Donosimo presudu: snimka Sanadera je 'montirana', Turudića optužili za pristranost

Hrvatska je na arbitraži protiv mađarskog MOL-a u Ženevi u glatko izgubila, a pažljivo čitanje odluke koju posjedujemo, a koju hrvatska Vlada ne želi dati na uvid, otkriva i zašto. Svi su hrvatski argumenti propali - Hrvatska nije uspjela dokazati da je Ivo Sanader zaista primio mito od šefa MOL-a Zsolta Hernadija u zamjenu za predaju upravljačkih prava u Ini, što je bio temelj hrvatske na kojem je hrvatska strana bazirala slučaj. No i više od toga šokiraju ocjene hrvatskog pravosuđa i USKOK-a koje su arbitri iznijeli u svojoj odluci: od toga da je Robert Ježić, ključni čovjek u hrvatskoj argumentaciji, nepouzdan svjedok i da su njegovi iskazi proturječni s namjerom da naškode Ivi Sanaderu, do toga da su suca Ivana Turudića optužili za pristranost na suđenju Sanaderu, do optužbi da je snimka sastanka Sanadera i Hernadija u restoranu Marcellino, krunskog dokaza za davanje mito - montirana.

Večernji list navodi najvažnije dijelove presude koju su 23. prosinca prošle godine donijelo trojica arbitara suda komisije utemeljen prema pravilima Komisije Ujedinjenih naroda za međunarodno trgovačko pravo (UNCITRAL) u Ženevi. Spor je pokrenut 2014. za mandata Vlade Zorana Milanovića, a Hrvatska je tražila da se proglase ništetnim izmjene ugovora iz 2009. o upravljačkim pravima u Ini i glavni ugovor o plinskom poslovanju, koji su potpisani za vrijeme premijera Ive Sanadera.

Ključnu ulogu u građenju hrvatskog slučaja imao je Robert Ježić.

Ježić je čovjek obavijen velom misterioznosti, dugo poznat u Republici Hrvatskoj zbog svog osobnog bogatstva i političkih poznanstava, piše u presudi. Potom sud iznosi niz nelogičnosti zbog čega je naposljetku Ježića proglasio nepouzdanim svjedokom.

"Ježić je izjavio da se očigledno ne sjeća najbolje onog što se događalo između 2008. i 2009. Na primjer, bio je u stanju prisjetiti se  detalja o nepovezanim događajima, kao što je ručak u restoranu Marcellino, ali se nije mogao prisjetiti kad ili gdje mu je Sanader po prvi puta spomenuo navodni mito. Unatoč nedostatku pojedinosti kao što su iznos, valuta, porijeklo i odredište novca kojeg je trebalo prenijeti, Ježić nije ništa dalje pitao dr. Sanadera te mu je obećao da će "vidjeti što se može učiniti" oko toga. U stvari, prema njegovoj priči, on nije napravio ništa nakon tog prvog razgovora i potpuno je zanemario zahtjev Sanadera",

Sud napominje kako "davatelji mita obično poduzimaju osnovne mjere opreza tako da organiziraju svoje mise en scene ili fiktivne transakcije radije nego da se izlože riziku da se davanje mita izvrši na nespretan ili opasan način kakav je opisan u priči g. Ježića, način na koji MOL nije mogao osigurati da novac ne ostane u rukama trećih osoba izvan njegovog dosega te da nikad ne stigne do ciljanog primatelja – što je točno ono što se ovdje dogodilo".

- Uzevši u obzir velik obujam međunarodnih novčanih transakcija u koje je MOL rutinski uključen, Zsolt Hernádi bi se zasigurno pobrinuo za to da se navodno davanje mita organizira kanalima koji nisu ni u kakvoj vezi s osjetljivim hrvatskim kontekstom te ni u kojem slučaju ne bi dopustio da to završi u rukama Ježića. Nema nikakvog smisla ni to da bi Sanader, navodni primatelj mita, imao razloga da povjeri tu stvar Ježiću, naročito uzevši u obzir mnoge sigurnije i prihvatljivije alternative, počevši od one u vidu njegovog brata emigranta - piše u odluci suda.

