'Država je ljubomorna na HGSS, ali ne može se birokracija nositi s brzinom i srcem volontera'

Život Stipe Božića uzbudljiva je pustolovno-akcijska priča, prepuna uspona na najviše svjetske vrhove, ali i padova u najdublje životne ponore. Naš najuspješniji alpinist koji je na bezbroj svjetskih ekspedicija snimio mnoštvo fotografija, režirao stotine filmova i napisao nekoliko knjiga, upravo je, u izdanju VBZ-a, objavio autobiografsku knjigu "Penjačevi zapisi" u kojoj kroz anegdote i tople, intimne priče opisuje svoj životni put od Zavojana kod Vrgorca do ispunjenja snova i osvajanja svih vrhova svijeta. Novinarski precizno opisuje okruženje, ljude i događaje, a ujedno lirski otkriva intimne trenutke od kada je na prvom satu penjanja on vodio svoga instruktora do neizmjerne sreće i ponosa koji osjeća kada se danas, kada su mu 72 godine, njegova kći Iva penje prva i vodi njega.

"Penjačevi zapisi - Put do najviših vrhova svijeta" vaša je šesta knjiga, i drukčija od ostalih. Predstavite je ukratko.

Htio sam anegdotalno prikazati što sam sve proživljavao od najranijeg djetinjstva, kada su mi otac i majka branili penjanje, preko školovanja u Splitu do snalaženja kako osigurati uvjete da bi se otišlo na ekspediciju i uspone do svjetskih vrhova. Kada smo se mi počeli baviti alpinizmom, bili smo potpuno neshvaćeni, nitko nije razumio što mi to radimo, pa sam ovom knjigom htio dočarati kako smo se snalazili u to vrijeme. Naravno, najveći problem nam je bio pribaviti novac i nekamo otputovati.

Opisujete djetinjstvo u rodnim Zavojanima, a potom preseljenje u Split i predrasude s kojima ste se susretali.

U srednju školu krenuo sam 1964. godine. Mi koji smo dolazili iz "Vlaške" u Split bili smo izloženi pravom aparthejdu, šikaniranju, omalovažavanju, osobito mi mlađi. Trebalo se nekako dokazati. U tom poglavlju pišem tko je sve u povijesti Splita bio Vlaj: Dioklecijan, Ivan Meštrović, Ivo Tijardović... Pišem o tome "meko", šaleći se, ali nije nam bilo lako. Tako su nas tretirali čak i neki profesori. Jere Dumanić, nikad mu neću zaboraviti ime, prvi sat tražio je da ustanu svi Vlaji. Na sreću, postojali su izviđači i bilo je izvrsno Planinarsko društvo Mosor. Tada je na čelu društva bila jedna mlada ekipa na čelu s braćom Tonkom i Vinkom Maroevićem – Mrvom. Tonko je bio nešto kraće, a naš ideolog bio je Vinko, on je na mene najviše utjecao. Imao je dosta literature, znao je puno i htio da krenemo dalje. Nakon završene alpinističke škole 1968. godine, zajedno s Vinkom Maroevićem počeo sam sanjati i planirati putovanja i uspone. Opisujem atmosferu u Društvu, koliko smo bili zagriženi.

U početku ste u osvajanje visina kretali pješice?

Ja sam mislio da nikad neću biti vozač, a onda sam shvatio da se bez auta ne može ništa. Opisujem kako sam kupio polovnog malog diva, Renault 4, i što sam sve radio i svakako se snalazio da bismo njime nekamo stigli. Zanimljive su i fotografije. Na kraju knjige ona je na kojoj su moji današnji prijatelji Vedran Mlikota i ostali koji su znali s koliko sam topline opisao taj svoj auto pa su mi prije nekoliko mjeseci kupili za rođendan malog diva iz te godine. Isti je kao moj originalni, bijeli, uredno registriran na moje ime.

Koji je vaš prvi veliki svjetski uspon?

Mi mosoraši putovali smo 1975. godine s tri kombija sve do kraja Afganistana, popeli se ondje na 7492 metra visok najviši vrh Noshaq u Hindukušu, to je predgorje Himalaja. Bilo nas je deset iz Splita, a na vrh smo se popeli Boris Siriščević i ja. On je imao smrzotine na nožnim prstima. Meni, srećom, nije bilo ništa.

