Jesen je tek počela širiti svoje mirise, a vjetrić je u kolo zavrtio lišće. Zeleno, žuto, crveno... prolazilo nam je ispred očiju dok smo s inženjerom šumarstva Tomislavom Kranjčevićem sjedali u terenac ispred uprave šumarije u Karlovcu. Pridružuje nam se tu i krhka Lucija Vargović, mr. sc. ing. šumarstva. Lucija i Tomislav bit će naši domaćini koji će nas dva sata kasnije upoznati s drvosječama 21. stoljeća, ljudima koji kubike trupaca “krote” pritiskom na gumb, upravljajući šumskom žičarom kojom se s nepristupačnog terena izvlače drva, radeći tako elegantno posao koji su nekoć radili traktori, a prije toga konji.
No prije no što ćemo doći do tog tehnološkog čuda, putem ćemo, u Drežnici, “pokupiti” revirnicu Anu Marak, također inženjerku šumarstva. Naime, u Drežnici, selu nedaleko od Ogulina koje izgleda kao da je ondje vrijeme stalo, nalazi se šumarija. Nekoć se Drežnica zvala Partizanskom.
Paze i na ptice i gljive
Po Aninu ulasku u terenac doznajemo da je posao revirnice briga o svemu što se događa u njezinu oko dvije tisuće hektara velikom reviru. Podrazumijeva to i brigu o uzgoju i zaštiti šume, održavanje cesta, zaštitu od požara, sprečavanje krađa... objašnjava nam dok se veremo uzanim šumskim putem prema odredištu, Odjelu 22 A gospodarske jedinice Bitoraj, mimoilazeći se putem s kamionima natovarenim drvom. Što se pak Anine plaće tiče, nećemo sad o konkretnim brojkama, no ona je manja od primanja sjekača primjerice. Ipak, Ana je svojim poslom zadovoljna, pogotovo zato što joj nijedan dan nije isti.
Prije nego što ćemo doći na cilj, Lucija nam pokazuje stara, do pola propala stabla koja su ostala na mjestima gdje je šuma posječena. Kaže da se po hektaru mora ostaviti pet takvih stabala za ptice i gljive, a zbog međunarodnoga certifikata koji Hrvatske šume imaju. Ana nam pak govori da u šumi kojom prolazimo obitavaju risevi, dvilje svinje, srne, jeleni... Prolazi tu i migrantska ruta Brinje – Kapela – Jasenak – Rijeka, komentiramo. No Tomislav se bio koncentrirao na vožnju.
Na proplanku, na 1110 metara nadmorske visine gdje je miris jeseni bio još intenzivniji, iza na metrice posloženih drva koja će se prodati na licitaciji, za razliku od trupaca za koje su s kupcima unaprijed sklopljeni ugovori, ispred sebe ugledasmo grdosiju od stroja u čijem je kokpitu s joystickom u rukama ležerno zavaljen Danijel Trupković prema kojem zrakom “putuje” stablo. Danijel ga spušta, obrađuje, premješta... Sve pritiskom na gumbe.
Princip rada šumskih žičara je taj da imaju najmanje dva užeta, jedno za vuču tereta, a drugo je višefunkcionalno, no primarna mu je zadaća nošenje tereta. Nosivo je uže cijelom svojom dužinom podignuto iznad tla i ono predstavlja trasu žičare spajajući dva ili više oslonaca, odnosno sidrišta. Iznošenje drva odvija se s pomoću kolica koja se kreću po nosivom užetu, a oblovina koja se iznosi obješena je o kolica te je potpuno ili djelomično odignuta od tla.
Nekoć sjekač, Danijel je sada jedan od drvosječa novoga doba. Kabina u kojoj radi može se zatvoriti, klimatizirana je, ima radio, a Danijel na svome poslu u šumi može biti i u tenisicama. Postrojenje na kojem radi je oko pet i pol milijuna kuna vrijedna šumska žičara Konrad Mounty 5000. Hrvatske šume trebale su još lani imati dvije takve žičare, ali zbog pandemije koja je poremetila granični režim isporuka je bila ove godine, a početak rada tih postrojenja prije nekoliko mjeseci, nakon što su moderni šumari prošli obuku u Ptuju u Sloveniji, gdje im je instruktor Tomaž Ščutke prenio sve o tehnikama montaže žičare. Valjalo je naučiti kako pripremiti radilište, odabrati najpovoljniji nagib, odabrati sidrišta, utvrditi i markirati noseća stabla te savladati osnove penjanja na stabla, pritom poštujući visoke mjere zaštite radnika. Bilo je tu i računanja jer, na primjer, pri postavljanju žičare treba napraviti izračun sila na uže do određivanja smjera postavljanja trase žičare na karti...