Uzimajući u obzir sukob interesa u kojem je Ježić u ovom predmetu te kronologiju događaja, istinitost njegovog iskaza je vrlo dvojbena. To dodatno podupire činjenica da je Ježić nekoliko puta promijenio iskaz dan pred USKOK-om. Na primjer, Ježić je u svom drugom iskazu izjavio da je svrha sastanka održanog 26. svibnja 2009. bila da Sanaderu da nove informacije vezane uz plaćanje mita. Međutim, taj dio iskaza je promijenio na suđenju Sanaderu, te je naveo da je plaćanje spomenuo samo zato što je vidio Hernádija u zgradi Vlade, kaže sud i citira dvojbene dijelove iskaza.

Ježić je tako prvotno rekao kako ga je Sanader i prije tog sastanka (održanog 26. svibnja 2009.) u Vladi, Sanader me znao pitati je li stigla kakva uplata. Ježić je nakon toga promijenio iskaz:

- Jeste li kada prije 26. svibnja spomenuli da uplata nije stigla?

- Ne.

Na suđenju Sanaderu, Ježić je izjavio da se: "radilo o fiktivnim ugovorima koji su zaključeni kao forma za isplatu sredstava po zahtjevu tadašnjeg premijera Sanadera, a koja su trebala biti njemu isplaćena od MOL-a." Pred arbitražnim Sudom, Ježić je izjavio potpunu suprotnost: "Ja i dalje ostajem pri tome da je to bio – je ugovor sklopljen u skladu s nepristranim tržišnim uvjetima."
Na suđenju Sanaderu, Ježić je izjavio da je tijekom tog ručka s a Sanaderom razgovarao o mitu. Ježić je pred ovim Sudom izjavio da se za tim ručkom nije razgovaralo o mitu.

Sud je zaključio kako je "prilično uvjeren da niti jedan sudac ili sud koji vidi ili pročita iskaz Ježića ne bi došao ni do jednog drugog zaključka osim da je Ježić u potpunosti nepouzdan svjedok" te čak u tablici naveo popis neuvjerljivih dijelova iz Ježićeve verzije događaja koje smatra problematičnima.

Ježić do današnjeg dana nije vratio novac, iako je pred Županijskim sudom u Zagrebu pod zakletvom izjavio sljedeće: "U roku od trideset dana prenijet ću novac na račun Županijskog suda u Zagrebu". Zašto? Zašto nije optužen? Zašto mu je vraćena putovnica i zašto mu je dopušteno da neometano živi u Švicarskoj? Kad je Sanader navodno prvi put spomenuo primitak velike svote novca, zašto se Ježić nije raspitao o više pojedinosti oko toga? Zašto nije postavio nikakva pitanja i zanemario zahtjev svog Predsjednika Vlade? Kako Ježić može ozbiljno reći da zahtjev vlastitog Predsjednika Vlade nije shvatio ozbiljno?, pitaju se.

Zašto bi MOL pristao na sudjelovanje Ježića kada je znao da je Ježić u sporu s Inom u vezi s poslovanjem Diokija? Zašto bi se MOL, društvo koje posluje na međunarodnoj razini i ima vrlo velik tok prihoda i rashoda, izložio riziku da Ježić zna za nezakonitu transakciju koju bi se relativno lako moglo organizirati korištenjem udaljenijih posrednika i koji bi to učinili uz znatno manji trošak od 20%, koliko je Ježić "smatrao" ili "bio obaviješten" da iznosi?

Zašto bi Sanader koristio Ježića, hrvatskog državljana, kada je znao da su Dioki i Ina u sporu? Zašto bi se netko na njegovom položaju izložio trajnoj opasnosti da se Ježić okoristi time što zna za tu tajnu?

Zašto bi Sanader razgovarao o mitu u uredu Vlade dok su pritom tajnice u blizini, a naročito u svjetlu tvrdnji Ježića da su se on i dr. Sanader povremeno nasamo vozili gradom i razgovarali o raznim stvarima? Zašto bi on razgovarao o mitu u nazočnosti Petrovića?
U svjetlu evidencije o ulascima i izlascima iz zgrade Vlade, Ježićeva verzija događaja je jednostavno proturječna.

Zašto bi Sanader dopustio sklapanje FASHA-e (Prve izmjene i dopune ugovoru o međusobnim odnosima dioničara ) u siječnju 2009., prije nego su bilo kakva sredstva bila prebačena i prije razgovora s Ježićem, za kojeg Ježić trenutno tvrdi da se dogodio u ožujku ili travnju 2009.?

