Država je u naše obrazovanje uložila milijune, a sad nas baca na ulicu

Biti u Hrvatskoj doktor znanosti iz humanističkoga i društvenog područja na javnim institutima znači biti prekarni radnik kojeg država nakon što uloži milijun kuna u njegovo školovanje prepušta burzi ili iseljavanju.

Samo je na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u pola godine sedam doktora znanosti ostalo bez posla, nisu im produljeni 6-godišnji ugovori o radu na određeno ili 4-godišnji za postdoktorande, odnosno nisu zaposleni na neodređeno. Istodobno država i dalje teži povećanju broja doktora znanosti jer ih imamo malo s obzirom na broj stanovnika, ali ne da ih stalno zaposli, nego da fluktuiraju na tržištu rada! Gdje će u Hrvatskoj fluktuirati doktori humanističkih i društvenih znanosti?

Ravnatelji javnih instituta dobili su krajem 2017. uputu Ministarstva znanosti u kojoj se navodi: “Ministarstvo će izdavati suglasnosti za zapošljavanje ukupnoga broja od maksimalno 15 % znanstvenih suradnika i stručnih savjetnika u sustavu znanosti u odnosu na ukupan broj znanstvenih novaka zaposlenih na dan 1. siječnja 2015.” Od te su godine krenule restrikcije u zapošljavanju.

U uputi se napominje da su ugovori o radu sa znanstvenim novacima sklapani isključivo zbog rada na znanstveno istraživačkim projektima, radi njihova znanstvenog osposobljavanja čime se omogućavalo stvaranje “kritične mase“ mladih znanstvenika... Zbog velikog broja danih suglasnosti ili traženih za zapošljavanje znanstvenih suradnika i stručnih savjetnika u sustavu znanosti, koji teži, ističu, kontinuiranoj fluktuaciji znanstvenika njihovo zapošljavanje trebalo bi biti više iznimaka, a ne pravilo.

Dakle, država ne kaže da ne trebamo više novih doktora znanosti, nego će i dalje poticati ‘stvaranje’ novih na institutima koji će nakon 6 ili 10 godina rada biti prepušteni burzi kao i njihovi kolege. Priče mladih znanstvenika za Večernji list najbolje pokazuju sve apsurde i probleme ove države i sustava znanosti.     

Anamarija Lukić, povjesničarka:

Sad mogu konobariti u Irskoj ili njegovati starije u Austriji...

Znanstvenica Anamarija Lukić (45) doktorirala je povijest i radila je u područnom uredu Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Osijeku. No nakon šest godina rada na Institutu Pilar na kojem je radila kao znanstvena novakinja ugovor joj je istekao 31. prosinca 2017. godine. Bilo joj je rečeno da će joj ugovor biti produljen jer je zadovoljila uvjete, doktorirala je i stekla potrebno zvanje, ali zasad ništa od produljenja ugovora. Naravno da je ostala zatečena situacijom.

– Ispada da sam doktorirala džabe – kaže Lukić.

Na pitanje što planira dalje i razmišlja li o odlasku iz Osijeka, uzvraća:

– Mogu konobariti u Irskoj ili njegovati starije osobe u Austriji... Nije to ironija, imam još mjesec dana dok se nadam da ću od Ministarstva znanosti i obrazovanja dobiti produljenje ugovora i ako se u tih mjesec dana ne dogodi čudo, moram od nečega živjeti – kaže Lukić.

Iako je Osijek sveučilišni grad i mnogi fakulteti imaju povijest, postojeća radna mjesta u njezinu rodnom gradu u kojem želi ostati su zauzeta. Za nju posla trenutačno nema.

– Ja sam jedna od rijetkih povjesničarki koja se isključivo bavi zavičajnom poviješću i kad se time ne bude bavila kolegica koja uskoro ide u mirovinu, ne znam tko će drugi istraživati to znanstveno područje, za koje očito nikoga nije briga – kaže Lukić.

Nikolina Hazdovac Bajić, sociologinja:

Ne želim otići van zbog djece, ali Hrvatska školuje ljude da odu

Nikolina Hazdovac Bajić (37), doktorirala je sociologiju i radila je u područnom uredu Instituta Pilar u Dubrovniku. Ta znanstvena novakinja majka je i dvoje djece, a sada je na neplaćenom dopustu i ugovor joj ističe za 15 dana. Nada se da će joj Ministarstvo znanosti odobriti produljenje ugovora na još četiri godine.

– Ako mi ne produlje ugovor, zaista ne znam što ću dalje. U Dubrovniku ima jako malo mogućnosti za zaposlenje, imamo malo sveučilište na kojem je dovoljan jedan doktor znanosti. Govore da nam je cilj povećati broj doktora znanosti jer ih imamo mali udio u ukupnom broju stanovništva, ali kakva je poruka svega toga kad mladi koji doktoriraju nemaju gdje raditi, kad će otići van. I oni koji su sami, a i oni s obiteljima. Mi nažalost obrazujemo ljude, pa ih šaljemo van. Meni se teško odlučiti na odlazak u inozemstvo zbog djece, ali nisam posve odbacila tu mogućnost – kaže.

Ističe da to ne govori zbog svoje osobne situacije, ali da je činjenica da se hrvatskoj znanosti pristupa bez strategije i plana. Posljednjih godina, ističe, osnovno je načelo rezanja troškova, a pritom i radnih mjesta mladih znanstvenika.