Nakon toga uslijedila je velika ekspedicija na Mount Everest?

Organizirali su je Slovenci 1979. godine, to je bila jugoslavenska ekspedicija. Dobio sam priliku kandidirati se za Everest jer je visina od 7492 metra, na kojoj sam bio, bila treća u bivšoj državi koju je netko dosegao, što je bilo respektabilno. Uslijedile su puste pripreme, putovanja u Ljubljanu. Bilo je puno anegdota, putovao sam autobusom u 22 sata, a u Ljubljani sam bio u pet ujutro. Nigdje nikoga, samo pijanci u tek otvorenim lokalima. Bilo je tu svega, ali lijepo smo se slagali i dobro pripremili. Samo penjanje u knjizi sam vrlo kratko opisao jer je to već više puta opisivano.

Kada ste počeli snimati uspone i ekspedicije?

Zanimala me fotografija, snimao sam na prvim usponima, a već 1969. imao sam malu, 8-milimetarsku kameru. Kasnije, kada smo išli na Hindukuš, netko je morao snimati. Naš sport nema publike i jedino fotografijama i filmom možemo pokazati ljudima što radimo. Tadašnja Televizija Sarajevo dala nam je kameru i film i za njih sam napravio dokumentarni film. To mi je bila ulaznica, vidjelo se u praksi da mi kamera leži i da je to što radim dobro. U samim počecima u Planinarskom društvu Mosor, braća Maroević, Tonko i Mrva, poticali su nas da moramo biti dobri u još nečemu. Meni su govorili da pišem i snimam, donosim priče. Tonko Maroević osobito se radovao tuđim uspjesima, mene je mentorski poticao na snimanje i pisanje himalajskih priča. Napisao je predgovore ili pogovore za pet mojih knjiga.

Kameru ste nosili i na Mount Everest.

Snimao sam cijelim putem i na samom vrhu. To je kasnije presudilo da su me svi zvali u kasnije ekspedicije, ali i da dobijem posao na televiziji.

Gdje ste radili prije nego što vas je angažirala televizija?

U Pomgradu, jednoj građevinskoj tvrtki. Bio sam električar. Nije uopće bilo lako uz rad uklopiti i sport, putovanja, treninge, ali sam sve zadatke obavljao. Srećom, imao sam dobrog direktora koji je osjećao da sam sportaš i da me koji put treba pustiti na neplaćeni dopust kada su dulje ekspedicije. To je bilo jako važno jer drukčije ne bih mogao ići. Rano sam se oženio, u 24. godini dobio sina i morao sam zarađivati. I tada sam pisao za novine, radio priloge za televizije, osobito za slovensku, radio sam honorarno na Televiziji Marjan, a potkraj osamdesetih počeo sam surađivati i s Hrvatskom televizijom. Početkom devedesetih, kada su počeli nemiri, jedna montažerka u splitskom studiju bila je iz Novog Sada te se vratila u Srbiju i njezino mjesto ostalo je prazno. Prijatelj Goran Balov, inače praški student, akademski obrazovan montažer, kojeg sam učio alpinizmu, pozvao me da dođem. Mislio sam tada da sam snimatelj, ali poslušao sam ga i to mi je bio najbolji potez. On mi je puno pomagao. Za vrijeme rata svega je bilo, rada na televiziji, odlazaka na bojište, ali o tome ne volim baš puno govoriti...

Kako je došlo do sretnog spoja da putujete svijetom, penjete se planinama i snimate dokumentarce?

Potkraj rata 1995. osmislio sam projekt Sedam vrhova, uspone na najviše vrhove svih sedam kontinenata. Tražio sam od HTV-a da mi daju jednog snimatelja. Tonči Vrdoljak sve je obećao: "Nema problema", a problema nije bilo jer se ništa nije napravilo. Kada je on otišao, uspio sam doći do glavnog producenta HTV-a Ante Škorputa. Rekao sam mu da će dokumentarac biti jeftiniji nego da se snima u Hrvatskoj, a proći ćemo sve kontinente, cijeli svijet. Imao sam i sponzore, udružio sam se i s drugim ekspedicijama. Gledao je papire i nakon toga rekao: "Ovo je odlično!". Iz ormara uzeo je bocu rakije i tri čaše, bili smo producent Joško Blajić, on i ja, i rekao: "Možemo li nazdraviti za početak uspješne suradnje?". U godini dana snimili smo i montirali 18 epizoda, iako smo dogovorili samo 12. Serijal se gledao, kritike su bile odlične. Najprodavaniji proizvod HTV-a, repriziran gotovo 30 puta. Bio je to pravi pogodak. Nakon toga mogao sam nastaviti raditi, svi su se pozitivno odredili. Snimio sam stotinjak dokumentarnih filmova, neki su nagrađivani, a onda je došla nova-stara vlast s Goranom Radmanom kao ravnateljem HTV-a. Njegovi pomoćnici su mi rekli: "Ne može to više tako...".

