dok se posljednjih godina Hrvatska bavila samom sobom, izgubila je lidersku poziciju na jugoistoku Europe. Primat je, malo-pomalo, preuzimao srbijanski premijer Aleksandar Vučić. Popularnost nekadašnjeg Miloševićeva učenika na Zapadu neobjašnjivo je rasla iz dana u dan. Doživljavaju ga kao moćnog političara koji ima snagu pomiriti Balkan i na njemu provesti proeuropske reforme. Vrhunac popularnosti doživio je ovih dana kada je, preuzimajući dužnost predsjednika Srbije, na premijersko mjesto postavio Anu Brnabić, deklariranu homoseksualku, podrijetlom iz Hrvatske. Ipak, Hrvatska se u delikatnom trenutku, nakon odluke Arbitražnoga suda o Piranskom zaljevu, u velikom stilu vratila na međunarodnu scenu. Preko Varšave i Sarajeva.
Uz potporu hrvatske predsjednice održan je summit 12 zemalja središnje i istočne Europe okupljenih u inicijativu “Tri mora”, a jednako tako, na Plenkovićev poticaj, nakon sedam godina sastale su se dvije vlade - Hrvatske i BiH. Oba događaja imat će dalekosežne posljedice. Posebno u geostrateškom pozicioniranju Hrvatske.
Jedan od važnijih naglasaka koji je izdvojila Bijela kuća u svom priopćenju nakon summita u Varšavi je Trumpova poruka Kolindi Grabar-Kitarović da “učini sve što je u njezinoj moći da se ubrza proces pomirenja na zapadnom Balkanu”. Mediji, osobito u regiji, ignorirali su tu izjavu, a isticali su trivijalne stvari kako bi umanjili značaj predsjednice, a samim tim i Hrvatske. Zbog straha od pomirenja, a time i od normalnog uređenja BiH kao države triju suverenih naroda, građansko-bošnjački nacionalisti odmah su počeli diskreditirati ulogu Grabar-Kitarović.
Pokušaj slabljenja uloge RH u BiH viđen je i uoči dolaska Plenkovićeve Vlade u Sarajevo. Isti politički milje stvarao je loš ambijent za održavanje sjednice. Potegnuli su pitanje gradnje Pelješkoga mosta. Međutim, hrvatski premijer državnički je očitao lekciju svim rušiteljima dobrosusjedskih odnosa.
Ponovno preuzimanje liderske pozicije Hrvatske u središnjoj i jugoistočnoj Europi nosi mnoge prednosti, ali i rizike. Neizbježno svrstavanje tijekom tih procesa ima cijenu. Inicijativa “Tri mora” uklapa se u američke geostrateške interese kojima žele oslabjeti utjecaj Rusije, pa i EU, a prije svega Njemačke i Francuske. Hrvati riskiraju dobiti za neprijatelje Berlin, Pariz, Moskvu. To se već pomalo i naslućuje. Njemačka je glede arbitraže već (ne)izravno stala na stranu Slovenije te piše promemoriju kojom bi se Hrvatima u BiH oduzelo nacionalna prava. Može li RH, razapeta između gnjeva Berlina i potpore Washingtona, u toj novoj ulozi biti predvodnik reformskih procesa na zapadnom Balkanu u kojima bi sačuvala Hrvate iz BiH?! Je li možda dio rješenja i BiH, koja također ima dio Jadrana, pripojiti kao 13. članicu u “Tri mora”. Ili će se odnekud opet pojaviti lider s istoka kojemu će BiH bez Hrvata biti lakše gurati u neke druge asocijacije. Vezane uz neka daleka mora, pa i kontinente.
Hmm... sviđalo se to nekima ili ne, ali mi se čini da se nakon propasti SFRJ nekako HR najbolje snašla. Dokaz su njezina politička i vojna postignuća (NATO i EU članstva), njezina gospodarska uloga kao najjačeg privrednog i financijskog središta u ovom djelu jugoistočne Europe. Plaće koje bi doduše, mogle biti i bolje, su ipak relativno ok, (za zemlju koja je bila okupirana i poharana ratom a da pri tome nije dobila ni kunu ratne odštete). Tako da mi se čini da se Hrvatska uspjela i sve više se pozicionira i profilira kao vodeća zemlja u regiji ne svjesna svojeg potencijala i mogućnosti. Kako vrijeme bude odmicalo, Slovenci, Srbijanci, BiH će imati sve veće pretenzije prema Hrvatskoj ne mislim ovdje teritorijalne, nego će nastojati HR ometati i spoticati koliko je to moguće (Savudrija, Pelješki most, granica na Dunavu sa Srbijom se već aktiviraju. Već se sada mogu nazreti konture "neprincipijelne koalicije" kojima nikako nije da se HR uzdigne iz tradicionalne balkanske močvare i zbog toga ju, kao nositelja političke i svake druge "modernizacije" prema Balkan treba držati u "šahu" pripisujući joj nepostojeće "ustaštvo" izmišljajući nacionalne probleme, i svake druge probleme koji nisu ništa drugo do problema u ostalim razvijenim zemljama Europe. Taktika je vrlo mudra i vješta jer što bi uradili oni više ako to mogu uraditi domači političari koji bi dugoročni interes zemlje bacili u balkansko blato radi kratkoročne šačice eura u svojim đepovima.