'Nekad je svaka druga kuća na selu imala pet, šest svinja, danas mlade poljoprivreda ne zanima'

U modi su start-upovi i mladi nabrijani poduzetnici u IT sektoru. Vrte se milijuni na aplikacijama za mobitele i gaming industriji. Nekako su, dojam je, ostali po strani tradicionalni zanati, obiteljski obrti i poduzeća koja se razvijaju polako i stvaraju krug vjernih kupaca. Posjetili smo tvrtku Kiš u Međimurju, koja se iz male mesnice u Donjem Kraljevcu otvorene 1955. s dva zaposlena, od kojih je jedan bio gazda Franjo Kiš, pretvorila u tvrtku sa tridesetak zaposlenih.

- Vođenje mesnice nekad je bilo potpuno drugačije nego danas. Temelji su ostali slični, a sve ostalo se promijenilo. Danas su načini prezentacije izuzetno bitni, kupcu se nastoji ugoditi na sve načine, treba biti prilagodljiv i dostupniji. Važno je da je usluga na vrlo visokoj razini. Brzo i dinamično se živi, tako da svaki kupac mora biti zadovoljan, kako bi mu ostalo više vremena za njegove osobne potrebe - govori Franjo Kiš mlađi i naglašava važnost poslovno-prijateljskih odnose s kupcima. - Mala smo sredina, svi se međusobno poznajemo... Postoji jedna stara uzrečica koje se držimo. Ona kaže da "trebaš imati svog doktora i svog mesara" - dodaje. Njegov otac Franjo stariji mesnicu je otvorio 1955. godine, posvetivši se tom poslu uz pomoć supruge Katarine i jednog radnika. Sadašnji naziv firme “Kiš meso i prerada mesa” počinje se koristiti 1973.

- Kao nekad, tako i danas, otkup stoke obavljao se na području Međimurske županije, ali i susjednih županija, od Podravine do Zagorja. U nabavci sirovine orijentirani smo regionalno, a isto je i s plasmanom. Imamo svoje ljude koji otkupljuju stoku od ljudi sa sela, a nekima od njih to služi i kao osnovni izvor egzistencije. Nažalost, takvih je sve manje. Imamo svoje stalne dobavljače, uglavnom starije ljude koji na svom dvorištu uzgajaju nekoliko svinja, kravica i teladi, i znaju da ćemo mi od njih to i otkupiti. Tu njihov ciklus uzgoja završava, a počinje naš ciklus proizvodnje mesnatih proizvoda. Ponosni smo na našu obiteljsku tradiciju, a posebno na to što smo zadržali i još uvijek primjenjujemo tradicionalne recepture. Naravno, nastojimo ih oplemeniti i nadograditi. Nekad je bilo manje proizvoda u ponudi, a neki od najpoznatijih, koji su i danas u ponudi, su Kišov jeger, šunkerica, hrenovke koje vole djeca, i kobasice, posebno "dedina", omiljena kobasica osnivača Franje kojeg su zvali "deda Feri". Mi u Međimurju volimo reći: "Paše mi ono kaj su jeli naši stari" - smije se Franji mlađi koji je posao, proizvodni pogon i jednu mesnicu, od oca preuzeo 1993. godine, a kao što je ocu pomagala supruga Katarina, njemu pomaže supruga Karmen. Kako je protekla "smjena generacija"? - Smjene generacija uvijek donose nešto novo. Te 1993. godine, u vrijeme Domovinskog rata, bilo je teško na svim poljima.

Ranjivost, fizička i emotivna, reflektirala se na svima nama. Smjena generacija bila je sama po sebi teška, ali imao sam vjeru. Izazov je, kao i danas, bio osigurati rast i razvoj poduzeća zbog promjenjive i nestabilne okoline, mikro i makro okruženja, krize, općenito nestabilnog gospodarskog stanja. Nama naše obiteljsko poduzeće koje neprekidno posluje od 1955. godine znači sve. Iskoristili smo svoju životnu energiju, a to i dalje činimo svakodnevno, da nama vlasnicima, svim našim djelatnicima i njihovim obiteljima osiguramo egzistenciju. Držimo se onog što je stari deda Feri uvijek govorio: "Da se još jemput rodim, bil bi mesar". Na nama, nasljednicima je obaveza i dužnost da se te uzrečice i držimo te da je dalje njegujemo. Naši su djelatnici naša najveća vrijednost, kao da su ravnopravni članovi familije - napominju Karmen i Franjo koji zapošljavaju 30 djelatnika. Neki od njih su cijeli svoj radni vijek proveli kod "gazde Kiša", a više današnjih radnika stiglo je k njima na praksu, kao učenici šegrti. Svake godine imaju svoj dan i odlaze na izlet, pa u opuštenoj atmosferi dijele nagrade jubilarcima. Taj team building se, veli Karmen, ne propušta. - Nažalost, danas ima sve manje mladih koji bi svoj poslovni put željeli graditi na ovom zvanju. Da, ponosni smo jer imamo generaciju učenika šegrta od kojih su mnogi svoj radni vijek započeli kod nas i stekli svoja osnovna znanja - ističe Franjo.

