Dosta je beskonačnih ratova – tu je skriven poraz geostrategije SAD-a

Dan nakon isteka roka iz tursko-američkog dogovora, 23. listopada, u razgovoru s glavnim zapovjednikom Syrian Democratic Forces Mazlumom Abdijem predsjednik Trump je „obećao očuvanje partnerstva sa SDF-om i dugoročnu potporu u različitim područjima“. Na Twitter-profilu Središta za koordinaciju i vojne operacije SDF-a, zapovjednik SDF-a objavio je da je američkog predsjednika obavijestio o turskim kršenjima primirja. Odao je priznanje postizanju primirja „koje ne bi bilo moguće bez Trumpovih velikih napora“ te zahvalio predsjedniku „na njegovim neumornim naporima da se zaustavi brutalni napad Turske i džihadističkih grupa na naš narod“ (@cmoc_sdf, @mustefabali, 23. listopada).

Istoga dana na drugoj strani – ali računajući vrijeme od tursko-ruskog dogovora – kolona ruske vojne policije stigla je u Kobane. U videorazgovoru s ruskim ministrom obrane S. Šojguom i načelnikom glavnog stožera V. Gerazimovom, glavni zapovjednik SDF-a M. Abdi zahvalio je Rusiji za postizanje dogovora i obvezao se da će SDF na sve načine pomagati rusko-sirijskim graničnim patrolama (RT, 23. listopada). Zapovjednik SDF-a izrazio je zahvalnost predsjedniku Putinu i Rusiji „za osiguranje sigurnosti kurdskog naroda“, odnosno „za smirivanje rata i poštedu civila od ratnih pustošenja“ (SDF Press, 23. listopada). Tijekom razgovora ruski ministar obrane naglasio je da „ne postoji potreba da civili napuštaju svoje domove te da će njihova zaštita biti osigurana“. Ipak, zapovjednik SDF-a izrazio je „rezerve oko nekih točaka dogovora koje traže daljnje rasprave i dijalog“ (SDF Press).

Prije isteka dogovora

Za vrijeme povlačenja SDF-a koje je započelo 23. listopada, Rusija je upozorila kurdske postrojbe da se što prije povuku sa sirijske granice. Naime, reagirajući na izjave specijalnog američkog poslanika za Siriju J. Jeffreya, glasnogovornik Kremlja D. Peskov iznio je dojam da „SAD žele da Kurdi ostanu u blizini granice i gotovo ih prisiliti da se bore protiv Turaka“. Ako se Kurdi ne povuku, rusko-sirijske kontrole će se morati povući i „ostaviti Kurde da se sami nose s turskom vojskom“. Tada bi „kurdski borci bili pregaženi“ (Al Jazeera, 23. listopada).

Galerija - Rusi dokazali da SAD izvlači naftu sa sirijskih polja

Sljedećega dana, kurdske snage su se povukle sa 120 km granice između Ras al-Aina i Tal Abiada – područja s većinskim arapskim stanovništvom koje je okupirala turska vojska. Jedna ruska patrola uputila se iz Kamišlija u smjeru zapada u pratnji kurdskih sigurnosnih snaga (AFP, 24. listopada). SOHR je izvijestio da su se kurdske snage povukle i iz nekih područja na istočnom kraju granice između Darbasije i Amude, u regiji Al-Hasaka. Borci YPG-a nastavili su držati neke položaje uzduž 440 km granice do daljnjega. Konvoj ruske vojne policije počeo je patrolirati novom rutom uzduž sirijsko-turske granice, dužine 60 km, između Kamišlija i Amude (TASS).

Prema ruskom Ministarstvu obrane, Rusija je 25. listopada premjestila oko 300 vojnih policajaca iz Čečenije te ih s aerodroma u Sj. Osetiji poslala u Siriju sa svrhom izvođenja specijalnih zadaća u „sigurnoj zoni“. Nadalje, vojni transportni zrakoplovi prevezli su u zračnu bazu Hemimim 20 oklopnih vozila Tigar i Tajfun-U (TASS).

