Marginalni redovnik imenom Martin Luther 1517. započeo je vjersku revoluciju. Pedeset godina kasnije, vjerski, društveni i politički ustroj Europe nepovratno se izmijenio. Izum tiskarskog stroja najvažnije je tehnološko ostvarenje 15. stoljeća. Bez njega ne bi bilo reformacije. No, 1567. svijet nije bio puno drugačiji od vremena u kojemu je Luther objavio kritičke teze o stanju latinskog kršćanstva. Ljudi su i dalje živjeli u istim kućama, jeli istu vrstu hrane i manje više nosili istu vrstu odjeće; koristili su ista prijevozna sredstva te su vodili ratove istom vrstom oružja; kad bi se razboljeli, istim liječničkim procedurama zacjeljivali bi svoje rane i liječili bolesti.
Te 1517. nikome ne bi palo na pamet organizirati pisanje niza članaka o svijetu kakav će izgledati za pedeset godina; svi su znali kako će svijet izgledati: isti kakav je bio i 1517. Snažno su tada odjekivale riječi autora knjige Propovjednika, napisane pet stoljeća prije Krista: “Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem (1,9).” Istina je da su mislioci poput Thomasa Morea (ili Platona, puno stoljeća prije njega) pisali o idealnim društvima. No, Moreova “Utopija” (1516.) predstavljala je vježbu moralne imaginacije; u njoj se ne nalaze upute kako preurediti svijet. Podnaslov knjige svjedoči o njezinu „sanjalačkom“ duhu: “Prava zlatna knjižica, korisna koliko i zabavna, o najboljem uređenju države i o novom otoku Utopiji.” Samo su luđaci očekivali da će njihova djeca za života doživjeti ostvarenje vizije iz “Utopije”. Sam More to svakako nije.
Naša kći Mira Frances rodila se 2017. Kada razmišljam o svijetu u kojemu će živjeti s navršenih 50 godina, siguran sam da neće biti istovjetan onome u kojemu je rođena. U knjizi “Ubrzavanje” iz 2005. Hartmut Rosa tvrdi da ubrzavanje predstavlja temeljnu značajku moderne: ono se ne odnosi samo na tempo života već i na ubrzavanje društvenih promjena i, nadasve, na ubrzavanje tehnološkog razvoja. Znamo da će za pedeset godina svijet biti značajno drugačiji nego danas, čak i ako točno ne znamo kako će izgledati, što ću kasnije i objasniti.
Tema mojega članka nije svijet kao cjelina, već jedan njegov važan dio: religija. Kakvo će biti “stanje religije” 2068. godine? Hoće li religije postojati ili će možda ustuknuti pred širenjem univerzalne “sreće”, kakvu je zamislio Aldous Huxley u “Vrlom novom svijetu”? Ako i prežive, kakvu će ulogu imati u životima pojedinaca i društava? “Religije” o kojima ovdje pišem neki stručnjaci nazivaju “svjetskim” ili “sekundarnim religijama” – poput budizma, kršćanstva, židovstva i islama – nastalih kao posljedica “aksijalnih transformacija”. Te se religije na mnogo načina razlikuju od “primarnih” ili “lokalnih religija”, posebice u svojim tvrdnjama da sadrže vizije istinskoga i dobroga života za sva ljudska bića, ne pripadajući tako nijednoj određenoj skupini ili plemenu. Njihova univerzalnost posljedica je njihova naglaska na transcendenciji, na postojanju drugog “svijeta” iz kojega je ovaj naš svijet nastao i/ili koji je izvorom njegovih najviših vrednota. Ne slažu se svi stručnjaci oko prikladnosti oznake “svjetska religija”. Nije mi ovdje namjera uvjeravati vas u ispravnost svojih ili pogrešnost njihovih stavova. Taj termin koristim samo kako bih naglasio da pod terminom “religija” mislim na vjerske tradicije koje se tiču čovjeka kao takvoga bez obzira u kojem vremenu i na kojem mjestu živio. Zapravo, uglavnom ću pisati o jednoj takvoj religiji, onoj koju prihvaćam i najbolje poznajem – o kršćanskoj vjeri. No, prije no što pokušamo proviriti u budućnost, podsjetimo se na osnovne činjenice o širenju i ulozi religija u današnjem vremenu.