U konačnici, ljetos su žičare mogle započeti s radom. Iako su nabavljene šumske žičare namijenjene za rad na području gdje terenski uvjeti to zahtijevaju, prije svega u Upravi šuma podružnica Karlovac i Upravi šuma podružnica Zagreb, plan je da, ovisno o potrebama, rade na području cijele Hrvatske.
Naš domaćin Tomislav Kranjčević rukovoditelj je radom žičara. Jednu gledamo pred sobom, druga se trenutačno nalazi u blizini Udbine. – Ako je neki posao ekološki, onda je to ovaj. Izvlačeći stabla šumskom žičarom na podmlatku ne stvaramo oštećenja niti prekidamo prirodne tokove – govori Tomislav izlazeći iz vozila u ovaj dio šume iz kojeg se drvo zbog nepristupačnosti terena nije izvlačilo nikada, odnosno više od stotinu godina koliko je šuma stara.
Postrojenje žičare na kamionu je marke Mercedes, snage 450 konja. To se postrojenje sastoji od glavnog nosivog stupa koji se sa šest sajli fiksira za stablo. Na podnožju stupa vezana je upravljačka kabina s kranom i harvesterskom glavom kojom se obrađuje stablo žičarom dopremljeno do postrojenja. To su zapravo posebne škare koje će trupac “očistiti” od suvišnih grana, kako bi na hrpu bio odložen gotov proizvod. Harvesterska glava radi posao šestorice ljudi i za dvije sekunde prođe po trupcu. Danijel na displeju mjeri dužinu trupca i postavlja komande da se ono odreže na četiri i pol metra. Sav se drvni otpad melje i u konačnici kompostira. Bilježi se svaki komad stabla, u koje je vrijeme pristigao, kolika mu je kubikaža, koliko je stroj radio... Sve je povezano GPS-om, tu je i sonda za gorivo... Postrojenje pogoni motor kamiona koji pokreće hidraulične pumpe koje pak daju pritisak vitlima i vučnom užetu same žičare.
Tomislav kaže da bi ovakvo postrojenje godišnje trebalo obraditi oko 12 tisuća kubnih metara drva. Za rad na žičari dovoljna su tri radnika – operater koji obrađuje stabla harvesterskom glavom i dva sjekača-kopčaša koja se nalaze u podnožju, na polaznoj točki putanje trupca u visine. Od prikapčanja stabla do njegova stizanja na odredište prođe od pet do osam minuta. Nosivost je po jednoj “turi” pet tona. Prazna se košara u podnožje vraća za osam sekundi. Žičara radi u dvije smjene. Dnevno se iznosi od 50 do 70 kubnih metara drva, no očekuje se da će realizacija biti i veća. Sam odabir mjesta za rad sa žičarom je kompleksan, no iznimno je bitno da cesta do odsjeka bude prohodna za kamion nosivosti 40 tona, da ima dovoljan broj jakih stabala za sidrenje nosivog stupa i potpora za nosivo uže te da konfiguracija terena odgovara sigurnom radu žičare, s preporučljivim nagibom iznad 30 posto.
Naime, nagibi terena koji su tipični za rad sa šumskim žičarama veći su od 33 posto, a takvi zauzimaju 15 posto šumskih površina u Hrvatskoj. No, osim tih kriterija, sve se više pri odabiru metode rada spominje termin “osjetljiva mjesta”, pri čemu se misli na ona osjetljiva šumska područja kod kojih je neophodno primjenjivati metode u iskorištavanju šuma kojima bi se izbjegle nepovoljne posljedice na ekološke, ekonomske i društvene funkcije šuma. Upravo tu glavnu ulogu ima primjena šumskih žičara, ističu naši domaćini. – S obzirom na to da montaža žičare iziskuje ravnu liniju, i doznaka stabala treba biti prilagođena takvoj vrsti izvlačenja.
Optimalna masa za izvlačenje je 500 kubnih metara po liniji izvlačenja, s dužinom linije od 350 do 400 metara – kaže inženjer Kranjčević, usput nas podučivši o korištenju šumskih žičara kroz povijest i njihovu razvoju do tehnoloških dostignuća kakva imamo danas.
