Donosimo pismo djevojčice koja se liječi na Rebru: Život ne postaje lakši, ali mi zajedno postajemo jači!

Otac dječaka koji se liječi na Zavodu za hematologiju i onkologiju Rebra Žarko Šaško svojom pričom o požrtvovnosti svih koji tamo rade potaknuo je i druge roditelje da se jave sa svojim iskustvom. No osim njih, javila nam se i jedna pacijentica, 16-godišnjakinja s tog odjela čije pismo objavljujemo.

– Pa bok, ovdje još jedno dijete s dječje hematologije i onkologije na Rebru. Ja sam E. T., imam tek 16 godina i ovo je moja priča i nešto što želim podijeliti i s drugima, sada, putem ovog teksta, a do kraja godine nadam se i svojom prvom autobiografskom knjigom. Da krenem od svoje dijagnoze, Non-Hodgkin ili, kako ga ja volim zvati Hoćky, čisto da ne morate ići na Google – to je rak limfoma.

Uljepšavaju svaki dan

Liječenje je počelo dosta teško, naime prvih tjedan dana provela sam na intenzivnoj i pitanje je bilo hoću li preživjeti. Preživjela sam (očito jer čitate ovo što pišem) i vraćena na svoj odjel.

Kad ti se sve to dogodi u tako kratkom roku, teško je pohvatati sve informacije i shvatiti cjelokupnu situaciju. Ali, ajmo reći da sam bila donekle svjesna. Tada, osim, naravno, moje mame koja je bila tu uvijek, najveća pomoć bili su mi ljudi koji tamo rade. Mislim da je riječ “ljudi” preblaga za njih.

Počevši od osoblja s intenzivne koji su mi uljepšavali svaki dan i zbog kojih sam, iako u najgorem fizičkom stanju, bila jako sretna. Mene je zapala i ta sreća da dobijem dosta tešku trombozu, primala sam injekcije zbog toga. Ta injekcija peče toliko da su mi ruke dugo bile modre i plave. Međutim, sestre su uvijek pronalazile neku taktiku da to što lakše prođe i ne mogu vam opisati koliko je to meni kao osobi pomoglo i koliko me ohrabrilo. I, evo, još jednom velika i ogromna hvala cijeloj ekipi s intenzivne na Rebru, voli vas vaš “uvijek nasmijani Elmo” jer pokraj vas drukčija nisam mogla biti. Sad prelazimo na moju obitelj s odjela.

Općenito, ljudima koji čuju hematologija i onkologija nije dobro, međutim ovo je jedan od najpozitivnijih odjela bez obzira na pakao koji mi fizički proživljavamo zbog kemoterapija. Rekla sam obitelj i ne, nisam pretjerala. Ovdje smo i mi pacijenti, roditelji, druge pratnje i, naravno, osoblje. Da nema njih, ne bi bilo ni mog teksta. I kako da im čovjek ne bude zahvalan? I sljedeće što ću napisati pišem njima, ali želim da svi pročitate.

Mojim sestrama: Prvo, hvala vam što me trpite. Hvala što ste me u mojim lošim situacijama, ili pak lumbalnim punkcijama, držale za ruku. Hvala što pored vaših izjava, performansa i ostalih taktika kroz ovaj pakao idem sa smiješkom na licu i, još bitnije, smiješkom u srcu. Hvala što me pustite da spavam dulje jer znate da mi to treba. Hvala što si mi onda kada sam mislila da više ne mogu kontrirala rečenicom: “Da, možeš, sad moraš pokazati da si borac.” Hvala ti što si bila tu dok mi se cijelo tijelo grčilo od bolova, a onda se smirilo jer smo otišle plivati na Bali s ražama (osmijeh).

Hvala vam što ste mi cvijeće koje ne smije u sobu stavili na hodnik da ga mogu vidjeti kroz prozor, makar nakratko. Hvala vam jer pojačate glazbu i pjevušite, sve bude nekako ljepše. Hvala ti na tome što svaki neugodni “zahvat” koji moram odraditi s tobom na kraju bude plakanje od smijeha. Hvala ti što si mi, kada sam imala hematom ispod oka koji je išao iz roza do ljubičaste pa preko zelene boje, poslala link pjesme “Sve ti boje dobro stoje”.

Hvala što se u gluho doba noći, dok ja spavam, ti koja imaš i svoje probleme, obveze doma i svoje dijete, brineš o meni i provjeravaš imam li temperaturu, što me pokriješ ako sama to zaboravim ili mi dekica padne na pod, što mi makneš knjigu jer sam zaspala uz čitanje i složiš je tako da ne izgubim stranicu na kojoj sam stala.

Hvala što i kad imate loš dan uđete u sobu s osmijehom. I hvala što čak i nakon vašeg odlaska kući dobijem poruku u kojoj me pitate jesam li bolje. Hvala vam, toliko slaba riječ za sve što činite u prostorijama ovog odjela... a jedino što vam mogu izjaviti.

Mojim doktorima: Ne znam uopće kako da ovo započnem jer su mi ovi ljudi spasili život, je l’ to dovoljno? Hvala vam što uskoro slavim svoj 17. rođendan.

I tetama čistačicama: Hvala vam što uvijek pitate kako sam, što me nasmijavate i što moju jazbinu održavate čistom i urednom, hvala na ohrabrivanju i apsolutno svemu što radite za nas.

I roditeljima i mojim kompanjonima u susjednim sobama:

Svi znate i razumijete ono što prolazim i svi ćemo na ovaj ili onaj način ostati povezani. Sreća koju imam u sebi kad znam da je netko dobro je neopisiva, ista je stvar i s tugom kad znam da je netko loše. Ali ono što mi međusobno imamo je neobjašnjivo i nitko tko ovo ne prolazi ne može osjetiti pa čak ni pojmiti. Teško je, ali to je sada tako i s tim se moramo pomiriti i izboriti. Život ne postaje lakši, ali mi zajedno postajemo jači!

Uvijek pri ruci

Hvala i mojim psihologinjama koje su tu kad god i što god, na svakom razgovoru, osmijehu, suzi, na utjesi i svemu što donose sa sobom, a donose puno toga.

Ukratko, kad vam život da limun napravite čokoladnu tortu, i budite zahvalni na ljudima koji vam u tome pomažu. Ja ovim putem zahvaljujem svima njima i nadam se da će svijet makar malo razmisliti i shvatiti koliko su doktori i medicinske sestre, i apsolutno svi na odjelu veliki.

I evo asocijacija, uvijek kad kažem nekome od osoblja 'hvala' oni me gledaju zbunjeno i pitaju ‘hvala na čemu?’

Pa sam se sjetila citata iz knjige Jelene Kastaneti ‘Moj dnevniče’ koji kaže: ‘Pomisliš li da si velik onoliko koliko velik jesi? Ne pomisliš, znam da ne pomisliš. To te valjda i čini toliko velikim.’

Hvala na čitanju, odužilo se jer sam ipak blizanac u horoskopu (osmijeh).