Većina obrazovanih ljudi na Zapadu, bez obzira žive li u Atlanti, Buenos Airesu, Sydneyu ili Zagrebu, misle da budućnost religije nije svijetla. Vjeruju da će utjecaj religije postupno opadati i da će vjernici s vremenom postati manjina, maleni otoci kulturalne zaostalosti, točkice na obzoru čovječanstva koje se bavi svojim svjetovnim poslovima. Većina obrazovanih ljudi u današnje vrijeme prihvaća tzv. sekularizacijsku tezu koja protekla dva stoljeća prevladava u razmišljanju o budućnosti religije: religije će završiti na smetlištu dijelom beskorisnih, a dijelom štetnih iluzija; znanstveni i tehnološki napredak učinit će ih suvišnima. Dakle, hoćemo li 2068. živjeti u sekularnom svijetu? Pripadnici obrazovanog sloja građanstva su 1950. o budućnosti religije razmišljali vrlo slično kao i danas: očekivali su da će religija do 2000. godine postati marginalna i nevažna. Kao što sam spomenuo u knjizi “Pod istim krovom” iz 2017., u trideset pet godina, od 1970. do 2005., religije su strelovito rasle i u apsolutnom i u relativnom smislu. Povećao se broj sljedbenika svih svjetskih religija, a većina religija može se ponositi izvanrednim rastom: budisti od 233 na 379 milijuna, kršćani od 1,236 na 2,135 milijardi, hinduisti od 463 na 870 milijuna, židovi od 14 na 15 milijuna, muslimani od 554 milijuna na 1,314 milijardi. Od 2005. svjetske religije nastavile su rasti, posebice kršćanstvo i islam. Na primjer, očekuje se da će do 2030. godine broj muslimanskog stanovništva narasti na 2,2 milijarde. U razdoblju od 1970. do 2005. godine broj pripadnika spomenutih religija rastao je i u relativnom smislu: od 67,8% na 72,4% svjetske populacije.
No, danas religije ne bilježe samo silovit rast; one značajno utječu na javni život. Religija je 1950. bila puno više ograničena na privatni prostor pojedinca nego danas. Autori knjige “Božje stoljeće” iz 2011. godine, s podnaslovom “Povratak religije i globalna politika”, primjećuju promjenu uloge i ambicija religije na početku dvadeset prvog stoljeća: “U protekla četiri desetljeća, utjecaj religije na politiku obrnuo je svoj smjer i sve je snažniji na svakom kontinentu i u svim velikim svjetskim religijama. Religija je ranije bila ograničena na dom, obitelj, selo, džamiju, sinagogu, hram i crkvu, dok danas utječe na parlamente, predsjedničke palače, lobističke urede, kampanje, vojne kampove, pregovaračke sobe, protestna okupljanja, gradske trgove i disidentske zatvorske ćelije. Radno mjesto sve više postaje prostor za molitvene skupine i proučavanje svetih spisa.”
Tijekom druge polovice posljednjeg stoljeća, svijet se desekularizirao. Ovaj termin skovao je sociolog Peter Berger koji u svojoj knjizi “Desekularizacija svijeta: povratak religije i svjetska politika” iz 1999. opisuje razvojne tjekove koje sam netom opisao. Za samoga Bergera, govor o desekularizaciji predstavlja potpuni obrat, budući da je 1960-ih godina bio jedan od glavnih promicatelja sekularizacijske teze. No, hoće li se održati živost religija, njihov brojčani rast te uloga u javnosti? I još važnije, hoće li religije biti relevantne bez obzira na njihov porast? Ili će se pokazati da su proroci sekularizacije, koji su sustavno griješili u procjenama o religiji u dvadesetom i na početku dvadeset prvog stoljeća, u pravu glede religije u drugoj polovici dvadeset prvoga stoljeća?