Prije isteka tursko-američkog dogovora i prije dogovora postignutog u Rusiji, Njemačka je 21. listopada preko ministrice obrane A. Kramp-Karrenbauer izašla s inicijativom da „sigurna zona“ na tursko-sirijskoj granici, uz pomoć Moskve i Ankare, bude pod međunarodnom kontrolom. Stalni ruski poslanik pri Europskoj uniji V. Čizov prenio je stav Rusije da za međunarodnu kontrolu „sigurne zone“ nema potrebe (TASS, 24. listopada). Istoga dana glasnogovornik Kremlja Peskov iznio je dodatna uvjeravanja da je pri postizanju dogovora s Turskom „Rusija polazila od činjenice da dogovori moraju zadovoljiti interese Damaska, Kurda i europskih nacija“ (TASS).

Njemački prijedlog naišao je na mlaku reakciju na sastanku ministara obrane zemalja NATO-a 24. listopada u Bruxellesu. Time se, nažalost, pokazalo da europske zemlje ne vide europski geostrateški interes na području Bliskog istoka. Prijedlog je naišao na načelno odobravanje SAD-a, ali i Turske. Glavni tajnik NATO-a J. Stoltenberg usmjerio je ideju prema procesu u Vijeću sigurnosti UN-a. Nadalje, iako je NATO osudio turski prodor u Siriju, pokazalo se da nije spreman na propitivanje smisla članstva Turske u NATO-u, nego da ponašanje Turske prepušta SAD-u i Trumpovim proizvoljnim prijetnjama. Američki ministar obrane M. Espers prozvao je Tursku zbog njezina „skretanja u pogrešnom smjeru“ i posljedične nepouzdanosti njezina partnerstva u NATO-u na kojemu sve članice „ponovno trebaju raditi“.

Na kraju, treba ukazati na to da su dogovor u Sočiju i prestanak turske agresije postignuti uoči prvog sastanka sirijskog Odbora za ustav u Ženevi. Posebni izaslanik UN-a za Siriju G. Pedersen posebno se angažirao kako bi na sastanku sudjelovala tri jamca mirovnog procesa iz Astane, tzv. Mala grupa (koju čine UK, Njemačka, Jordan, S. Arabija, SAD i Francuska), ali i Kina (TASS, 28. rujna).

Povratak geostrategije?

Od službenog ulaska SAD-a u rat u Siriji 2014. i po izjavama visokih američkih predstavnika jasno se vidjelo američko nastojanje da djelovanje američke vojske i suradnja s YPG/SDF-om budu politički pragmatični, minuciozno teritorijalizirani, operativno laserski efektivni. Druga je stvar koliko se u ovome uspjelo. Civilne žrtve i u Siriji i u Afganistanu kojima se zapadne koalicijske snage zamjeraju lokalnom stanovništvu ne govore u prilog ispravnosti američke taktike i načina operativnog djelovanja.

Video - Rusija ušla u bivšu američku vojnu bazu na sjeveru Sirije

Ako se budu slijedili vanjskopolitički planovi Trumpa, američka vojska više neće imati ulogu predvodnice pa ni saveznice, a još manje nositeljice zastave slobode, već će biti svedena na avanturističku i najamničku vojsku ili će povremeno imati ulogu grabežljivoga hegemona na tuđoj zemlji. Trumpovom odlukom o povlačenju iz Sirije američkoj je vojsci nanesena dugoročna moralna štetna koja će imati praktične posljedice. Bez obzira na njihove vojničke i osobne kvalitete, povjerenje u američke postrojbe i vojnike u svijetu bit će narušeno, a vojnička kamaraderija s njima jedva izgledna. SAD će u nekim dijelovima svijeta sa svijećom tražiti saveznike.