– Kakva se poruka šalje budućim generacijama koji se odluče proći kroz dugogodišnje mukotrpno školovanje kako bi na kraju ostali nezaposleni. Valjda nas je država (odnosno porezni obveznici) školovala da budemo nezaposleni – kaže.

Jelena Puđak, sociologinja:

Jednim okom gledam preko granice, nadam se da neću morati otići

Jelena Puđak (33) doktorirala je sociologiju i radila je 10 godina na Institutu Ivo Pilar u Zagrebu. I njoj je ugovor istekao 31. prosinca 2017. Iako je kao i kolege ispunila sve uvjete za stalan posao znanstvene suradnice, ostala je bez posla. Pitamo je što će dalje?

– Teška je situacija, opcije za društvene znanosti nisu dobre, mogu se nadati poslu samo ako netko ode u mirovinu, pa se bude popunjavalo to radno mjesto. Predajem na Hrvatskim studijima po ugovoru o djelu, radim na projektima, ali uvijek je pitanje hoće li projekt dobiti i s njim još jednu, dvije ili tri godine rada. Čitala sam da je državni tajnik za znanost rekao da će se na ovaj način dizati konkurencija na tržištu rada, ali o kojem tržištu rada govorimo za znanstvenike iz društvenih znanosti kad imamo slabo tržište i za polje tehničkih znanosti koji nude konkretan proizvod. Iz Ministarstva znanosti govore da će i dalje zapošljavati velik broj novih mladih znanstvenih novaka, koji će opet nakon 10 godina biti u istoj situaciji kao i mi – ističe Puđak.

Svjesna je da ni vani nije lako u društvenim znanostima doći do posla i teško je ući na sveučilišta, a lakše dobiti posao na projektima.

– Jednim okom gledam preko granice, ali nadam se da neću morati ići, to bi mi bila zadnja stvar koju bih napravila, ali trenutačno moram razmišljati o svim opcijama – iskreno kaže.

Filip Tomić, povjesničar:

Nismo STEM pa nas se gleda kao da smo neki uhljebi, a to nismo!

Filip Tomić (37) doktorirao je povijest i na Institutu Pilar u Zagrebu bio je zaposlen 10 godina, do 31. siječnja 2018. Ostao je bez posla iako je ispunjavao sve uvjete za stalan posao.

– Nitko od nas se ne protivi kriterijima koji idu u smjeru famozne izvrsnosti i koji bi trebali značiti međunarodnu vidljivost znanstvenika, ali mi nemamo propisane kriterije što ta izvrsnost znači, nego se pozivamo na imaginarnu izvrsnost. Trenutačna garnitura u ministarstvu ne skriva da je fokusirana na STEM područje što je u redu iz perspektive povezivanja znanosti s gospodarstvom, ali nije u redu ako se posve zanemaruje društveno i humanističko područje i ako se kriteriji izvrsnosti prilagođavaju samo onom u STEM području jer su različiti uvjeti i načini rada u različitim znanstvenim poljima – kaže Tomić, inače otac jednog djeteta.

– Država je toliko uložila novca u nas i mi u svoje znanje i sada prepušta Zavodu za zapošljavanje gomilu doktora znanosti. Naravno da sam razočaran, na nas iz humanističkih znanosti se površno gleda kao na verziju nekih uhljeba što je daleko od istine. Većina nas je u odnosu na prijašnje generacije bitno međunarodno vidljivija. Većinom smo sami snosili troškove odlaska na konferencije, troškove literature i ulaska u baze podataka da bismo mogli pratiti strana kretanja u područjima kojima pripadamo – kaže Tomić.

Nikola Šimunić, demograf:

Uložili su u mene 800.000 kuna, ne daju mi da to vratim znanjem

Nikola Šimunić (32) doktorirao je demografiju, šest godina radio je u područnom uredu Instituta Pilar u Gospiću, no ugovor mu je istekao 31. prosinca 2017. Od tada je bez posla.

– Školuješ se, trudiš se, želiš radom pomoći zajednici, ali sasijeku te... Ispuniš više nego što je propisano ugovorom, doktoriraš i onda dobiješ nogu. Ne možeš u malom Gospiću ići konobariti jer će ti ljudi reći “a što si išao na doktorski studij i toliko se obrazovao da sad konobariš” – govori.

Znanstveni novaci nakon šest godina rada i doktorata, kaže, imaju veću šansu da će im ministarstvo odobriti još 4 godine rada, a znanstvenici koji nakon 10 godina rada trebaju dobiti stalni posao u težoj su situaciji. Nada se produljenju ugovora na četiri godine, koje mu još nije stiglo.

– Ako dobijem taj ugovor, teško ću dobiti stalni posao 2022., a tada ću, vjerujem, imati i djecu. Problem naše znanosti je što puno ulaže u mlade znanstvenike, država je u mene uložila više od 800.000 kuna, u kolege koji su zaposleni u znanosti 10 godina i više od milijun kuna, a mi uloženo vraćamo napornim radom i odgađanjem rješavanja stambenog pitanja i zasnivanja obitelji. Na kraju smo ostavljeni na cesti da se snalazimo kako znamo. Nakon studija vratio sam se u svoj mali grad, želeći vratiti znanje zajednici, ali očito neću imati priliku za to, nego ću biti prisiljen otići s nezaposlenom zaručnicom – rezigniran je.