Oni koji tvrde da znaju kako će svijet izgledati za pedeset godina ili ne znaju da ne znaju ili se pretvaraju da znaju ono što znaju da ne znaju. U knjizi “Kritički put“ iz 1981. Buckminster Fuller zastupa “knowledge-doubling curve”, eksponencijalni rast ljudskog znanja. Sve do 1900. ljudsko znanje podvostručavalo se svakog stoljeća. Do 1945. podvostručavalo se svakih dvadeset pet godina, a do 1982. svakih dvanaest do trinaest mjeseci. Polazeći od Fullerove teze, IBM je u srpnju 2006. objavio izvještaj kojim predviđa da će se do 2020. znanje podvostručavati svakih dvanaest do trinaest sati. No, sam eksponencijalni rast ne pruža nam cjelovitu sliku. U knjizi “Poluživot činjenica” iz 2012. Samuel Arbesman primjećuje da znanje također “propada”: ono što smatramo sigurnim znanjem, pokazuje se kao puko pogrešno mišljenje. Zbog eksponencijalnog rasta znanja i njegova visokog stupnja propadanja, riskantno je predviđati budućnost: mi naprosto ne znamo što ćemo znati i što ćemo moći ostvariti za pedeset godina. Riječi Jonathana Schella kako “futurologija nikada nije bilo cijenjeno područje istraživanja” istinite su više no ikad.
Budući da sam sumnjičav prema našem znanju o svijetu 2068., čini mi se ispraznim spekulirati o, primjerice, obilježjima vjerskih zajednica za pedeset godina, uz pretpostavku da će tada uopće postojati. Hoće li se nastaviti današnji trendovi prema demokratizaciji, društvenom povezivanju i karizmatskim oblicima autoriteta ili će se iznaći novi hijerarhijski oblici svetoga autoriteta i novi načini podvrgavanja vjerskim pravilima? Hoće li se na bogoslužjima svirati djela Thomasa Tallisa i Johanna Sebastiana Bacha ili će ta klasična djela ustupiti mjesto beskonačnoj raznolikosti duhovne glazbe koju je komponirala umjetna inteligencija? Na ta pitanja nemamo odgovore i besmisleno je o njima nagađati. U ovome tekstu ne zanima me stoga oblik religije u budućnosti, već njezina egzistencija i, što je važnije, njezina uloga u životu čovjeka. Hoće li se za pedeset godina religija pokazati suvišnom ili će postojati područje ljudskoga iskustva, nedostupno znanosti i tehnologiji, o kojemu će religije i dalje govoriti? Ako religija preživi, koja će biti njezina uloga?
Na pamet mi padaju dva moguća scenarija nestanka religije, a samo jedan od njih vezan je uz znanstveni i tehnološki napredak. Kršćani gotovo dvije tisuće godina žive u gorljivom iščekivanju – a često i u strahu od – dolaska Božjega kraljevstva. Kao što kaže posljednja knjiga Biblije, knjiga Otkrivenja, kršćani se nadaju “novom nebu i novoj zemlji”, “svetome gradu, novom Jeruzalemu kako silazi s neba, od Boga”. Dogodi li se to prije 2068. godine, značit će to konac religije. Mnogi tumači Otkrivenja primjećuju da u Novom Jeruzalemu nema hrama. I to ne zato što će na Božjoj novoj zemlji ljudi konačno shvatiti da Boga nema, već iz posve suprotnog razloga. Sam Novi Jeruzalem – grad kao narod, a ne kao arhitektonski krajobraz – opisan je kao hram. U stvari, opisan je kao najsvetija srž staroga židovskog hrama, svetinja nad svetinjama. U budućnosti kakvu nam opisuje vidjelac Ivan, Bog će biti tako duboko prisutan u životima ljudi da više neće imati potrebu moliti mu se ili obdržavati njegove zapovijedi jer će Bog biti s njima i u njima, a volja i sposobnost da vrše Božju volju bit će utkana u samu njihovu narav. Hoće li to kraljevstvo doći sljedećih pedeset godina? Mnogi su kršćani tijekom stoljećâ bili uvjereni da je “kraj” iza ugla. Očito je da nisu znali; štoviše, nisu ni shvaćali da to ne mogu znati. Kao što je rekao Isus Krist, samo Bog zna vrijeme kraja staroga i početka novoga svijeta.