Tako doznajemo da se prve žičare javljaju u razdoblju između Prvog i Drugog svjetskog rata na području Alpa – u Austriji, Italiji i Sloveniji. Služile su prvenstveno za prijevoz namirnica u udaljene predjele u Alpama i bile su pogonjene konjima i ostalom stokom. Prvi moderniji sistemi na motorni pogon koriste se za izvlačenje trupaca u pedesetim godinama prošlog stoljeća. U Hrvatskoj, i to na području Gorskoga kotara, žičare se razvijaju šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Najveći se razvoj žičara događa od sedamdesetih do devedesetih godina kada su nastale klasične žičare s poluautomatskim kolicima te prve višebubanjske žičare sa stupovima. U razdoblju nakon dvijetisućitih razvoj ide u smjeru daljinskog vođenja, sa sve više sofisticiranih sklopova, do današnjeg, moglo bi se reći savršenog stroja kakvim radi Danijel Trupković koji kompletno praćenje iznosa trupaca radi iz kabine na računalu.
Penjanje u alpinističkoj opremi
Dok se motamo oko Danijelova radnoga mjesta, pridružuje nam se i šumar Zvonko Ćorak, navlačeći na sebe alpinističku opremu za penjanje, kako bi se popeo na stablo i malenom električnom motorkom odrezao grane stabala koje bi mogle smetati u radu žičare. Njegova se oprema sastoji od penjačkih hlača i jakne, koji imaju specijalne mrežice od tvrde plastike. Ta je zaštita dovoljna da zaustavi lanac motorne pile dogodi li se da nešto krene po zlu.
– Pazimo na sigurnost – kaže Lucija.
Nakon što je odradio posao na stablu i skinuo alpinističku opremu, Zvonko je prionuo na spravljanje brzinskoga objeda u šumi. Vrijeme je ručka, a trgovine i restorani su predaleko da bi se stanka mogla iskoristiti bilo gdje osim na radnome mjestu.
Ostavljajući Danijela i Zvonka na vrhu, mi se spuštamo prema podnožju, do mjesta odakle se stabla ruše, kopčaju i gdje je polazna točka uspona. Parkiravši terenac na šumskome putu, penjemo se strmim terenom, pomalo klizeći unatrag, k radnome mjestu na kojemu nailazimo na operatera Marinka Šlata, sjekača Martina Mihića, kopčaša Danijela Ilibašića i naučnika Mislava Borkovića. Teren na kojem rade strm je i težak, traktor onamo ne može pristupiti, no dečki su se već na to navikli, a zbog toga što su vani i na svježem zraku, kažu da se ne boje korone. Nakon što je Martin u tren oka srušio golemo stablo, prikapčaju ga na sajlu pa gledamo kako se ono uspravlja i lagano nestaje prema vrhu, prema Danijelu. Mladi šumari sad mogu malo predahnuti pa nam ispričati kako tehnološke blagodati koje sada koriste u svome poslu smatraju olakšanjem. S druge strane, stariji sjekači teško ili gotovo nikako ne prihvaćaju nove tehnologije i sve vrijeme im traže mane.
– Da nema žičare, mi ovdje ne bismo mogli izvlačiti drvo – govore četvorica šumarskih radnika. Cilj je novih tehnologija, ponovit će tko zna koji put Lucija Vargović, zaštita okoliša i podmlatka stabla te smanjenje ili uklanjanje opasnosti i mogućnosti ozljeđivanja radnika. Velika bi prednost šumske žičare trebala biti u tome što je radom njome u cijelosti otklonjen utjecaj na tlo, čime su podmladak i okoliš zaštićeni od devastiranja.
Istim se vijugavim šumskim putem kojim smo došli vraćamo. U Drežnici izlazimo na asfalt i ondje ostavljamo Anu. S glavne ceste zastajkujemo i gledamo prema šumi i trasi žičare koja “putuje” na 1100 metara nadmorske visine, gdje smo bili. Još nekoliko klikova po gumbima i Danijelu će završiti smjena, razmišljamo ulazeći na autocestu i vraćajući se prema polaznoj točki u Karlovcu gdje nam se učinilo da upravo ono isto lišće u bojama jeseni koje nas je ispratilo nastavlja svoj ples na vjetru...