Kako Ježić može iskreno reći da, kad je dr. Sanader spomenuo plaćanje 10 milijuna eura, da mu nije palo na pamet da se planira nešto nezakonito? Ne može biti istina da je g. Ježić shvatio da nešto nije u redu tek kad je pročitao glasine u novinama.
Iako je Ježić naveo da je spomenuo pitanje moguće naknade od 20%, to više nikad nije bilo spominjano, te koliko je Sudu poznato, ta naknada nikad nije bila plaćena. Koji su razlozi za to?

Kako to da Sanader nije tijekom putovanja u Milano pitao g. Ježića zašto više nije spreman sudjelovati?

Ako je Ježić rekao Sanaderu da više ne želi sudjelovati u provođenju te uplate, zašto bi Sanader uključio Ježića u razgovor sa svojim bratom Flaviom o alternativnim načinima primanja novca? Zašto bi dopustio Ježiću da u šaci drži i Flavia? U svakom slučaju, kako je moguće objasniti zašto Sanader nije ispočetka koristio Flavia, koji živi u Švicarskoj – umjesto Ježića?
Sud je potom analizirao ulogu Ive Sanadera.

Čini se da je Sanader bio snažna osoba koja je opću politiku Vlade vodila čvrstom rukom, međutim, na temelju dokaza nije moguće utvrditi da je on bio uključen u pregovore o detaljima. Iz tog proizlazi da Sud ne može zaključiti da je utjecaj Sanadera bio odlučujući. Povrh toga, a što je i još važnije, Vlada Jadranke Kosor je jednoglasno odobrila preuzimanje nakon što je Sanader dao ostavku. Radi toga se očito postavlja pitanje zašto bi MOL platio Sanaderu 10 milijuna eura bez da ima čvrsto osiguranje da će promjena kontrole biti uspješno provedena.

Arbitri u odluci rekapituliraju kronologiju događaja i suđenje u Hrvatskoj.

"Republika Hrvatska tvrdi da USKOK nije počeo istraživati FASHA-u (Prve izmjene i dopune ugovoru o međusobnim odnosima dioničara) i GMA (Glavni ugovor o poslovanju prirodnim plinom kad je Ježić bio u zatvoru. Stoga, nitko mu nije mogao prišapnuti priču o mitu. Međutim, kronologije sugerira drugačije. Skupna kronologija koja je podnesena na zahtjev Suda otkriva da je USKOK 27. listopada 2010. zamolio mađarska tijela da ispitaju Hernádija o FASHA-i i GMA-u. Ježić je bio uhićen 9. prosinca 2010. Nakon toga, 7. ožujka 2011., USKOK je zatražio evidenciju ulazaka i izlazaka Ježića iz ureda Predsjednika Vlade. To je više od mjesec dana prije puštanja Ježića. Tek 5 dana nakon puštanja Ježića, odnosno 26. travnja 2011., USKOK je zatražio evidenciju ulazaka i izlazaka Hernádija iz ureda Predsjednika Vlade. Hrvatska sada tvrdi da su se ta dva zahtjeva odnosila na istragu u predmetu Podravka, ali čini se da je u to doba USKOK bio ponajviše fokusiran na istraživanje FASHA-e i GMA-a. Štoviše, MOL ističe da ni Sanader ni Ježić nisu sudjelovali u predmetu Podravka. Stoga, nije jasno zašto bi USKOK zatražio evidenciju ulazaka i izlazaka g. Ježića u kontekstu te istrage. Stoga, čini se da je USKOK zapravo ishodio dokumente koji se sad koriste za potkrepljivanje iskaza Ježića prije nego je Ježić dao iskaz", navodi sud.

Vrlo ozbiljna zapažanja sud je imao oko video snimke iz restorana Marcellino.