Druga mogućnost nestanka religije mogla bi se ostvariti ako bi neki drugi, nadmoćniji oblik života, nadomjestio ljudska bića. Na tu mogućnost moramo ozbiljno računati, no njezino ozbiljenje nije izgledno u razdoblju koje razmatramo. Mnogi stručnjaci smatraju da će se izumiti opća umjetna inteligencija; njihova mišljenja se razlikuju tek u procjeni koliko nas vremena dijeli od takvog izuma. Jedno ili više takvih „bića“ umjetne inteligencije moglo bi svladati ili ubiti sva ljudska bića. To je jedan od mogućih scenarija odnosa ljudi i umjetne inteligencije koje Max Tegmark opisuje u knjizi Život 3.0: Biti čovjekom u vremenu umjetne inteligencije iz 2017. Takvo istrebljenje – možemo ga nazvati “šestim istrebljenjem”, fraza koju sam preuzeo iz naslova knjige Elizabeth Kolbert iz 2014. – značilo bi kraj religije: više ne bi bilo nikoga kome bi zvjezdano nebo iznad njega i moralni zakon u njemu mogao ispuniti um s “divljenjem i strahopoštovanjem”, rađajući u njemu misao o Stvoritelju (kako je to rekao Immanuel Kant). Ne bi bilo nikoga da zapali svijeću zahvalnosti ili pokore ili koga da proučava svete spise i napaja se njihovom mudrošću. Religija bi nestala jer bi i ljudi nestalo. Ili bi i dalje postojala u kulturalnom sjećanju tog novog oblika života, kao dio njegove pretpovijesti. No, izglednije je da će ljudi biti “nadograđeni”, a ne nadomješteni. Hoće li takvi ljudi imati potrebu za religijom – ljudi s uvelike poboljšanom inteligencijom, s golemim rasponom mogućih iskustava i stanja svijesti te sa sposobnošću da potpuno upravljaju svojim željama? I ako hoće, koju će ulogu religija imati u njihovu životu?
Oni koji očekuju da će ubrzavanje znanstvenog i tehnološkog napretka dokrajčiti religije čine dvije pogreške – jednu glede religije, a drugu glede znanosti i tehnologije. Pogreška glede religije ima dva aspekta. Prvi se odnosi na uvjerenje da je religija primitivna znanost. U nedostatku argumentiranih i metodološki strogih objašnjenja, ljudi koriste vjersku maštu za objašnjavanje izvora i naravi svemira. Na primjer, kršćani, uz židove i muslimane, tvrde da je Bog stvorio ljudska bića. No, oni griješe, kažu kritičari, jer znamo da je proces, započet Velikim praskom prije 13,8 milijardi godina, rezultirao nastankom ljudskih životinja. Kao primitivna znanost, zaključuju kritičari, religija je zastarjela i suvišna “znanost”. Iracionalna je i na mnoge načine štetna.
No, pogrešno je kršćansku vjeru shvaćati kao “znanost” koja se natječe s prirodnim znanostima u objašnjenju nastanka i funkcioniranja svijeta. Dakako, kršćanska vjera sadrži pripovijesti o stvaranju čiju istinitost tvrdi; štoviše, pouzdanost vjere ovisi o istinitosti tih pripovijesti. No, istinitost pripovijesti o stvaranju razlikuje se od znanstvenih teorija: njima se ne želi “objasniti” u znanstvenom smislu te riječi. Na primjer, izjavom da je Bog stvorio čovjeka, ne želi se Božje djelovanje umetnuti u lanac svjetovnih uzroka i posljedica, već se tvrdi da su ljudska bića, zajedno s čitavim svijetom, plod Božje ljubavi.
Zagovaratelji stava o religiji kao primitivnoj znanosti često tvrde da ona također funkcionira kao primitivna tehnologija. Time čine drugu pogrešku glede religije. Kako bi u svijetu uspješno živjeli, ljudi svojom okolinom moraju manipulirati i učiniti je upotrebljivom za svoje ciljeve; moraju pripremati hranu, graditi zaklon i praviti odjeću, braniti se od grabežljivaca, bolesti itd. Ako to ne uspiju, umiru. Budući da su se njihovo znanje i moć pokazali nedostatnim za izvršavanje ovih zadataka, utekli su se magiji i obredima, čarolijama i molitvama, sve radi uvjeravanja viših sila da za njih učine ono što sami nisu kadri napraviti. Kao primitivna tehnologija, zaključuju kritičari, religija je zastarjela i suvišna.
