Dru je moj prvi ovčar i moja velika životna škola

Nakon kratkog razmišljanja pao je dogovor, u udruzi Indigo željeli su pokazati zašto je važno otkriti potrebe psa, njegove mogućnosti i granice. Jer, kažu, nije svaki pas za sve, ali svaki ima nešto što će ga činiti sretnim i zadovoljnim.

No, da danas Doru Perši pitate kako to da je nakon godina života uz dva samojeda u svoj dom dovela psa u tipu belgijskog ovčara, vjerojatno bi prvo malo zastala. I pitala bi samu sebe što joj je to trebalo, jer, kaže, razlika je ogromna. I ne samo zbog različitih pasmina, već i zato što Drusilla nije tipična belgijska ovčarka. Pronađena je u Maksimiru zavezana za drvo, ne zna se ni njezino porijeklo ni tko ju je ostavio.

– Došla je kod mene samo privremeno. I ostala. Od samog početka ništa vezano uz nju nije bilo lako. Jer Dru nije belgijaner kakav bi trebao biti. Nije stabilna, živčana je i plaha, što joj je najveći problem. Jako je aktivna i užasno vezana uz čovjeka, uz mene. Ona je pas koji mora nešto raditi. Dru je moj prvi ovčar i moja velika životna škola – priča nam Dora.

Kad je pronađena, nitko je nije smio ni dotaknuti jer bez razmišljanja bi ugrizla. Socijalizacija je bila i duga i naporna, trebalo ju je naučiti na druge životinje, ljude, na razne životne situacije, družila se s djecom. Sve bolje se snalazila u svim izazovima koje se pred nju postavljali.

– Ali ništa nije bilo lako. Trebalo je paziti na svaku sitnicu, svaki pokret, jer to je bila Dru. Treneri su kolutali očima i govorili nam da od toga neće biti ništa – kaže Dora. No, odustati nije namjeravala. I dobro da nije, jer Dru je postala vjerojatno prvi udomjeni mješanac, jer nema papire pa joj se unatoč izgledu ne piše da je belgijski ovčar, koji je položio ispit u kinologiji nazvan IPO. Navedeni ispit sastoji se od tri dijela, u jednom pas mora slijediti trag, u drugom se testira njegova poslušnost, a u trećem napad i obrana. Od psa koji se bojao petarde Dru je postala pas koji na zvuk biča spremno čeka akciju.

– Kad je na treningu prvi put čula bič, a povezala ga je s petardom, toliko se uplašila da smo je smirivali sat vremena. Danas taj zvuk jedva čeka, jer on je znak da ide raditi, ‘ide gristi’. Ona je moje najbolje čudovište na svijetu, čudovište koje ne može bez psihičke i fizičke aktivnosti. Dru je zapravo krevetarka koja je srušila sve predrasude i uspjela. I sve to jer smo otkrili što joj treba, odredili jasna pravila i na kraju ih svi i poštivali – ističe Dora Perši.