Što ste htjeli snimiti, a Radman vas je odbio?

Imao sam veliki, "oproštajni" projekt, htio sam ga napraviti prije mirovine. Riječ je o filmu o austrougarskom brodu "Bark Stefano", jednom od posljednjih jedrenjaka, na kojem je bila naša posada. Brod je plovio iz Cardiffa u Hong Kong, udario u neku siku blizu North West Capea u Australiji i pola je mornara poginulo u brodolomu. Ostali su se izvukli na kopno. Tamo je pustinja, nema nikoga i ničega, umirali su, a na kraju su Aboridžini dvojicu mornara spasili. Oni su ih njegovali, čuvali i liječili 7-8 mjeseci. Jedan od njih, Miho Bačić, pisao je bilješke od kojih je kasnije njegov nećak Gustave Rathe napisao knjigu. Te bilješke su najsuvisliji i prvi opisi aboridžinskog života iznutra. Na Aboridžine su u to vrijeme bijeli doseljenici gledali kao na životinje. Mogli ste ih ubiti kao klokane. Zato su ti zapisi vrlo vrijedni. Ja sam sve bio dogovorio s filmskom akademijom u Australiji, gdje radi filmski redatelj Joško Petković, s Pomorskim muzejom u Fremantleu, s veleposlanstvima, angažirali smo 3D animatore... Imali smo i početni budžet, ali rekli su nam - ne može! Prihvatio sam to, ako se idete batrgati, samo upadnete dublje u nevolje. Filmove sam i dalje radio, ali u neovisnoj produkciji.

Taj o Aboridžinima nije među njima?

Nije. Još me ta priča kopka i rado bih je napravio. Nije to produkcijski toliko komplicirano, ali sve je bilo organizirano, ja to u neovisnoj produkciji ne mogu ponoviti. HTV bi mogao, ali u mirovini sam i još više smo se udaljili.

Među velikim projektima koje ste radili za HTV iznimno su zapažene "Pustinje svijeta". Koje još projekte rado pamtite?

"Pustinje" su prva dokumentarna serija na HTV-u snimljena u HD tehnici. Pritom treba spomenuti moga stalnog snimatelja Joška Bojića bez kojega bi to bilo teško napraviti. Iznimno su zapažene bile "Dubine", "Hrvatske planine", "Nazovi 112", "Rijeke Hrvatske", knjiga i serija "Svete planine svijeta". Ta serija je izvrsna, a vrlo zahtjevna jer je trebalo govoriti o mitologijama i današnjim religijama. Trebalo je jako paziti da se ne kaže nešto krivo recimo o islamu ili kršćanstvu. Bili smo na svim tim svetim mjestima i planinama: na Sinaju, oko Kailasha, na Tibetu, u Sjevernoj i Južnoj Americi, u Japanu... Trebalo je s dosta pažnje sve to skupa približiti gledateljima, a da opet znanstveno ne bude nekih pogrešaka.

Na tim su se ekspedicijama događale i tragedije. Mnogo vaših prijatelja, kolega, Šerpa... poginulo je u planinama. Kako ste se s time nosili, kako se nakon takve tragedije vratiti?

Nažalost, nesreće su se događale. Čak 50 posto mojih prijatelja, vrhunskih alpinista, nije preživjelo, ostali su na Himalaji. Svaki put kad bi se to dogodilo na ekspediciji, bilo je to strašno i činilo mi se da se više nikad neću tamo vratiti. Izgubiti nekoga bliskoga je preteško, ali čovjek se nekako regenerira. Ako odustanete, čini vam se kao da ste odustali od svega, pa uvijek smognete snage i opet idete.