S jednim svojim kolegom ateistom na Yaleu predavao sam predmet Vjera i globalizacija. U jednom trenutku, tijekom predavanja, stavio je ruku u svoj džep, izvadio pilulu i pokazao je studentima. Religiozni ljudi, kada obole, mole se Bogu vjerujući da će učiniti čudo, rekao je on; ateisti, nastavio je, oslanjaju se na čudesa suvremene medicine, poput ove malene pilule koja smanjuje krvni tlak čim je popijete. S pilulom u ruci, zaključio je da suvremena medicina očito ima bolji učinak od Boga. Nakon što je završio, okrenuo sam se prema njemu i rekao: “Vi i ja slažemo se oko jedne vrlo važne stvari: obojica niječemo istoga boga!” Zbunjeno me pogledao. “Bog kojega vi niječete nespojiv je s čovjekovim radom i domišljatošću. Zapravo, nespojiv je sa svim svjetskim procesima. I ja niječem takvoga boga. Nasuprot tome, Bog u kojeg ja vjerujem omogućuje cjelokupnost svjetske zbilje u svoj njezinoj kompleksnoj dinamici, uključujući čovjekov rad i domišljatost.” O takvome Bogu govore prve stranice Biblije. U Edenskom vrtu, Bog nije bacio hranu s neba u usta Adama i Eve i nije pritiskao njihove čeljusti kako bi je sažvakali. Oni su radili za hranu, obrađivali su i održavali vrt, a Bog je u njihovu radu i kroz njega djelovao. Pogrešno je misliti da se ljudski rad, uključujući sve tehnološke napretke što ih je čovječanstvo ostvarilo, i božanski rad, uzajamno isključuju.
Bog u kojega smo mogli vjerovati dok još nismo imali pojma kako je svijet nastao, kada je lavanda bila najbolji antiseptik, a jedino prijevozno sredstvo žuljevite bose noge – u istog tog Boga možemo vjerovati nakon što smo naučili istraživati astrofizička i kvantna svojstva crnih rupa, uređivati genome kako bismo spriječili bolesti i poboljšali ljudske sposobnosti te počeli bezbrižno koristiti samovozeće automobile.
Pretpostavimo da se slažete sa mnom: budući da se Božje djelovanje i ljudska domišljatost međusobno ne natječu, možemo vjerovati u Boga bez obzira na izvanredne napretke u znanosti i tehnologiji. No, zbog čega bismo uopće vjerovali? Time dolazim do pogreške o religiji sadržane u tezi prema kojoj će zbog razvitka znanosti i tehnologije religija odumrijeti. Biti čovjekom znači živjeti prema određenoj viziji istinitoga i dobroga života. Vizija dobrog života skica je naše ljudskosti; ona sadrži kriterije – “tablice vrednota”, da upotrijebim frazu Friedricha Nietzschea – koji određuju što je vrijedno željeti i kako bismo trebali živjeti. Svatko od nas živi u skladu s nekom takvom vizijom. Ako je svjesno prihvaćamo, držimo je pred svojim očima i svoje živote pokušavamo uskladiti s njom. Ostane li nerazvijena i zakopana ispod razine svijesti, on ipak biva utkana u strukturu naših vjerovanja i praksi i tako upravlja nama na nesvjesnoj razini.
