Politika se stoljećima razumno doživljavala kao umijeće mogućega, sve dok Hrvati nisu stali dokazivati da može biti i nerazumna vještina nemogućega. Tamo gdje je bilo ljubavi (prema vlasti) bilo je i zakonite ljubomore prema vladarima; tamo gdje je stanovala politička moć useljavala se i zavist prema moćnicima; tamo gdje se dijelio novac, bilo je redovno puno ruku koje nisu pljeskale dispečerima... Politika je teatar pun strasti i intriga, udara i podmetanja, vjernosti i izdaje. Sve su to lijepo opisali veliki pisci i teoretičari, od Shakespearea do Machiavellija, da samo treba otvoriti knjige da bi se mogle otvoriti oči; hrvatska priča o raspadu vlasti izražava nešto od vječne napetosti koja opterećuje i najbolju politiku, ali i lokalnoga mentaliteta koji od taštine ne vidi suštinu (političke misije), od sitnih računa pravi krupne zaključke, a za sitniš osobnoga probitka žrtvuju tone općih interesa. I nije to od jučer. I ne samo ovdje.
Gavrani si (ne) vade oči
Ipak, valjda se samo u Hrvatskoj moglo dogoditi da vlast ruši samu sebe, da jedna polovica ne podnosi drugu polovicu, da uglednici iz iste vlade nisu više ni crni gavrani koji jedni drugome, iz solidarnosti (makar i lažne) ne vade oči, nego razjareni vukovi koji jedan drugome gule kožu. Čudo neviđeno: kao da revolucionarni Saint-Justov duh objavljuje “Glave će pasti”, leti perje s poglavica, kotrljaju se ostavke, zbrajaju pristaše, preslaguju glasovi, najavljuju pobjede... Kao da je Thomas Mann u liku Hansa Castorpa anticipirao što će biti u Hrvatskoj a.d. 2016. kad je pisao (pitao) u “Čarobnoj gori”: “Čemu bi služila politika nego da jedni drugima daju priliku da se moralno kompromitiraju”! Spektakl političkoga nadrealizma na samome vrhu (izvršne) državne vlasti, uznemirio je čak i staloženi Kaptol koji se, neuobičajeno, obraćao javnosti dva puta, s onim što misli i s onim što je uputno reći, prije nego što se u miru mogao obratiti Svevišnjemu da dade mudrosti vladarima da se priberu i snage narodu da izdrži njihovu borbu (za vlast). Ne zna se koja je misija teža: politički su čelnici poveli svoje trupe i ušli u rat svih protiv sviju, dok “nenaoružani” narod čeka priliku za novu utakmicu. Koliko će dugo pamtiti da ga zavađena vlast nije tretirala ni kako se tretira djecu, njih se povlači za uši, nego gore, kao budale, koje se vuče za nos. Koliko puta već politika je u ime naroda zapostavljala narod. Kako će mu moći pogledati u oči kad se sretnu na biralištu, u redovnom ili izvanrednom terminu, svejedno? Morat će njeni uglednici stavljati crne naočale da se ne prepozna tko je što govorio (i radio). Politika je u kratkome vremenu napravila veliki dug; puno je obećavala, malo napravila, a sve završila sukobom koji bi i početnici znali izbjeći. Usred krize povjerenja u politiku i novoga pada političkoga morala još ima mudrih ljudi koji tješe da će demokracija u konačnici profitirati i da više nikad neće biti kako je bilo prije kreševa na vrhu državne vlasti. Može li problem biti i rješenje, još će se vidjeti, dosta i iz raspleta sadašnje “krize vlasti”. Prije više od 400 godina Shakespeare je vjerovao – i druge u to uvjeravao – kako je “nevolja majka smionosti”, a da “obilje rađa kukavice”. Prošlo je otad mnogo različitih “nevolja” da se moglo vidjeti da sve “majke” nisu rodne ni sva vremena plodna. Završi li naša sadašnja “nevolja” po sistemu “mnogo vike ni za što”, opet se u politici može dogoditi “diktat statusa quo”: isti tipovi, samo s drugim imenima. Ima li Hrvatska više vremena da trpi pretakanja iz šupljega u prazno (i obrnuto)? Glavobolja s vlašću je kao i svaka druga migrena – više je simptom, ili posljedica, nego sama bolest. Ne može proći samo tako, da se uklone neke glave, ili da same odu. Kao u svakoj drugoj igri, i u “igri prijestolja” može se pročitati kakva je selekcija napravljena, i na kakvome programu. I na jednom, i na drugom planu, vape praznine: hrvatska država, u sadašnjem sastavu, nema ni projekte, koji bi je mogli modernizirali, ni ličnosti koje bi ih mogli osmisliti i izvesti. Svi dosadašnji “treći putevi” završavali su u stranputici, najviše zato što veliki prosvjedni potencijal nisu uspijevali prevesti u razumni i razumljivi politički program. Što je ostalo od Mirele Holy, iako su joj (ne)prilike na ljevici, koje je proizvodio nekooperativni Zoran Milanović, išle na ruku. Njena elokventnost i intelektualna vrijednost nisu bili dovoljni da je održe na površini kod prvih virova. Otišla je mlada u politički muzej, kao eksponat neshvaćene moderne ljevice.
