Kardinal Alojzije Stepinac je svet. Objavio je to drugi čovjek Vatikana, prefekt Kongregacije za nauk vjere kardinal Gerhard Ludwig Müller.
– U današnje vrijeme neki će pokušati uzaludno omalovažiti i oklevetati njegov veličanstven lik, iznova otvarajući rane njegova mučeništva, ali mislim da je to put koji je Providnost pripravila kako bi održala živim sjećanje na njega i kako bi ubrzala puno priznanje svetosti toga uzornog Pastira. Svaki dobronamjeran čovjek ostat će zadivljen njegovom privrženošću istini, njegovim životnim poštenjem i njegovim služenjem pomirenju, i na ekumenskomu polju.
Mi katolici, međutim, uza sve divljenje, pozvani smo i na zajedništvo života, molitve i bogoštovlja s njim. U tomu smislu izričem želju da se njegov grob u prezbiteriju zagrebačke katedrale pretvori u važno središte međunarodnoga hodočašća koje će privući mnoge vjernike, posebice pastire, da mole i časte toga mučenika slobode savjesti u vršenju pastoralne ljubavi – rekao je kardinal Müller u knjizi-intervjuu „Razgovor o nadi“, koja će danas izaći u hrvatskom izdanju u nakladi Verbuma iz Splita.
Kardinal Müller spomenuo je kardinala Stepinca kada je govorio o snazi, čvrstoći i autentičnosti vjere.
Narodi i velike tragedije
– Kreativna manjina, suprotna “čovjeku masi”, duboko je evanđeoski koncept. Prisjetimo se slika malih stvari iz Evanđelja: sjeme, zrno gorušičino, kvasac... Kraljevstvo nebesko u Isusovu je propovijedanju prikazano kao ta sićušna stvarnost koja je, međutim, sposobna stvoriti nešto veliko. Sol ili malena svjetiljka koja ipak osvjetljava cijelu kuću još su neki od mnogih takvih primjera. Uvijek je riječ o moći onoga sitnoga i krhkoga, snazi sjemenke da urodi plodom.
Vidimo primjere toga u nekim europskim nacijama, posebice onim u slavenskoj kulturi gdje katolicizam prožima široke slojeve stanovništva zahvaljujući njihovu upornu i mučeničkome otporu zavodljivostima materijalizma.
Iz Svetog pisma proizlazi da su homoseksualni čini u sebi neuredni
U nacijama poput poljske ili hrvatske, graničnim zemljama i narodima koji su u 20. stoljeću pretrpjeli velike tragedije, biti katolikom danas znak je nacionalnoga identiteta, ali je nedavno bilo i razlogom isključivanja, marginalizacije, pa i progona.
S tim u vezi blaženi kardinal Alojzije Stepinac, zagrebački nadbiskup, koji je za biskupsko geslo odabrao In te Domine speravi (U tebe se, Gospodine, uzdam), malo prije smrti zbog mučeništva kojemu ga je između 1946. i 1960. podvrgnuo novi komunistički režim u njegovoj zemlji, proročki je izjavio kako država utemeljena isključivo na materijalnim načelima ne može opstati – rekao je kardinal Müller, dodavši kako je, drugom prigodom, kardinal Stepinac, tijekom svojega zatočeništva u Krašiću, kada su ga pitali za njegovu pastirsku aktivnost u životu pod nadzorom, rekao da je samo ispunjavao svoju dužnost: “Trpjeti i raditi za Crkvu.”
– Tu slavu plemenitoga hrvatskog naroda, čovjek duboke vjere i “svetac koji je na poseban način ostvario Božju riječ u svojemu životu i djelovanju” (Benedikt XVI., Verbum Domini, 48), pokazao nam je da čak i u najtežoj političkoj situaciji, ako pripadamo kršćanskoj stvaralačkoj manjini, možemo u Bogu pronaći milost i savjet koji su potrebni kako bismo donijeli ispravnu odluku, izdržali nevolje, oprostili neprijateljima te prosvijetlili ostatak društva znakovima stvarne nade – rekao je kardinal Müller, dodavši da su kršćani „trajno na putu i uvijek manjina, ali ne u sociološkomu nego u ekleziološkomu smislu, drugim riječima, kao sol zemlje i svjetlo svijeta, kao oni koji su pozvani da daju okus životu i prosvjetljenje svim ljudima“.
Znakovito je da je uzeo upravo primjer kardinala Stepinca za “sol zemlje i svjetlo svijeta“, i to upravo u vrijeme kada je papa Franjo osnovao mješovitu katoličko-pravoslavnu komisiju, odgovarajući na inicijativu Srpske pravoslavne crkve, koja se usprotivila kanonizaciji kardinala Stepinca. Riječi jednog od najutjecajnijih kardinala u Crkvi potvrđuju da Vatikan ni u jednom trenutku nije doveo u pitanje Stepinčevu svetost i dovršetak procesa kanonizacije, kako se to htjelo protumačiti.
Müllerov Razgovor o nadi, kažu u Verbumu, dolazi 30 godina nakon poznate knjige Razgovor o vjeri njegova prethodnika Josepha Ratzingera, danas pape emeritusa Benedikta XVI. I kao što je nekoć Ratzinger, govoreći u kontekstu krize vjere, svojom knjigom unio svjetlo u mnoge tada vladajuće teološke i društvene nejasnoće, tako sada kardinal Müller otvoreno i iskreno progovara o suvremenim nejasnoćama u Crkvi i društvu, ne libeći se pristupiti ni najosjetljivijim pitanjima kao što su ona o milosrđu, crkvenoj disciplini i nauku, o pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih, ređenju žena, svećeničkomu celibatu, odnosu prema homoseksualcima, ulozi Crkve u društvu.