Budući da su vizije dobroga života po definiciji normativne, znanost ih ne može formulirati. Spoznaja o onome što je bilo, što jest ili što će vjerojatno biti, bez obzira koliko točna i detaljna bila, ne može nam propisati što bi trebalo biti. Glavna uloga znanosti glede dobroga života sastoji se u tome da produbi spoznaju o ljudskom ponašanju i identificira najučinkovitija sredstva koja bi nam pomogla živjeti u skladu s odlukama koje smo donijeli na temelju razloga koji nisu vezani uz znanost. Zamislimo da smo odlučili žrtvovati svu svoju privatnost te smo dopustili da se o nama prikupe svi dostupni podaci – svi naši razgovori i prepiske, podaci o našemu zdravlju i navikama, o povijesti naših kupnja, o knjigama koje smo čitali i filmovima koje smo gledali, o svim komentarima koje smo o njima iznijeli itd. Vrlo inteligentni algoritam mogao bi iznijeti iznimno točan izvještaj o našem karakteru te bi nam u mnogim situacijama mogao pouzdano predvidjeti ponašanje. Čak bi se mogao i ostvariti scenarij s kojim Yuval Noah Harari završava svoje djelo “Homo Deus: kratka povijest sutrašnjice” iz 2017. godine, da nas algoritam „poznaje bolje no što poznajemo sami sebe». No, taj inteligentni algoritam ne bi nam mogao reći što bismo trebali biti i što bismo trebali činiti. Mogao bi nam reći što želimo i što smatramo poželjnim, čak i što bismo željeli smatrati poželjnim, no zanijemio bi kada je riječ o tome što bismo trebali biti. Znanost nam ne može pružiti viziju istinskoga i dobroga života.
Za viziju istinskoga i dobroga života moramo se obratiti religiji. Ona može biti neteistička religija (poput budizma i konfucijevstva), kvazireligija (poput raznih suvremenih ateističkih humanizama ili čak Nietzscheove filozofije) ili može biti teistička religija (poput židovstva, kršćanstva i islama). No, bit će to religija, a ne svjetonazor; ne puka filozofija, već vizija života koja zahtijeva egzistencijalno opredjeljenje.
Religije mnogo toga čine, a neke stvari koje čine – ili ono što ljudi čine u ime religije ili čine skrivajući se iza plašta religije – duboko su zabrinjavajuće. Na primjer, ljudi često koriste religiju kako bi razlikovali između “nas” i “njih” te dali utemeljenje za političko jedinstvo i suradnju u određenom društvu. Funkcija je to takozvane političke religije. Religije su to činile stoljećima i činit će to i u budućnosti jer su, prema procjeni Yuvala Noaha Hararija, ljudima potrebne “izmišljene priče” kako bi pripadali zajednici i surađivali. Bog tako “služi naciji”, što je i podnaslov poglavlja o religiji u njegovoj knjizi iz 2018. godine, 21 lekcija za 21. stoljeće. Po njegovu mišljenju, uloga je religije da odredi “o kome bismo se trebali brinuti, a na koga bismo trebali bacati bombe”.
No, pretvaranjem kršćanske vjere u političku religiju izdajemo njezinu univerzalnost. Poput drugih svjetskih religija, kršćanstvo je namijenjeno svakome čovjeku. Ako je Bog jedan, onda je on nužno Bog svih ljudi; vjernici u takvoga Boga mogu svoju državu voljeti samo u zajednici sa svim drugim državama i moraju djelovati u skladu s univerzalnim moralnim pravilima, a ne voditi se svojim nacionalnim interesom. Kršćansku vjeru se dakako može shvatiti kao obilježje identiteta, međutim ključna odlika njezinih glavnih uvjerenja je da određuju kako bismo trebali živjeti. Kršćanska vjera je vizija istinitoga i dobroga života. Isto se odnosi i na druge svjetske religije. Živjeti znači egzistencijalno se opredijeliti za usmjeravanje vlastitog života prema nekom konačnom; živjeti znači imati “predmet” ljubavi koji objedinjuje sve naše čežnje te daje smisao našim životima. Takvo egzistencijalno opredjeljenje moguće je samo kao čin povjerenja – ne slijepoga povjerenja, već povjerenja koje ipak uključuje rizik. U takvom egzistencijalom opredjeljenju uvijek želimo više no što racionalno možemo opravdati i više no što možemo zajamčiti da ćemo uspjeti ostvariti. Nešto drugačije kazano, kao ljudska bića ne možemo izbjeći rizik usmjeravanja naših života, vođeni “pretpostavkama čiji (racionalni) temelji nisu razmjerni važnosti njihovih implikacija i dosegu njihovih tvrdnji”, kako je to napisao ateistički mislilac Roberto Unger u knjizi “Religija budućnosti” iz 2014. godine. Možemo umovati o dobrim i lošim stranama prihvaćanja određene vizije života, no naposljetku, riječima Blaisea Pascala u “Mislima”, moramo se okladiti. Zapravo, u svakom se trenutku kladimo se, htjeli ili ne: živjeti znači upustiti se u rizik. Pitanje je samo kako mudro riskirati.
