Valentić Tuđmanu 5. srpnja 1993.: Predsjedniče, je li istina da me prisluškuju?

Tuđmanovi transkripti oduvijek su izazivali znatiželju i političke prijepore, no oni su u prvom redu neiscrpan izvor povijesne građe na temelju koje se može rekonstruirati ne samo hrvatska politika 1990-ih nego i način na koji je djelovao prvi predsjednik. Ponovno ih je aktualizirala žalbena rasprava pred Haaškim sudom u kojoj su šestorica Hrvata (Prlić, Stojić, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić) pokušavala dokazati da nisu krivi za ratne zločine u Bosni i Hercegovini. Stoga smo nedavno objavili dijelove dvaju transkripata iz 1993. koji pobijaju tezu o Tuđmanovoj politici podjele Bosne i tzv. zločinačkom pothvatu. Te i brojne druge transkripte i dokumente uskoro će objaviti Vladimir Šeks u svojoj novoj knjizi memoara.

Transkript sa sjednice Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS), održane 5. srpnja 1993. u 21 sat u Predsjedničkim dvorima, pokazuje da hrvatski državni vrh te večeri nije raspravljao samo o politici prema BiH nego i o prisluškivanju Nikice Valentića, tadašnjega predsjednika hrvatske Vlade. Tajno prisluškivanje nije nikakva neobičnost, ali nije baš čest slučaj da obavještajna služba prisluškuje svoga premijera. Radi lakšeg razumijevanja stvari, treba reći da je u to vrijeme, zbog polupredsjedničkog sustava, sve poluge vlasti u svojim rukama imao predsjednik Franjo Tuđman te da je on po Ustavu imao kudikamo veće ovlasti od premijera Valentića (kojega mnogi smatraju najboljim šefom hrvatske Vlade). Također, HDZ je tada bio opterećen frakcijskim borbama, osobito zbog politike prema BiH, a pod posebnim je pritiskom bio “hercegovački lobi” unutar desne struje stranke koji je personalizirao Gojko Šušak (poslije i Ivić Pašalić).

Na spomenutoj sjednici VONS-a Valentić je od predsjednika tražio objašnjenje politike prema BiH, a potom je otvorio i pitanje svojega prisluškivanja.

Valentić: “Evo, sada vam ja prvi puta kažem nešto što nikada nisam htio govoriti. (...) Prije par mjeseci sam još dobio informaciju da MUP ne kontrolira takozvane glave na pošti, nego da to kontrolira HV, Hrvatska vojska. Evo, sada mene zanima, i dobio sam informaciju da se sluša određeni broj dužnosnika, među kojima sam i ja. Ja sam to smatrao neozbiljnim i nisam vas htio uopće s tim opterećivati. Ali sam jednom rekao, ako se sjećate, da jedna stvar ako se desi, da se sluša, da ću to smatrati... uvredom, osobno, i da nakon toga jednostavno ne želim biti na mjestu gdje jesam. Moje pitanje glasi: da li stvarno MUP kontrolira glavu, ili Hrvatska vojska? Ako MUP ne kontrolira te glave, onda MUP nema ovlaštenja za ustavnu ulogu, a to je davanje naloga za slušanje. To je vrlo bitno da se prekinu sve te glasine tko koga sluša. (...) Ja bih vas molio, ne trebate mi odgovoriti, ali da provjerite tko faktički kontrolira. Postoji pet takvih glava, navodno, na pošti, preko kojih se kontroliraju telefonski razgovori. ...Mene se, ako se i sluša, nema se što saznati. Ja govorim ono što mislim.”

Premijer je potom spomenuo frakcije u HDZ-u i istaknuo potrebu da svi trebaju poštovati stranačku i državnu politiku te da odstupe svi oni koji je ne provode. “Ja sam”, nastavio je Valentić, “u svakom trenutku, od danas pa nadalje, spreman odstupiti ili ako se ne mogu složiti s dijelom neke politike ili ako ja ne provodim politiku koja je utvrđena. (...) Mislim da ne bi bilo od mene pošteno da vam sada ovdje samo klimam glavom i kažem da je to to. Mislim da je sudbina našeg naroda i naše države ipak u pitanju. Kada se nešto dogovorimo i kada prihvatimo politiku, ja ću poginuti za tu politiku, ali sam dužan ovo reći, bez namjere da polemiziram... Evo, ja se ispričavam ako sam postavio pitanja koja možda nisu umjesna. Ali, ponavljam, zbog svog osjećaja osobne i povijesne odgovornosti, ja sam ova pitanja morao postaviti.”