I inače operativno ograničena geopolitičkim taktiziranjima, zbog Trumpovih ispada koje omogućuju predsjednički prerogativi američka vojska kao da je postala nepouzdana družba koju po volji može aktivirati ili opozivati osoba koja ne razumije koliko je teško steći povjerenje ljudi u stranu vojsku. Krivnjom državne politike SAD-a, američki vojnici dugo će pamtiti znak pobjede ili mahanje za rastanak nevinih dječjih ruku u povlačenju iz Sirije. Još će više pamtiti prijezir naroda koji je u njima dosad vidio zaštitnike i svoj ponižavajući izlazak iz Sirije kada su se provezli kroz salvu uvreda i krumpira na putu prema svojim iračkim odredištima. Desetljeća rada na strategiji osvajanja srca vjerojatno je otišlo u nepovrat.

Činjenica da je odluka o povlačenju SAD-a iz Sirije bila više stvar politikantsko-financijske procjene predsjednika i njegovih ljudi – vođena nestrateškim razmatranjima osobne i međustranačke domaće političke upotrebljivosti, showbiz efekta vanjskopolitičkih odluka te financijske isplativosti odnosa s Turskom kao i prisutnosti SAD-a na Srednjemu istoku – nego što je proizašla iz osnovne informiranosti o američkoj geopolitici i geostrategiji, trebala bi ozbiljno zabrinuti politički svijet. Vanjska politika SAD-a u ovom predsjedničkom mandatu osramoćena je počevši od estradizacije pregovora s nukleariziranom Sj. Korejom, preko operetne akcije u Venezueli i „smrti pregovora“ o Afganistanu, do zlokobnog „maksimalnog pritiska“ prema Iranu. Zbog Trumpovih najava prestanka (financijskog) dadiljanja američkih saveznika po svijetu, primjene „najvećih ikad“ sankcija, uništenja nacija i nacionalnih ekonomija ili, pak, opetovanih prijetnji vojnom spremnošću SAD-a (pod javnom lozinkom „locked and loaded“), američka je politika pretvorena u satirični stripovski narativ nastao križanjem mentaliteta Divljeg zapada i tviterovske sapunice.

Američko povlačenje iz Sirije slijedi strateški obrazac koji možemo nazvati „mrvljenje“ prostora na enklave, odnosno otoke američke prisutnosti. Politička krilatica „Dosta je beskonačnih ratova!“ zapravo sakriva činjenicu neuspjeha pa i poraza višedesetljetne američke geostrategije ispred moćnih kulisa Srednjeg istoka u kazališnom megasrazu sjena, bezbrojnih ljudskih tijela, moćnih rekvizita i šaptača s likom SAD-a, Rusije, Irana, Turske i S. Arabije. I u „beskonačnim“ ratovima u kojima je „nemoguće dobiti“ netko mora odnijeti pobjedu, a taj netko neće biti Amerika. Treba li reći da svaki poraz Amerike ujedno znači i moralni poraz za NATO, iako osim preko država članica NATO u Siriji nije prisutan?

SAD su napustile konstruktivno geostrateško promišljanje kada su se odlučile na pragmatični i destruktivni intervencionizam i on je završio, i morao je završiti, u neuspjehu. Strateško odlučivanje SAD-a sada se kreće između unilateralizma i voluntarizma, a njegovi učinci ili plodovi padaju negdje između (duboke) nepouzdanosti i (plitke) izdaje. Američka geostrateška jednostranost na kraju je svedena na ono što se pučki naziva bijegom.