Nije pitanje “ljubimo” li, da upotrijebim izraz crkvenog oca Augustina, i ”vjerujemo” li na ovaj egzistencijalni način; pitanje je što ili koga ljubimo i u što ili koga ćemo imati povjerenja. U svojim učenjima, svjetske religije nude alternativne “predmete” egzistencijalnog povjerenja i ljubavi. Kroz živote svojih najboljih predstavnika – svojih utemeljitelja, svetaca ili mudraca – religije utjelovljuju istinski i dobar život u danom vremenu i prostoru, omogućavajući nam da zamislimo kakvi bi mogli biti naši životi prihvatimo li njihovu viziju života. Svjetske religije nisu poput zastarjelih vikinških brodova u koje su se ljudi, prije izuma suvremenih aviona, pouzdavali da će ih prevesti preko oceana života. One pružaju najdugotrajnije i najuvjerljivije vizije dobroga života što ih čovječanstvo poznaje. Svaka od njih ozbiljan je kandidat za najvažniju životnu odluku koju moramo donijeti. Dakako, svaka od njih natječe se s drugim religijama oko istinitosti i valjanosti naših života, oko shvaćanja naše same ljudskosti. Ne mogu sve religije biti istinite, barem ne potpuno jer, iako se njihove vizije dobroga i istinitoga života dijelom preklapaju, one se dobrim dijelom ipak i sukobljavaju. U susretu sa svjetskim religijama, moramo razborito prosuditi i donijeti temeljnu odluku našega života; ja sam to i sâm učinio, prihvaćajući Isusa Krista kao oličenja naše ljudskosti.
Što više moći imamo, to je važnije mudro odabrati osnovno usmjerenje vlastitog života. Što inteligentnije i moćnije “alate” stvaramo, to nam mora biti jasnije kojim će svrhama ti inteligentni i kompleksni strojevi koristiti. I jedini način razabiranja svrha koje su vrijedne naše ljudskosti sadržan je u spoznaji onoga što je zaista vrijedno našeg povjerenja, što trebamo iznad svega ljubiti, te kakvi ljudi trebamo biti. Budući da religije sadrže najdugotrajnije odgovore na ova pitanja, ubrzavanje znanstvenog i tehnološkog napretka neće religije učiniti izlišnima, već nužnijima no ikada.
Hoćemo li 2068. godine, okruženi spektakularnom tehnologijom, prepoznati nužnost religije? Teško je reći. No, jedno je sigurno: ne prepoznamo li je, onda ćemo se, poput svinja iz Isusove prispodobe koje su gazile bisere ne mogavši njima utažiti svoju glad, okrenuti od najvažnijega u našem životu i potratiti ono najbolje od naše ljudskosti. Koristeći sliku svinja što gaze bisere na želim optužiti one koji odbacuju religiju, već izazvati nas koji je prihvaćamo. Ta nas slika poziva da bisere svoje vjere ne bacimo na smetlište vlastite izobličene religioznosti. Hoće li kršćanska vjera oblikovati živote 2068. godine? To ne ovisi toliko o ubrzanom znanstvenom i tehnološkom razvoju koliko o odluci kršćana da ne dopuste da svjetlo njihove vjere nestane u crnoj rupi njihova nedosljednog ponašanja. Znanost i tehnologija ne mogu uništiti kršćansku vjeru. To mogu učiniti samo sâmi kršćani.
Čovijek bez vjere nije čovjek.Samo životinje nemaju vjeru.Žive nagonski. Koće li razvoj znanosti uništiti vjeru? Naprotiv, još će ju ojačati.Ako je nauka ljudska djelatnost koja se bavi spoznajom Božjih datosti, a to u stvari jeste, onda se sa što više spoznaja jača i divljenje tvorcu svega što nauka otkriva, a taj tvorac je Bog ili kako ga već koja religija oslovljava.