"Iskazi Sanadera i Hernádija podupiru iskaz Ježića u pogledu tog sastanka. Međutim, video snimka koju je pribavila Republika Hrvatska u određenoj je mjeri kontradiktorna. Na video snimci od 19. listopada 2009., između 13:54 i 13:59 sati, vidi se stol Sanadera. Sukladno iskazu Ježića i računu iz restorana, snimka je trebala prikazivati d Sanadera i Ježića kako dovršavaju ručak. Prema njihovim navodima, Hernádi se nije pridružio Sanaderu prije 15:00 sati. Pa ipak, snimka prikazuje Sanadera i Hernádija kako sjede za čistim stolom u 13:54 sati. Zajedničko je gledište da trojica gospode govore istinu o dolascima i odlascima protagonista u i iz restorana tog dana; ali vremenski slijed je različit. Stoga, MOL-ov je zaključak da je video snimka morala biti preinačena "kako bi snimka 'potkrijepila' iskaz g. Ježića u kojem tvrdi da se susreo sa Sanaderom i Hernádijem 19. listopada 2009. u Marcellinu." MOL također naglašava da je trajanje video snimke vjerojatno skraćeno bez ikakvog očitog razloga. Uzimajući u obzir sve dokaze u ovom predmetu, uključujući iskaz stručnjaka Quicka (britanskog bivšeg policijskog inspektora i vještaka) koji je pažljivo pregledao tu video snimku, Sud je zaključio da bi bilo pogrešno previše se oslanjati na tu snimku, naročito u pogledu datuma i vremena", smatra sud te dodaje vrlo ozbiljnu optužbu.

- Premda je utvrđeno da nitko od svjedoka nije lagao o datumu, vremenu i mjestu održavanja tog sastanka, moguće je da je netko bio spreman stvoriti dokaze kako bi podupro iskaz Ježića - iznose inkriminirajući zaključak.
Sud je bio osupnut nizom pitanja koje je MOL postavio Ježiću glede dva računa iz restorana Marcellino. Zastupnik je zatražio od Ježića obrazloženje nedosljednosti između jela zabilježenih na računima i navodnog broja sudionika tog ručka što je rezultiralo bezuspješnim pokušajima Ježića da pruži zadovoljavajući odgovor. Ta se pojedinost podudara sa zaključkom da se iskazu Ježića mora pristupiti s velikim oprezom.

Ježić je pred arbitražnim Sudom izjavio da se za tim ručkom nije razgovaralo o mitu.

- Je li itko od prisutnih u Marcellinu rekao išta o tih 5 ili 10 milijuna eura?

- Ne, barem ne dok sam ja bio prisutan.

- Zašto ste to onda spomenuli u vašoj izjavi ili u vašem iskazu pred USKOK-om? Koja je bila svrha toga?

- Pa, ja također pričam o tome sada. Tada me nitko nije pitao.

Sud je ekstenzivno proučavao ulogu suca Ivana Turudića.

"Sud ne može zanemariti sučevu očitu pristranost pri suđenju. Nema potrebe da Sud o tome navede išta više od toga da je, nakon što je Ustavni sud vratio predmet na ponovni postupak, sudac Turudić nastojao ishoditi da on vodi ponovni postupak te je dao dvije izjave za tisak, prvu 29. srpnja 2015., a drugu 2. kolovoza 2015., iz kojih je vrlo jasno da se ne slaže s odlukom Ustavnog suda te da smjera na to da on vodi ponovni postupak. Jasno je izjavio da ako predsjednik vijeća ostane isti, tj. on, "onda se transkripti o izvođenju već izvedenih dokaza mogu pročitati bez suglasnosti stranaka".

- Žalosno je što je sudac odlučio javno raspravljati o tim pitanjima. Iz toga što je sudac rekao u intervjuu može se opravdano izvesti zaključak da on, ako će biti predsjednik vijeća u ponovljenom postupku, namjerava donijeti istu odluku kao i ranije - ističu suci.

- Republika Hrvatska je stavila velik naglasak na tvrdnju da je FASHA štetna za Republiku Hrvatsku te da je davanje mita jedino moguće obrazloženje njenog sklapanja. Međutim, to je zabluda koja je navela Ustavni sud da ukine presudu Županijskog suda u Zagrebu. Sud u Zagrebu je dao prevelik značaj tom pitanju te nije pravilno analizirao dokaze koji se odnose na navodno mito - dodaju

Vrlo veliku pozornost izazvala je odsutnost ključnih svjedoka Republike Hrvatske

- S obzirom na to da Republika Hrvatska tvrdi da su FASHA i GMA štetni za interese Republike Hrvatske te da je d Sanader bio bahati Predsjednik Vlade koji je naveo svoje starije kolege da se slože s njim, vrlo je iznenađujuće – nakon što je dr. Sanader izgubio svoj ugled – da niti jedan od njih nije istupio da podupre ovaj slučaj - pišu suci.

