Slavni pisac Albert Camus nije mogao misliti na hrvatske navijačke horde kad je smišljao epitaf za posljednje počivalište nasilnika svih vrsta i boja: “Divljaštvo nikad nije privremeno”! Tko još na Malti, prije desetak godina, nije razumio da u “navijačkom” ludilu ima sistema i da se obnalja na tekućoj traci svih vrsta popustljivosti, ne može danas prati ruke od odgovornosti za najnovije divljanje.
Nasilje bez granica
Tko je sve fizički odgovoran, koja lica i s kakvim biografijama, to je na različitim službama da konačno skinu maske s njihovih lica. Stvar je postala suviše ozbiljna kad jedna moćna, talentirana momčad mora strahovati hoće li biti izbačena s Europskoga prvenstva, kad se jedna država trese od nemoći da se obračuna sa šačicom huligana i kad se jedan narod mora crvenjeti, jer s njegovim licem divljaci brišu pod. Tim se putem ne može dalje; Hrvatska zbog nogometa dolazi na stupove srama, a Hrvati u miru gube simpatije koje su teško stjecali u vrijeme rata. Nakon Saint-Etiennea, kucnuo je čas da hrvatske vlasti, političke i sportske, a ne samo Uefa i njena disciplinska tijela, konačno krenu u zakonit obračun s grupama koje ne služe ni sportu, koji tobože vole, ni zemlji koju vani, tobože, predstavljaju.
Znalo se otprije da u nasilju nema razuma; pokazuje se da nasilnici nemaju ni trunke emocija: njima ni bol uzornoga kapetana Srne, ni njegove suze dok je slušao zajedničku “Lijepu našu”, nisu dovoljno svete da prestanu razarati sportsko viteštvo “svojih” igrača, rušiti njihov trud i ponižavati nesporni talent jedne momčadi kojoj za visoke, možda i najviše, domete nedostaje baš ono što im takvi “navijači” oduzimaju: pozitivne emocije!
Igrati pred praznim tribinama, strijepiti što će s tribina doći kad nisu prazne, oblačiti nasilno dres crne ovce u društvu sportskih janjaca iz drugih nacija, proizvodi ambijent koji otežava uspon na visine, kojima vatreni, s obzirom na svoj potencijal, smiju legitimno težiti. Ako su (pravi) navijači 12. igrač jedne močadi, hrvatska vrsta najčešće igra s igračem manje: ili nema navijače, ili im “navijanje” predstavlja više uteg na nogama negoli ohrabrenje u srcima. Nogomet bez emocija nije nego pola nogometa.
Predugo su sportske i političke vlasti u istoj državi trošile vrijeme da bi razdvojile prostore svojih utjecaja, umjesto da zajednički podižu neprelazni zid za sve vrste “navijačkih divljaka”. Nogometni su poglavice htjeli državu u državi, državni su poglavari pristajali da nogomet bude država izvan njihove države; na takvome nepovjerenju dviju vlasti, navijačke su horde terorizirale sve oko sebe, najviše sam nogomet, i stvarale problem Hrvatske u Europi. Planetarno popularni nogomet potvrđivao se kao dobar medij kroz koji se uspješno širila slika hrvatskoga (navijačkog) ekstremizma. A od nogometa do politike samo je mali korak.
Tko se sve igra vatrom?
Duh je izišao iz boce, i neće se sam od sebe vratiti. Kad se to dogodilo Margaret Thatcher s njenim navijačima, nije se plašila da će je proglasiti nedemokratskim državnikom kad je upotrijebila sva zakonita sredstva da očisti nogomet od nasilnika. U njenoj zemlji danas nema ograda između igrača i navijača: srušili su ih policija i sudstvo. Zašto se hrvatske vlasti toliko plaše istočnoga grijeha “diktatorskih” metoda kad imaju pred sobom, i protiv sebe, pravi teror? Vrijeme je, poslije svega, da nogometni čelnici prestanu braniti “državu u državi”, a političke vlasti za konačnu akciju i protiv nasilnika u nogometu, ali i protiv afera koje hrane (ne opravdavaju) nasilničko ponašanje.
Mogu navijači svakodnevno, ako imaju vremena, demonstrirati ispred ureda Z. Mamića i D. Šukera, ako stvarno misle da su im oteli Dinamo i reprezentaciju, ili sutra na Poljudu, kad shvate da su im novi vladari Hajduka konfiscirali klub. To bi bila demokracija, štogod tko mogao misliti o (ne)utemeljenosti njihovih zahtjeva. Ono što su prije napravili na Malti i u Milanu i sada u Saint-Etienneu je navijački teror na koji država, čak i u stanju u kojem se nalazi, ne može više zatvarati oči. Ni na ovakvim navijačkim mecima nema (još) imena; sve dok službe, koje postoje da bi otkrivale potpise i potpisnike, ne objave tko se sve igra vatrom oko vatrenih, suzdržanost je majka mudrosti. Suočene s novom elementarnom nepogodom, naše će vlasti najbolje učiniti da udruže snage kako bi zajednički dokazale da divljaštvo (naših navijača) može ipak biti privremeno.