S druge strane, izdaja Kurda od SAD-a ima specifičnu tradiciju: od Iraka 70-ih godina, genocida S. Huseina nad Kurdima tijekom trogodišnje vojne kampanje Anfal za vrijeme Iransko-iračkog rata kao i njihova stradanja za vrijeme Zaljevskog rata, do američkih vojnih isporuka Turskoj za vrijeme njezine razorne vojne kampanje protiv turskih Kurda 1992. – 1999. Sirijski Kurdi su stoga znali i trebali su znati – primijenimo li parafraze notornog Kissingerova diktuma objelodanjenog u Pikeovom izvješću (Report of the House Select Committee on Intelligence, 1976.) – da će kad-tad netko u Americi odrezati da američka strateška prisutnost u Siriji nije mirovna misija; da američka borba nije kurdska borba. Zato Kurdi u tijeku turske ofenzive od SAD-a nisu zatražili ništa drugo osim no-fly zone. Trump, međutim, bez ikakvog skrupula i dalje nešto traži od Kurda: umjesto da štite svoj narod od porobljenja i pokolja, ratnici kurdskog naroda bi za SAD trebali čuvati naftna polja...

Osim neposrednog cilja uništenja ISIL-a, pragmatičnog postavljanja odnosa na terenu i eventualnog obuzdavanja utjecaja Irana, politički vrh SAD-a nije imao u Siriji nikakvu strategiju – za Siriju, niti je bio od veće koristi za kretanje prema političkom i mirovnom rješenju za tu zemlju na mirovnim pregovorima u Ženevi i Astani. Nasuprot tome, Rusija je ušla u rat u Siriji s vizijom ozbiljnih ciljeva i, posljedično, s većom mobilizacijom tvrde moći, odnosno uključivanjem znatnih vojnih kapaciteta. Postigla je preokretanje ratne situacije na terenu u korist sirijske vlade, usporedo s time vodeći i rat protiv Islamske države. SAD su ušle u sukobe i u rat u Siriji s načelima kao retoričkim štitom, ali bez poznavanja političkih silnica i političkih identiteta u Siriji. I svaki sljedeći korak koji su napravile – od pokušaja obuke Slobodne sirijske vojske do pokušaja prilagođavanja kurdske borbe svojim ciljevima – morao je biti pogrešan. Kruna američke politike prema Srednjem istoku je Trumpov opis nečijih domovina metonimom „golemi, krvlju natopljeni pijesak“.

Nikoga neće impresionirati

Dok su se Amerikanci zapleli u svoje nepoznavanje društvenih i povijesnih dimenzija, a još manje duha lokalnih naroda, Rusija je pokazala da bolje razumije Srednji istok. Uz buduća nastojanja na svojim geostrateškim interesima, jedan od temeljnih ruskih geopolitičkih interesa morao bi biti da se povijesno ne ponovi da Rusija bude željezna prijetnja koja štiti leđa tiranskim režimima, već da ima snagu neutralizirati tiranske impulse državnih vlasti. Rusija mora biti zaštitnik naroda u njihovim legitimnim i suvremenim političkim zahtjevima, jednako kao što je i sila koja želi čuvati legitimnu vlast državnog suverena. Način na koji su ruski vojnici dočekani od kurdske djece u Siriji Rusiji je trebao pokazati da su došli u narod koji nikada ne očajava, ali joj je i dao naslutiti što bi za teško vraćen ugled Rusije u svijetu značila izdaja nade o zaštiti malog naroda.

Rusko geostrateško preuzimanje Sirije nikoga neće impresionirati ako ne donese mir i dobro građanskim ratom, usponom terorizma i turskom okupacijom razdiranoj Siriji. Bez dobronamjerne i pravilne procjene stanja političkog zrenja u Siriji, uz nepozvano uplitanje ili strpljivo vrebanje grabežljivca, uz nasilno usmjeravanje zbivanja ili tiransku represiju u Siriji, svijet neće moći imati svoj mir jer neće biti mirna Sirija. Zaključit ćemo poučkom: ako neka svjetska sila pridonosi mrcvarenju politički izbezumljene i ratom već izmrcvarene zemlje, tada se ne radi o strategiji uma, nego o mehanici zla. Pobjedu u ratu u Siriji odnijet će oni koji Siriji donesu – mir.