Damir Polančec, ministar gospodarstva, Ivan Šuker, ministar financija, Jadranka Kosor, potpredsjednica Vlade i također tadašnja Predsjednica Fonda branitelja, Slobodan Uzelac, Potpredsjednik Vlade, Luka Bebić, član Predsjedništva HDZ-a, to su neki od svjedoka za koje se može razumno očekivati da će poduprijeti glavnu tvrdnju Republike Hrvatske, a to je da je Sanader koristio svoj utjecaj kako bi progurao navedene ugovore te da to potvrđuje navode o davanju mita. Ono što su ti svjedoci naveli na suđenju Sanaderu potkopava navode Republike Hrvatske da je dr. Sanader koristio svoj utjecaj kako bi Vladu naveo na sklapanje FASHA-e i GMA-a. Šteta je što Sud nije imao priliku izravno ispitati te svjedoke koji su bili najdublje uključeni u postupak odobravanja.
Suočeni sa situacijom kad, po njihovoj procjeni, Hrvatska nije dokazala davanje mita, Sud zaključuje kako "nema drugog izbora osim da zaključi da je g. Ježić svjedok kojemu se ne treba vjerovati, koji je imao snažan motiv da prebaci krivnju na dr. Sanadera. Međutim, i najnepouzdaniji svjedoci ponekad govore istinu te je Sud možda i mogao prihvatiti iskaz Ježića da je Hrvatska podnijela dovoljno dodatnih dokaza koji podupiru njegov iskaz. Sud je pažljivo analizirao ostale dokaze koje je podnijela Republika Hrvatska kao što su izvadci prometa po bankovnim računima koji prikazuju da je MOL godinama uplaćivao novac Hangarnu i ugovori o pružanju konzultantskih usluga koje su potpisali Xenoplast, Hangarn i Ceroma. Međutim, niti jedan od tih dokumenata ne vodi do Sanadera. Ako stavimo iskaz g. Ježića na stranu, ništa što je u ovom predmetu u posljednje dvije godine podneseno Sudu dozvoljava zaključak, a čak ni ne čini pretežno vjerojatnim, da je novac kojeg je Xenoplast primio od Hangarna i Cerome namijenjen Sanaderu, a ne u neke druge svrhe".

- Republika Hrvatska nije dokazala da je MOL doista izvor novca kojeg je primila Ceroma. Kao drugo, ništa u spisu predmeta ne dovodi Sud do zaključka da je novac kojeg je Ježić primio zapravo mito za dr. Sanadera. Stoga, Sud se ni ne treba osvrtati na MOL-ovu obranu koja se poziva na projekt Družba-Adria kako bi odbio navode Republike Hrvatske o korupciji - obrazlažu suci svoju odluku i zaključuju:

"Nakon što je s najvećom mogućom pažnjom razmotrio sve dokaze i podneske koje je Republika Hrvatska dostavila u vezi s pitanjem mita, a koje je predstavljeno s najvećom mogućom brižljivošću i sveobuhvatnošću, ovaj je Sud došao do pouzdanog zaključka da Republika Hrvatska nije uspjela dokazati da je MOL doista dao mito dr. Sanaderu. Sukladno navedenom, zahtjev Republike Hrvatske da se FASHA i GMA proglase ništetnima zbog navodnog mita je neuspio".

O Ininom upravljanju društvom sud je zaključio kako je mišljenja da članovima Uprave nije uskraćeno njihovo pravo na pristup informacijama sukladno odredbi članka 240. stavka 1. i prvoj rečenici članka 240. stavka 2. ZTD-a, što znači da su svi članovi Uprave bili ravnopravni. te napomenuo kako izvršni direktori doista vode svakodnevno poslovanje. Međutim, nakon analize mjerodavnih Ininih pravilnika, Sud ne smatra da je Uprava predala svoje odgovornosti Izvršnom odboru. Naprotiv, Uprava je bila ovlaštena – i od nje se očekivalo da će – nadzirati rad Izvršnog odbora.

O obvezama MOL-a da razviju Inu, sud je "pokopao" iskaz hrvatskog vještaka Anthonyja Waya.