Složivši se s Valentićem “da su to pitanja koja moramo razmotriti”, Tuđman je detaljno obrazložio politiku prema BiH, a onda prešao na prisluškivanje. Valentić ga prekida i pita: “Da li vi znate tko kontrolira te glave?”

Predsjednik: “Ministarstvo unutarnjih poslova.”

Valentić: “Mislim da ne, koliko ja imam informaciju. Činjenice ne mogu biti dvostruke, predsjedniče.”

Predsjednik: “Slušajte, ako su...”

Valentić ponovno prekida: “To ispitajte.”

Predsjednik: “I ispitat ću, jasno.”

Valentić: “I što ako je ovo što ja tvrdim istina?”

Predsjednik: “Sada ću ti ja reći. Protivnici, svi protivnici suverene Hrvatske, samostalne Hrvatske nisu mi uspjeli razbiti vrh, potkopati politiku, ali su uspjeli ubaciti jednu floskulu kojoj ste dijelom neki i od vas tu nasjeli.”

Valentić: “Ja mislim da nema nasjedanja.”

Predsjednik: “Čekaj molim te lijepo, Nikice. Razgovaram baš sa stanovišta odgovornosti pred narodom i hrvatskom državom. Uspjeli su ubaciti da tobože hercegovački lobi, to znači Šušak, vlada Hrvatskom i da ugrožava Hrvatsku...”

Valentić: “Zašto to vežete sa ovim? (...) Ja postavljam pitanje tehničko, a vi vežete za suštinsko?”

Nakon što predsjednik objašnjava da je riječ o tezi iz koje se može zaključiti “da bi tebe Šušak prisluškivao”, Valentić odgovara: “Ja sam rekao da vojska kontrolira glave.”

Predsjednik: “Na čelu obavještajne službe vojske se nalazi Miro Međimorec, a na čelu službe koja je trebala koordinirati bio je Josip Manolić do jučer, a onda kada su mi – sada ću vam reći ovdje koji ne znate – i Amerikanci ponudili da uz njihovu suradnju stvaram novu službu, pa su mi rekli da ne mogu sa starim kadrovima, od tada nije on (Manolića je, dakle, smijenio s mjesta ravnatelja Ureda za zaštitu ustavnog poretka, nap. a.), ali je na čelu, znate tko: Hrvoje Šarinić i moj sin. A za prisluškivanje ministar unutarnjih poslova me je pitao ne za ministre, nego za neke trećerazredne ljude, da li ga mogu staviti. Prema tome, ako bi bilo riječi o tome da se tebe prisluškuje, onda molim te lijepo, Nikice, budi siguran da taj koji je naredio, da će taj snositi... Prema tome, to su floskule.”

U tome trenutku u raspravu se uključuje Žarko Domljan: “Predsjedniče, ja imam sigurne podatke da su mene prisluškivali kao predsjednika Sabora, da su mi pretražene čak ladice, odnesen pištolj, i znam kod koga je.”

Predsjednik: “Izvolite mi napisati to.”

Tuđman je bio nepopravljivi nastavljač teorije ravnoteže. On jednostavno nije dopuštao da netko odskoči

Nikica Valentić

Domljan: “Napisat ću. Nisam mogao, uza sva nastojanja, obustavljena je potraga, tri puta su bili u mom kabinetu, uzeti su svi otisci. Ja nisam od toga pravio pitanje, ali vidim da je to šire. Mislio sam da je to samo prema meni, pa sam to tako primio, bila su ona krizna vremena, a sada vidim, ako je točno, onda je to šira pojava. Vi to morate znati, predsjedniče.”

Predsjednik: “Onda mi izvolite napisati pa ćemo istražiti.”

Domljan: “Ja i uvažavam potrebu državnu da se prisluškuje i mene i ne znam koga sve, ali onda, ipak je red da se zna. Ako taj telefon mora biti prisluškivan, u redu, neka bude prisluškivan.”

Valentić: “Predsjedniče, ja sam postavio jedno pitanje tehničko. Nije problem da li te glave, ima ih pet navodno, da li ih Jarnjak ne kontrolira.”