Zanimljiva je i priča o poginulom Šerpi čijeg ste sina, zajedno s ostalim alpinistima, odškolovali.

Na prvoj ekspediciji na Himalaju, u povratku poginuo je Šerpa Ang Phu. Iza njega ostao je sin i mi smo ga 17 godina školovali u Indiji. Postao je budistički svećenik, radi u jednoj školi u svom selu. Kada je kod njih bio potres, srušena im je kuća i mi smo u Splitu za njih organizirali humanitarni koncert, nastupio je i Oliver, to mu je bio pretposljednji nastup, Čubi i brojni drugi. Skupili smo novac za obnovu njihovih srušenih kuća. Sada imamo jednu akciju, nakon što je nestao još jedan naš prijatelj, Šerpa Nawang, a iza njega ostale su dvije djevojčice. U jednom danu smo, preko grupe na WhatsAppu koju vodi Vedran Mlikota, skupili toliko novca da je to njima dosta za godinu dana školovanja u Kathmanduu.

Posjetili ste sina poginulog Šerpe i tijekom ekspedicije Vlaji na Himalaji.

Jesmo, više puta smo ga posjetili. Tada smo išli vidjeti kako se obnavlja kuća. On je prije 15 godina bio u Splitu. Bio je na studijskom putovanju. Kod mene je bio gost mjesec dana. Sada imamo radnike iz te doline, ispod Mount Everesta, koji dolaze tu raditi kada nije penjačka sezona. Sada je proljetno penjanje i vraćaju se tamo. Odlični su radnici.

Doživjeli ste i veliku osobnu tragediju, poginuli su vam na motociklu sin Joško i njegova supruga.

Teško je to opisati. Nisam izgubio samo najbliže članove obitelji, nego i najbliže prijatelje, a to se, kao i uvijek, dogodilo glupo i iznenada.

Sinu ste posvetili seriju "Pustinje svijeta" koju ste zajedno snimali.

Jesam, on je počeo zajedno s nama snimati, ali, nažalost, nije ju uspio završiti i vidjeti.

Imate i dvije kćeri. Čime se one bave?

Starija kći, Maja, trenutačno je već nekoliko mjeseci u Grčkoj, a inače radi u Švicarskoj kao instruktorica joge. Bavi se i sportskim penjanjem, ima najveću ocjenu među hrvatskim penjačicama. Mlađa kći, Iva, završila je komparativnu književnost i Likovnu akademiju, smjer animacije kod profesora Joška Marušića. Ilustrirala je moju novu knjigu. To je odlično ispalo. Napravila je 35 ilustracija, knjiga je time dobila na vrijednosti. Radi u Paklenici. Vodi turiste na penjanje, kajak, spašava ih... U HGSS-u je. Ne pokušava naći posao u struci. Samostalna je, radi ono što voli. Kao i Maja.

Napisali ste da vam se prvi brak raspao upravo zbog vaših čestih izbivanja. S drugom suprugom, Verom, u sretnom ste braku 35 godina. Kako su ona i vaša djeca podnosili vašu čestu odsutnost?

Vera me upoznala kao instruktora skijanja i alpinista. Prihvatila je to što radim. Vrlo je važno da je obitelj bila uvijek za. Nisam bio stalno na putu, ali godišnje jedno četiri mjeseca, a to nije malo. Organizirali smo se dobro i oni su me zaista podržavali. Povremeno sam poveo i suprugu, recimo, u Afriku nekoliko puta, u Nepal, tamo gdje je bilo lakše ili do podnožja.

Vaša životna priča čvrsto je vezana uz Gorsku službu spašavanja. Koliko ste dugo njezin član?

Čim sam završio alpinističku školu, pozvali su me u GSS. U to vrijeme su Vinko Maroević i pokojni Nenad Čurić bili motori za razvijanje službe. Prvi u Hrvatskoj osnovali smo stanicu koja je imala pravnu osobnost i odvojili se od planinarskoga društva. Surađivali smo s lokalnom samoupravom, Civilnom zaštitom, a kada je počeo bujati turizam, razvijali smo se dalje. Trebalo je okupiti nove članove, ekipirati se, nabaviti nove alate. Onda smo, zajedno s Vinkom Prizmićem, koji je u tome nezaobilazan, napravili i Zakon o HGSS-u, tako da su se stanice, kojih u Hrvatskoj ima 25, dobro opremile, članstvo se educiralo.