Way je u svom izvješću jasno naveo da mu je u pripremanju ovog izvješća pomagalo konzultantsko društvo Oil and Gas Consulting International LLP i njegovo društvo kćer UK and Oil and Gas Consulting d.o.o. Hrvatska, kojeg sam angažirao da mi pomogne u analizi hrvatskih podataka". Međutim, Way nije znao da je Hrvatska često konzultirala društvo Oil and Gas Consultants te da je jedan od dva direktora tog društva Jasminko Umićević, bivši Inin menadžer koji je javno kritizirao MOL-ovo upravljanje Inom. Stoga, budući da se g. Way nekritički oslonio na podatke koje mu je dalo društvo Oil and Gas Consultants, Sud mora razmotriti njegovo izvješće s oprezom. Kad se stručnjak oslanja na podatke koje su mu dali drugi, stručnjak je dužan neovisno provjeriti te podatke; nije pošteno ako davatelj podataka nije pozvan da svjedoči pa druga stranka nema mogućnost ispitati istinitost tvrdnji na koje se stručnjak oslonio.

Primjer propusta Waya u provođenju neovisnog dubinskog snimanja se odražava u dijelu njegovog izvješća u kojem je zaključio da se MOL-ov izvoz u Republiku Hrvatsku povećao. Prilikom unakrsnog ispitivanja, postavljeno mu je pitanje na čemu je utemeljio tu tvrdnju, a on je odgovorio: "Ne, sam sam došao do te tvrdnje". Zapravo, kao što se može vidjeti na neosporenoj 19. stranici prezentacije , MOL-ov izvoz u Republiku Hrvatsku se u razdoblju od 2010. do 2014. smanjio, a u istom razdoblju se MOL-ov izvoz u ostale države povećao.

Zaključci o rafinerijama kažu da je sud na temelju dokaza koje je vidio i čuo stekao uvjerenje da je Ina, pod MOL-ovom upravom, unaprijedila rafinerije u mjeri u kojoj to maksimizira Inin povrat. Hrvatska nije poduprijela svoje tvrdnje stvarnim dokazima. Suprotno tome, Sud je mišljenja da je MOL u najboljoj mjeri nastojao modernizirati Inine rafinerije na način koji je utvrđen u SHA-u i u Ugovoru o suradnji.

Raspravljajući o podjeli regionalnog tržišta sud je istaknuo kako je tržišni udio Petroma u Rumunjskoj 2000. godine pao 24%, a 2014. godine 25,5%. Tržišni udio Slovnafta u Slovačkoj je pao za 22% u 2013. godini, a MOL je u Mađarskoj u 2011. godini zabilježio pad od 13%. U prosjeku, tržišni udio ta tri društva je pao za više od 20%, u usporedbi s padom od 16% kojeg je g. Way utvrdio u Hrvatskoj. Pad obujma prodaje i tržišnog udjela ne može se povezati sa stupnjem modernizacije rafinerija jer Ina nije bila obvezna koristiti samo vlastite rafinerije kako bi opskrbljivala svoje kupce. Proizvodi koji se prodaju na hrvatskom tržištu su slobodno dostupni te ih je Ina mogla uvesti. Energetska društva u Srednjoj i Istočnoj Europi u državnom vlasništvu su 2013. godine držala između 9% i 30% udjela na vlastitim tržištima, dok Ina i dalje drži približno 70% tržišta u svojoj državi.

- Na temelju onoga što je prezentirano od strane Republike Hrvatske, Sud ne može reći da MOL nije uspio u svojoj obvezi da u najboljoj mjeri nastoji pomoći Ini da održi svoj tržišni udio u Republici Hrvatskoj te da proširi svoje na susjedna tržišta u Jugoistočnoj Europi - smatra sud. te zaključuje: - Zahtjevi Republike Hrvatske neuspješni su u djelu u kojem se odnose na upravljanje društvom i u dijelu koji se tiče kršenja SHA-a. Sud mora napomenuti da snažno sumnja u to da bi Republika Hrvatska postavila bilo koji od navedenih zahtjeva u zasebnoj i nezavisnoj tužbi. Zapravo, navedeni zahtjevi nisu ništa više od tvrdnji kojima je jedina svrha davanje dodatne težine navodima o davanju mita.