Predsjednik: “Ja sam čak napisao kada sam odlazio u Kinu, prije sam mu govorio usmeno, a kada sam odlazio u Kinu, rekao sam da se formira koordinacijski odbor za probleme nacionalne sigurnosti, da je na čelu Šarinić, da ga čine Jarnjak, Šušak i ministar financija zato što on ima Financijsku policiju i da sva pitanja koordinira.”

Valentić: “Ali sam ja vrlo korektno na Saboru, ja znam što je red, rekao odrešito da nema ništa. Prema tome, ja što govorim, govorim ovdje, predsjedniče, i mislim da je to red ako ćemo biti pošteni i odgovorni.”

Predsjednik: “Meni su neki rekli da valjda i mene prisluškuju, ja sam rekao da ipak ne vjerujem u to, ali kada Joža Manolić kaže da prisluškuju, onda koju to svrhu ima? Ima svrhu – tko da prisluškuje? Navodno da je to u nekim tekstovima direktno rečeno opet da je išlo na vojsku, ali je imalo i ovo – znači, dok sam ja bio šef službe, dotle se nije prisluškivalo. A osim toga, ako se Jožu Manolića prisluškuje, onda bi to ipak trebao šef države da daȃ odobrenje za to. (...) Prema tome, istjerat ćemo na čistac i morat će biti svakako prisluškivanja jer nam se radi o glavi Hrvatske, ali prisluškivanja sa nečijom odgovornošću, i ipak državni vrh, šef države bi morao znati.”

Potom je Valentić, da bi pokazao kako njegov istup nije usmjeren protiv hercegovačke struje, naglasio da su njegovi prijatelji većinom Hercegovci, da mu je i žena Hercegovka, a onda je upitao Tuđmana zna li da je zbog droge uhićen jedan visoki dužnosnik SIS-a (Sigurnosno-informativna služba Ministarstva obrane koja je prikupljala informacije radi protuobavještajne zaštite oružanih snaga i MORH-a, nije imala ovlasti nad civilima, nap.a.), da su podatke o njegovoj kriminalnoj djelatnosti dostavili Nijemci i da je pušten na slobodu.

Predsjednik: “Tko je naredio da se pusti?”

Valentić: “Ne znam tko je naredio, nisam ja policajac, predsjedniče, ja sam predsjednik Vlade, tehnokrata, sitni menadžer.”

Predsjednik: “Vidiš, Nikice, kakve informacije dođu do tebe.”

Valentić: “Točne su informacije, predsjedniče.”

Predsjednik: “Nije istina da su točne, Nikice.”

Valentić: “Točne, predsjedniče.”

Predsjednik: “Nije istina da su točne jer je ministar unutarnjih poslova mene izvijestio da je jedan koji je radio na tome uhapšen i da ima nekakvih intervencija, a ja sam rekao zadržati i provesti do kraja istragu.”

Valentić: “Predan Vojnoj policiji i pušten. Činjenice su činjenice... Ja snosim odgovornost za ono što kažem.”

Predsjednik: “Zovi mi Jarnjaka neka dođe sada tu. Neka dođe Jarnjak tu sada odmah! To je samo primjer kako se pletu mreže. (...) Nikice, ja ne govorim tebi, ja govorim o tome da su nam u psihološkom ratu protiv samostalne Hrvatske uspjeli ubaciti tu kost, koju glođu, jedino to su uspjeli. To je započela oporba, a jedan dio prihvatio i HDZ-ovaca. I osim toga, molim, da drže sve u svojim rukama (Hercegovci, nap.a.). Među prvih deset ljudi – koliko ima Hercegovaca u Hrvatskoj? Ili, ako hoćete, među 20 ili 50? Isto tako da drže službu SIS-a u svojim rukama itd. Sve je laž. I rekao mi je jedan od ozbiljnih ljudi: taj Šušak, tebe Hercegovci drže u rukama, osobito Šušak. Kaže, imaju utjecaja na tvoje odluke. Ja kažem: Šušak ima toliko ujecaja na moje odluke koliko i ti. To znači – nikakve. (...) Ja sam još uvijek kadar da saslušam svakoga. I pametan čovjek može i od budale i od protivnika naučiti, a budala ni od mudraca. (...) A onda pogledajte i na primjeru Bosne i Hercegovine. Da sam nasjeo na to, pa da sam išao na uklanjanje... Bobana i Šuška itd., pa bih ostao, razumijete, i bez ono malo Hercegovine.”