Imate li problema s kadrom?

Nemamo, iako nije lako postati gorski spašavatelj. Prije toga morate biti alpinist, speleolog ili neke druge specijalnosti. Naši izviđači kandidata moraju zapaziti i pozvati, nakon čega ide u sustav školovanja. Ima tečajeve, ljetne, zimske, speleološke i onda postane gorski spašavatelj. Kasnije se specijalizira za helikoptere, potrage, spašavanje na brzim vodama... Brdo je toga što razvijamo.

S obzirom na to da su planine postale turistički atraktivne, sve je više ljudi u njima. Je li dovoljan HGSS za njihovu sigurnost?

Razvojem turizma, razvijamo i HGSS. Nitko drugi ne može to napraviti, unatoč povremenim pokušajima države, mislim pritom na čelnike Civilne zaštite koji znaju biti pomalo ljubomorni. Smeta im što se stalno piše o HGSS-u. Priznajem, mediji su uvijek skloniji volonterima, ali HGSS je uvijek prvi bio potres, poplava, nevrijeme... Civilna zaštita počela je razvijati svoje interventne postrojbe i za naš djelokrug odgovornosti. Pokušali su čak i zaposliti naše ljude i to preuzeti. Tu nema kruha. Kada bi se i formirala GSS služba u kojoj bi ljudi bili na državnoj plaći, morala bi imati tri puta više kapaciteta od nas. Tu su dežurstva, interventne postrojbe i sl., a mi svojim entuzijazmom sve to pokrivamo. Oni žele od nas to preuzeti jer javnost često pita čemu te službe kad sve odradi HGSS. Još uvijek postoji taj problem.

Zanimljiva je anegdota u knjizi kako je HGSS spasio SFOR-ova specijalca s Mosora.

Imali su vježbu i izgubili jednog vojnika. Zvali su nas i poslao sam ekipu. Našli su ga za uru i po iza Vickova stupa, momak je ispucao sve metke i ostavio oproštajno pismo mami, pripadnik MI6. Javio sam njihovu zapovjedniku i SFOR je poslao po njega helikopter, a moga su čovjeka, koji ga je pronašao, ostavili na Mosoru. Poludio sam, nazvao zapovjednika i on mi je rekao da u njihov helikopter ne može ući civil, ali sam toliko vikao na hrvatskom i engleskom da se helikopter vratio po njega.

Kako HGSS uspijeva biti brži i efikasniji od profesionalaca?

Profesionalnim službama najveća je prepreka prebirokratiziranost. Recimo, nama treba helikopter. Mi ga tražimo preko službe 112, onda ona šalje zahtjev Glavnom stožeru, pa načelniku, pa Zrakoplovstvu u Zadar, oni potom u Split i to je krug koji u najboljem slučaju traje najmanje sat vremena, a nama treba odmah. Mi smo prije imali dogovor, ako nam treba helikopter, zovemo Divulje i oni odmah trče i polijeću, a druge službe rade s papirima. No sad to više ne može tako.

O tome se puno govorilo nakon Kornata. Zar se ništa nije poboljšalo?

Ja mislim da nije. Kod nas u HGSS-u se poboljšalo, mi smo bolje opremljeni, a ovaj dio s helikopterima se nije poboljšao i čak nisam siguran da to ide u dobrom smjeru. Pogotovo sada. Sad ide 14 vojnih letjelica u Ukrajinu, ostaje nam desetak. Mislim da nisu razmislili kako će pokriti naše potrebe. Država je dužna osigurati potragu i spašavanje iz zraka. Najavljena je nabava za početak dva manja helikoptera koji bi nam trebali u takvim situacijama, ali mi se čini da će ponovno završiti u državnim rukama i da će nas zaobići kao i dosad. Oni misle "što će nam civili", iako mi imamo sve moguće licence. Školovani smo i povezani sa svim mogućim svjetskim institucijama, ali država je pomalo ljubomorna i očekujem da će dosta problema biti zbog toga.

Kada smo već spomenuli Kornat, moram vas pitati kako gledate na tu tragediju, prvi ste došli na mjesto događaja?