Nesebično prijateljstvo
Tako razgovarajući sa Španjolcem Carlosom Granadosom, kardinal Müller kaže da su riječi pape Franje o homoseksualnim osobama „tko sam ja da im sudim“, izvučene iz konteksta „kako bi iznijeli nastrane ideje o spolnomu moralu pod navodnim tumačenjem “autentična” papina razmišljanja in merito“.
– Tema homoseksualnosti koja je potaknula pitanje upućeno Svetomu Ocu pojavljuje se već u Bibliji, kako u Staromu zavjetu tako i u Pavlovim poslanicama, gdje ga se doživljava kao teološki problem (s uvjetovanostima koje donosi povijesni karakter Objave). Iz Svetoga pisma proizlazi da su homoseksualni čini u sebi neuredni jer ne proizlaze iz istinske osjećajne i spolne komplementarnosti. Riječ je o vrlo složenu pitanju, zbog mnoštva implikacija koje su se pojavile posljednjih godina. U svakom slučaju, antropološka koncepcija koja proizlazi iz Biblije donosi neizbježne moralne zahtjeve te, istodobno, krajnje poštovanje prema homoseksualnoj osobi.
Konačni nauk učiteljstvo je "da Crkva nije ovlaštena pripuštati žene u svećeništvo"
Pozvana na čistoću i kršćansko savršenstvo ovladavanjem sobom te katkada uz potporu nesebična prijateljstva, ta osoba proživljava “pravu” kušnju. Zato ih treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću. Izbjegavat će se prema njima svaki znak nepravedne diskriminacije – kaže kardinal Müller, citirajući Katekizam Katoličke Crkve, no dodaje da „neovisno o problemu koji je nastao izvlačenjem iz konteksta spomenute rečenice pape Franje, izgovorene u znak poštovanja prema dostojanstvu osobe, čini mi se očitim da je Crkva, svojim Učiteljstvom, u stanju suditi moralnost određenih situacija“.
– Ovo je neupitna istina: Bog je jedini Sudac koji će nam suditi na kraju vremena, a papa i biskupi imaju obvezu predstaviti objavljene kriterije za taj Posljednji sud koji je već anticipiran u našoj moralnoj savjesti. Crkva je oduvijek govorila: “Ovo je istinito, ovo je lažno” i nitko ne može subjektivistički tumačiti Božje zapovijedi, Blaženstva, Koncile, prema vlastitim kriterijima, vlastitomu interesu ili čak prema vlastitim potrebama, kao da je Bog samo u pozadini njegove autonomije – kaže on, tumačeći kako „Crkva ima pravo i obvezu izjaviti da je neki nauk lažan upravo stoga što taj nauk odvraća obične ljude s puta koji vodi Bogu“.
On opširno odgovara i na priče o mogućnosti ukidanja celibata, objašnjavajući kako „svećenički celibat, toliko osporavan u određenim crkvenim sredinama današnjice, ima korijen u Evanđeljima kao evanđeoski savjet, ali ima i unutarnju vezu sa svećeničkom službom“, jer „svećenik nije samo vjerski službenik kojemu je dodijeljeno poslanje neovisno o njegovu životu“, već je “njegov život povezan s njegovim apostolskim poslanjem”, pa “danas veza između beženstva i svećeništva, kao poseban dar Božji kojim se posvećeni službenici lakše mogu sjediniti s Kristom nepodijeljena srca, postoji u cijeloj sveopćoj Crkvi, iako u različitu obliku”.
Površne rasprave
O mogućnosti ženskog svećeništva kaže kako je i papa Franjo bio jasan i da je konačni nauk učiteljstva “da Crkva nije ovlaštena pripuštati žene u svećeništvo”.
– Žene bez daljnjega mogu obavljati razne službe u Crkvi, bez ikakvih problema; u vezi s tim koristim svaku prigodu da javno izrazim svoju zahvalnost brojnoj skupini žena laikinja i redovnica, od kojih su neke sa sveučilišnim kvalificiranim naslovom, i koje pružaju svoju neophodnu suradnju u Kongregaciji za nauk vjere. No, s druge strane, ne bi bilo ozbiljno kada bismo davali prijedloge in merito (u toj stvari) na temelju običnih ljudskih kalkulacija govoreći primjerice:
“Ako bismo otvorili svećeništvo ženama, riješili bismo problem zvanja” ili: “Ako bismo prihvatili žensko svećeništvo, pružali bismo moderniju sliku pred svijetom.” Mislim da je takav način rasprave vrlo površan, ideološki i, nadasve, protucrkven, naime, protivi se činjenici da je posrijedi dogmatsko pitanje koje je već definirao onaj koji je za to zadužen, a ne tek puka stegovna tema – kaže kardinal Müller.
Knjiga "Razgovor o nadi" dostupna je u svim knjižarama Verbum i u web knjižari www.verbum.hr na OVOM LINKU.
Tekstovi kao ovaj uzrokuju duševne boli kod braće četnika. Stoga je poželjno češće ih objavljivati.