U raspravu se tada uključio i Slavko Degoricija, koji je rekao kako nitko iz VONS-a nikada nije dijelio Hrvate na Hercegovce i druge, ali da je dio Hercegovaca prihvatio to kao stvarnost, što “nije istina”.

Tuđman je zaključio kako “moramo postati pravna država, osobito u ovim delikatnim pitanjima”, a onda se prešlo na raspravu o okupiranim područjima u Hrvatskoj te, na kraju, o frakcijama u HDZ-u. U poduljem monologu Tuđman je objasnio kako HDZ mora ostati općenarodna stranka demokršćanskog opredjeljenja, ali da neće (“barem dok sam ja živ”) dopustiti “nikakvu klerikalizaciju”. Ustvrdivši da stranku treba pravilno usmjeriti, spomenuo je “veliku poviku na ovog Pašalića” te upitao: “A znate tko je meni Pašalića preporučio? Josip Manolić. Ja ga nikada nisam vidio prije dok mi ga Joža Manolić nije preporučio... Ne znam da li je rođen u Zagrebu..., meni su ga preporučili kao zagrebačko-zagorski kadar. Da bi sada bio gromobran... za taj hercegovački (vjerojatno lobi, nap.a.).”

Tako je završila burna sjednica VONS-a na kojoj su uz predsjednika bili: Nikica Valentić, Franjo Gregurić, Žarko Domljan, Pero Jurković, Slavko Degoricija, Jure Radić, Mladen Vedriš i Branko Mikša.

Dvadeset četiri godine poslije, Nikicu Valentića pitamo kako je zapravo završio slučaj njegova prisluškivanja.

– Nemam nijednog egzaktnog dokaza o prisluškivanju, međutim informacije sam dobio od visokopozicioniranih ljudi, od dužnosnika koji su nas upozoravali po ustavnoj funkciji za koju su bili nadležni. Predsjednik Tuđman proveo je nakon toga neke promjene u obavještajnom sustavu, iskoristio je taj slučaj da smijeni tadašnju ekipu. Ta ekipa starih suradnika bila mu je bitna do jednog trenutka, a kad je došla informacija da stari kadrovi više ne mogu opstati, Tuđman je na VONS-u rekao da je smijenio Jožu Manolića. Sve to događalo se u kontekstu Bosne i srpskog pitanja u Hrvatskoj. To vam je istina na temelju činjenica koje znam – kaže Valentić.

Bivši premijer ne zna je li prisluškivan njegov privatni ili službeni telefon, ali kaže da nikakvog službenog izvješća o tome nije bilo. Napominje kako je predsjednik bio ne samo civilni i vojni strateg nego i apsolutni šef obavještajnih službi te se bez njegova dopuštenja nije moglo prisluškivati.

– Tuđman je bio nepopravljivi nastavljač teorije ravnoteže – dodaje Valentić. – On jednostavno nije dopuštao da netko odskoči. Čim bi se to dogodilo, odmah je tražio protutežu i tako se stvorila protuteža između Gojka Šuška i mene. Ali to nije bilo točno, jer Šušak i ja surađivali smo vrlo korektno. On je imao svoje nadležnosti, ja svoje.

Promijenio sam neke odnose u budžetu jer reda je moralo biti, a Gojko je bio emotivno vezan za svoj kraj, za nijansu preko mjere, i to mi je na neki način i priznao. Što se tiče tzv. hercegovačkog lobija, predsjednik je bio uvjeren da je jedna grupa HDZ-ovaca bila preoštra prema Hercegovcima, a ja sam bio “tampon”, kao čovjek koji je podrijetlom iz proustaškog kraja – objašnjava bivši premijer i zaključuje: – Predsjednik Tuđman bio je jedan od najvećih hrvatskih političara, a možda i najveći jer je bio pragmatični operativac.

>> Tuđmana zanimalo tko je gay, Milošević sinu - Ti si, bre, budala!

>> Prvi šef HDZ-a BiH: Zagrepčanin sam po rođenju, a HDZ smo tajno osnovali u mojoj kući u Sarajevu