Država bez religije treba oblikovati život svojih građana

Jučer, 14. siječnja, navršilo se točno 25 godina kako je u Zagrebu 1994. godine osnovana Udruga za vjersku slobodu u Republici Hrvatskoj kao nevladina i neprofitna organizacija koja okuplja vjernike, agnostike i ateiste. Još je tada naglašeno da nije osnovana zato što u Republici Hrvatskoj nema vjerskih sloboda, nego – naprotiv – osnovana je kao “potvrda stasanja vjerskih sloboda u našemu društvu”.

Polazeći od stava da je “vjerska sloboda prirodno ili od Boga dano pravo svakom pojedincu” i da svaka osoba ima pravo “izabrati vlastita uvjerenja i živjeti u skladu s njima, pri tom poštujući ista prava i slobode drugog pojedinca”, proizlazila je i temeljna zadaća udruge: braniti, čuvati, širiti i oplemenjivati već stečene vjerske slobode pojedinaca, ali i vjerskih zajednica kao i zadaća da unapređuje “prava na slobodu savjesti, vjeroispovijedi”, zapravo na slobodu vjerovanja i nevjerovanja. Istodobno još tada je dano do znanja da se Udruga neće miješati u poslove koje vodi država.

Danas, 25 godina kasnije, Udrugu za vjersku slobodu u RH i njezino djelovanje potrebno je promatrati u sasvim novome povijesnom i društvenom kontekstu, u kontekstu poslijeratnoga hrvatskog društva, ali i kontekstu suvremenog i globaliziranog svijeta u kojemu, prema riječima Jürgena Habermasa, moderni čovjek živi u različitim i međusobno isključivim sferama vrijednosti, u kojemu je svakodnevno “prisiljen” (iza)birati one vrijednosti za koje drži da su mu u ovome vremenu i u ovome podneblju jedino prikladne i svrsishodne, bez obzira na tradiciju iz koje potječe i u kojoj bi te vrijednosti bile neprihvatljive.

Dosadašnje vrijednosti koje je u Europi promovirala (kršćanska) religija i koje su obvezivale pojedinca da živi prema njima odjednom su postale relativne. S njima se može, a i ne mora živjeti, ako se neće. U objašnjavanju svijeta Bog je postao suvišan i nepotreban. Ni život s drugima i drukčijima nije bio nikakav problem. Multikulturalizam (kao nebriga za drugoga koji je s vama) izrastao je u ideologiju. Nalazio se na pijedestalu najviših vrijednosti zapadnoga svijeta sve do 11. rujna 2001. Tek tada je mnogima postalo jasno da su na sceni politički utjecaji religijskih ortodoksija, odnosno politički utjecaji fundamentalističkih tendencija suvremenih svjetskih religija. I ne samo islama nego i kršćanstva, hinduizma, židovstva.

Ne čudi stoga da se nakon provale “izbjegličke lavine” u već uhodani i neupitni “svijet života” (Lebenswelt) Europe odjednom počelo postavljati pitanje kako je moguće (iz)graditi miran suživot ljudi različitih svjetonazora i vjerozakona? Posebno u posljednjih nekoliko godina kada se, prema riječima Miroslava Volfa, profesora na Sveučilištu Yale u SAD-u, stanje vjerskih sloboda rapidno pogoršalo: čak 46% svjetske populacije živi u državama s visokim ili vrlo visokim stupnjem neprijateljskog odnosa prema religiji, gotovo 75% svjetske populacije živi u državama s visokom razinom vladinih restrikcija vezanih uz religijsku slobodu, a u gotovo 33% država pojedince se vrijeđa ili tjera iz njihovih domova zbog osvete vezane za “neprikladne” religijske aktivnosti, dok su u 30% država terorističke skupine vezane uz neku od religija bile aktivne u regrutiranju ili sakupljanju sredstava. I, što je malo poznato, kršćani su vodeća meta proganjanja i diskriminacije na globalnoj razini, dok su muslimani na drugome mjestu.

Analiza dosadašnjih praksa u mnogim suvremenim zapadnoeuropskim društvima pokazala je da je tu zadaću poštivanja vjerskih sloboda moguće ostvariti ako se prihvati da su država i religija dvije zasebne i odvojene stvarnosti i da država sama i bez uplitanja religije treba oblikovati život svojih građana prema važećim svjetskim demokratskim standardima, uvažavajući svakako vlastite nacionalne, kulturne i religijske posebnosti.

A to dalje znači dvije stvari: prvo, zadaća države nije upravljati ni jednim od oblika religijske prakse, nego religijama – oslobađajući ih time iz političko-sakralnog oklopa cuius regio, illius religio (čija vlast, njegova religija) – ostaviti slobodu njihova vlastitog razvoja i djelovanja; drugo, zadaća religijâ nije stvaranje države u kojoj će vrijediti postavka: cuius religio, illius regio (čija religija, njegova vlast). Zapravo, pokazalo se da je liberalna i sekularna država sa svjetonazorskom neutralnošću jedina istinska pretpostavka za ostvarivanje vjerskih sloboda jer u njoj vrijede ista pravila za sve vjerozakone i religiozna uvjerenja.

Hrvatska još uvijek pokazuje da je to moguće postići. Koliko će to biti moguće ostvariti na globalnoj razini, teško je reći. Međutim, bolje rješenje bit će teško naći. Na svečanoj skupštini Udruge održanoj u povodu gornje obljetnice u subotu navečer 12. siječnja u auli Sveučilišta u Zagrebu o vjerskim slobodama govorio je glavni tajnik Međunarodne udruge za vjersku slobodu iz New Yorka dr. sc. Ganoune Diob. Više je puta istaknuo da svaka država, pa tako i Hrvatska, ima puno pravo regulirati oblike ophođenja prema migrantima, ali, kad je riječ o vjerskim slobodama, potrebno je uvijek polaziti od toga da migranti sami nisu problem: oni su samo ljudi.

A da su neki u Hrvatskoj u migrantima prepoznali upravo nositelje ljudskoga dostojanstva, pokazala je Isusovačka služba za izbjeglice na čelu s don Tvrtkom Barunom za što mu je Udruga tu večer i dodijelila posebno priznanje. Slično priznanje, ali za doprinos u širenju ideja vjerskih sloboda u Republici Hrvatskoj u 2018. godini primio je pravoslavni mitropolit Eparhije zagrebačko-ljubljanske dr. sc. Porfirije Perić.