Volim reći da svaki Hrvat bolje zna što se tamo dogodilo nego ja koji sam tamo bio. Ne želim uopće govoriti o tome. Sud je o kornatskoj tragediji dva puta presudio i to je jedino relevantno. Činjenica je da smo izgubili 12 ljudi. Meni je žao što je to podijelilo društvo, i to odmah u začetku. Ja sam bio prvi koji se javio preko radija i to priopćio. Bila je nevjerica. Roditelji su bili uspaničeni, a do sutra dopodne nitko nije znao čiji je sin ondje poginuo. Bio sam gost u Dnevniku i spiker je pročitao imena poginulih. Nitko nije došao tim roditeljima. Ni policajac ni netko iz DVD-a, nitko ih nije ni zagrlio ni utješio. To je najveća pogreška našega društva u suvremenoj povijesti kada je riječ o tragedijama. To je strašno! Mi smo imali nesreća na Himalaji, u ratu, svi bismo se zajedno isplakali, ali ovo je bilo grozno. Javili su se pametnjakovići spominjući fosfornu bombu, NATO, plamen od ovoga i onoga... To su takva nagađanja i trgovanja ljudskim osjećajima da mi dođe muka od toga. To se dogodilo nepuna tri mjeseca nakon smrti mojega sina, tako da sam još bio potresen i još uvijek mi je čvor u prsima.

Iako ste rekli da nećete govoriti ni o ratu, moram vas pitati i ono neizbježno - gdje ste bili '91.? Znam da ste bili dragovoljac.

Sve je dobro završilo. U ratu sam uglavnom bio na Dinari, a 20. veljače 1992. ondje sam i ranjen. Ruka, noga...To me izbacilo iz stroja. Nitko nije bio sretniji kada sam s Hrvatskom televizijom nakon Oluje ušao u oslobođeni Knin i tamo zatekao svoga sina Joška koji je bio u Vojnoj policiji. Da se sretnu otac i sin u takvom, mogu slobodno reći, najemotivnijem trenutku kada je riječ o osjećaju za domovinu...To je bio nevjerojatan, neponovljiv osjećaj!

Bili ste jedan mandat kao član HDZ-a gradski vijećnik u Splitu. Bavite li se još politikom?

Ne. Zato što mislim da ne mogu ništa promijeniti. Zvali su me prijatelji, uhvatili me na osjećaje, bio sam s njima u Domovinskom ratu, zajedno smo sanjali slobodu. Zvali su me da im pomognem, ali druga su ovo vremena. Najviše ću pomoći ako pišem knjige i snimam filmove.

Iako ste u mirovini, to radite i dalje. Koji ste posljednji film snimili.

O Matku Raosu, našem pilotu. Prikazan je na HTV-u.

Zdravlje vas dobro služi? Sjećamo se da vam je pozlilo na jednoj ekspediciji u Austriji, a tražili ste da operacija na srcu bude u Splitu, a ne na klinici u Innsbrucku.

Dobro je sve ispalo. Nije bio u pitanju novac, tada mi se javilo nekoliko prijatelja koji su bili spremni platiti operaciju u Austriji, gdje sam se zatekao, ali sam odlučio doći u Split. Nazvao sam prijatelja Alberta Altarca, koji je operiran nekoliko godina prije mene, i pitao ga zašto je bio na operaciji u Splitu, a znao sam da je mogao otići bilo kamo. Na to mi je rekao: "Htio sam čuti galeba kad se probudim". Nakon toga više nije bilo dileme.

Nakon što sam pročitala vašu knjigu, moram primijetiti da bi vaš život bio dobar materijal za pustolovni film.

Znam, ali ne mogu snimati film o samome sebi. Kanađanka Bernadette McDonald napisala je knjigu "Alpine Warriors", odnosno "Alpski ratnici", prevedena je na 14 jezika, među kojima i na hrvatski. Ona govori o mojoj generaciji penjača Slovenaca i meni iz Hrvatske. Ona iz Kanade opisuje epskim jezikom što smo mi sve radili, a kako smo tada živjeli iza željezne zavjese, o tome se u svijetu malo zna. E, pa meni je ta knjiga bila poticaj da napišem scenarij i napravim film o tome. Već sam pri kraju snimanja, još samo trebam snimiti jednu ženu pokojnog alpinista. Snimio sam sve živuće tadašnje aktere i sad se, kad se smire obveze vezane za knjigu, bacam na posao za taj film.

Planirate li se još penjati?

Ne više. Samo na šetnje do 5000 metara visine.