Krupje u kockarskoj predstavi
Božo Petrov vjerojatno neće doživjeti njenu sudbinu: njemu su se lako otvarala vrata vlasti, a u Tomislavu Karamarku je na vrijeme otkrio izvanredni aparat za umjetno disanje; kadgod bi mu ponestalo “zraka”, on je na predsjedniku “suradničkog” HDZ-a vježbao sad mišiće, sad moždane vijuge, sebi je osiguravao moralni i politički legitimitet, a svoga rivala gurao sve više da trči kao zec pred svjetlima automobila koji sam vozi i da ga privuče kockarskome stolu, sa sudbinom pravoga kockara – da ne gubi dok gubi, nego dok se vadi. U tome ruletu Karamarko nije dobio, Petrov još može izgubiti, dok Tihomir Orešković od početka nije bio više od krupjea u toj kockarskoj predstavi. Teško je očekivati da će Ivan Vilibor Sinčić, kolikogod ga mazile sadašnje prognoze, dati prohodnost “trećem putu”, čak i da se prognoze o povratku u milost birača i ostvare. Kako može participirati u državnoj vlasti i gotovo maniristički biti protiv njenih institucija. Hrvatskoj trebaju novi ljudi, i tu Živi zid može (o)bogatiti državu, izloži li na političkom tržištu stvarno nova imena, s pokrićem za visoke ambicije suodlučivanja o državi. Njihova prosvjedna energija neće vrijediti ništa ako se ne izrazi u pozitivnom programu za promjene, koliko radikalne bile. Birači zaslužuju da mogu birati, ne samo stranačke liste nego i neovisne ličnosti, s njihovim programima. Odnos između političke ponude i potražnje, s očiglednim viškom stranaka i strančica i s manjkom ličnosti, toliko se poremetio da se na izbornim sajmovima sve lakše prodaje rog za svijeću. Računi takvoga trgovanja s prošlih izbora upravo dolaze na naplatu. S “trećim putem”, dakle, Hrvatska će i dalje (morati) hodati, a da nije sigurna da on vodi do cilja – stabilne političke većine i kompetentne vlasti. Prošlo je vrijeme jednopartijske vlasti u demokratskom sustavu, što je HDZ prakticirao u vrijeme Franje Tuđmana, zauzet stvaranjem nacionalne države i njenih institucija. Prva (hrvatska) Republika i njen ustavni poredak bio je umnogočemu kopija (francuske) Pete republike; i ona je nastajala u vatri alžirskoga rata, kad je državi trebala jaka personalna vlast i jaki pojedinac na njenome čelu. Kao i Charles de Gaulle, i Franjo Tuđman – kad je oblačio njegovo polupredsjedničko ustavno odijelo – imao je iskustvo generala, status vođe (pobjedničkog) pokreta otpora i reputaciju “priučenoga demokrata” (kako je Roosevelt govorio za De Gaullea). Najveći De Gaulleov protivnik François Mitterrand napadao je režim Pete republike kao “permanentni državni udar”, kao što je najlucidniji Tuđmanov kritičar Vlado Gotovac napadao “manjak demokracije” u tuđmanovskoj eri; kad je došao na vlast, Mitterrand je obukao De Gaulleovo ustavno odijelo, i nije mu bilo ni politički široko ni politički tijesno, iako je dvojicu državnika dijelilo 30 centimetara u njihovoj fizičkoj visini i cijela ideološka provalija koja inače dijeli ljevicu od desnice (važno u to vrijeme, nebitno danas). Tuđmanov kritičar, politički konkurent i izborni protivnik Vlado Gotovac nije imao priliku pokazati kako bi on vladao zemljom. Agresija na državu i silna ratna iskušenja mogla su opravdati koncentraciju vlasti, koju je prvi hrvatski predsjednik preuzeo od “oca Pete republike”, kombinirajući, kao i on, ratom probuđeni nacionalizam i veličinu države koja se vraćala u svoje (povijesne) granice. Izlazak iz rata i kraj Tuđmanove ere opravdavali su promjenu same prirode političkih odnosa u državi koju je izveo par Ivica Račan-Stipe Mesić, i koja se održala sve do danas, kao svojevrsna replika francuske Četvrte republike: mnogo političkih stranaka, puno kandidata za vlast, malo jakih ličnosti za vladare, latentne nestabilnosti u širokim koalicijama... Sve što je izbilo, ili izbija na površinu, u tekućim sukobima, danas na desnici, gdje nema jakoga “gazde”, sutra možda na ljevici, zbog jakoga “gazde”, ako s birališta opet ne izađe uvjerljiva politička većina. Da novi izbori budu sutra, ili za mjesec dana, bit će ista izborna pravila, uglavnom isti akteri; novo može biti samo iskustvo koje se ne mora nikome obiti o glavu, pokažu li birači da više vole opraštati nego kažnjavati. Nešto novog vjetra može doći s dviju strana: ili od onih koji stvarno vjeruju da “Hrvatska može bolje”, a da pri tome svoju energiju ne uključuju ni na koji ideološki dalekovod, da bude samostalna snaga koja će podržavati ono što je dobro za hrvatsko društvo i državu, za visoke političke, gospodarske, socijalne i kulturne standarde. Potencijal je registriran; šteta bi ga bilo usitnjavati u neke usko stranačke banknote. Drugi povjetarac znade doći od mlađeg stranačkog vođe najstarije hrvatske političke stranke koji je, kao i Božo Petrov prije njega, iz kratkih hlača lokalnog gradonačelnika obukao smoking nacionalnog političara. Veliko je pitanje što može Krešimir Beljak sa zvučnim idejama o trećoj republici. Je li to njegov politički program? U tom bi slučaju mogao imati budućnost među političarima koji uglavnom ponavljaju sami sebe, bez kreativne sposobnosti da misle nekoliko poteza unaprijed. U svijetu u kome politički uglednici, kako zapaža filozof Jacques Ranciere, “predstavljaju sebe, a na narod”, hrabri su “oni koji se ne boje misliti protiv samoga sebe”.
Nismo na kraju tunela
Može li Hrvatska rehabilitirati republiku kao ambijent u kome su svi ljudi jednaki, za razliku od demokracije koja proizvodi većinu i manjinu? Gradilište za treću republiku je otvoreno, kao prostor za političku stranku i njezina vođu koji, možda, i ne znaju do kraja kakvu stvar mogu pokrenuti, Hoće li od toga brašna biti pogače ovisi (i) o tome hoće li K. Beljak jedno govoriti kad ustane na lijevu, a drugo kad ustane na desnu nogu, i hoće li HSS, pošto je bio i s ljevicom i s desnicom, i dalje biti u zraku. Ili će biti svoj na svome. U stoljeću Radićeve stranke životni je vijek sa 50 godina porastao na 75 godina, stanovništvo u svijetu od dvije milijarde naraslo na sedam milijardi, stvorena je demokracija u kojoj “imbecil ima isto pravo glasa kao dobitnik Nobelove nagrade” (filozof Michel Serres). Sam HSS pola svoga političkoga vijeka bio je zabranjen u zemlji, obnovljen u uvjetima nacionalne države, ali i nove tehnologije i globalne povezanosti svijeta. Kriza politike i političkih stranaka ne daje HSS-u ni više ni manje izgleda nego drugim strankama, ali mu otvara vrata jer dosad nije bio u prvome planu.
S najnovijim turbulencijama u vrhovima vlasti, s novim izborima ili s preslagivanjem većine Hrvatska nije stigla do kraja tunela; izlaz vide samo oni koji hodaju natraške. “Čak i kad se nemamo više čemu nadati – opominjao je Michel Houellebecq – postoji nešto da se plašimo”. Na prvome mjestu od loše prošlosti.