Očev je obrt bio orijentiran snabdijevanju tadašnjeg ugostiteljskog giganta čakovečke tvrtke Union, a s vremenom poslovanje se proširilo na opskrbu brojnih trgovina, restorana, škola i vrtića. Danas imaju šest vlastitih mesnica, ali i dalje održavaju suradnju s kupcima koji Kišove tradicionalne proizvode žele ponuditi u svojoj sredini. Gotovo svaki proizvod ima svoju priču i nastaje u njihovim proizvodnim prostorima. Ciklus proizvodnje započinje u vlastitoj klaonici krupne stoke. Na temelju potvrde o porijeklu stoke i njezinoj sljedivosti, svaki kupac u svakom trenutku može dobiti na uvid podatak što jede, koje je porijeklo hrane i obradi koju je prošla. - Sve su to vrijednosti koje u današnje vrijeme globalizacije i prevelikog uvoza baš i ne mogu doći do izražaja zbog vrijednosnih razreda. Odnosno, uvozna roba je daleko jeftinija, ali ne i toliko kvalitetna, no kupovna moć je zapravo glavni razlog odluka kupaca – kaže Franjo. Svježe meso, suhomesnati i kobasičarski proizvodi svakodnevno se distribuiraju u mesnice u Čakovcu, Donjem Kraljevcu, Prelogu, Domašincu i Murskom Središću.

Tvrtka je nedavno u centru Čakovca otvorila novu mesnicu u zgradi iz 1896. godine. - Recepture sam osmišljavao sa svojim pokojnim ocem Franjom, a danas to radim sa svojim sinom Dariom. Svaka receptura je naša obiteljska čuvana tajna - pojašnjava. U kreiranju sudjeluje i kći Morana. - Tu su i naši djelatnici čije nam je mišljenje izuzetno važno, pa i oni također sudjeluju u ocjenjivanju i kreiranju proizvoda. Za proizvodnju koristimo isključivo sirovine domaćeg podrijetla. Stoka se otkupljuje od domaćih gospodarstava iz sjeverozapadne Hrvatske, čime se osigurava kvalitetno, svježe i domaće meso za kupca. No, nekad je svaka druga kuća na selu imala pet, šest svinja, jednu ili dvije se zaklalo za osobne potrebe, a ostalo se prodalo. Danas je po selima svega nekoliko uzgajivača, prorijedili su se strašno... Mlade poljoprivreda baš i ne zanima, njih više zanimaju bolje plaćeni i fizički lakši poslovi - ističe Franjo. Kako vidi Međimurje na gastro karti Hrvatske? - Imamo hranu koja s ponosom predstavlja okuse i mirise našeg djetinjstva, a to su okusi koji se ne zaboravljaju - napominje.

Hrvatska je među najvećim uvoznicima svinjskog mesa u  Europi, a domaća proizvodnja dostatna je tek za polovicu potreba, tako da je svaki drugi kilogram svinjetine zapravo uvezen. U Hrvatskoj udruzi proizvođača svinja ističu da Ministarstvo poljoprivrede mora intervenirati s potporama za svinjogojce. Mesari su nekad imali svoje cehove i uživali ugled u zajednici. Jedan takav ceh postojao je u Varaždinu, a vodio ga je ceh meštar. Na tu su se dužnost birali cijenjeni stariji majstori. Uz ceh meštra su u obavljanju poslova sudjelovali i otac meštar, mladi cehmeštar, bijarmeštar i cehovski sluga. Ceh meštar je, uz ostalo, nadzirao završene naučnike - djetiće. Put do ulaska u ceh trajao je i do sedam godina. Dječaci su tri do četiri godine bili na obuci, a nakon završenog naukovanja, mladić je pristupao djetićkom ispitu. No, edukacija tu nije prestala. Djetić je imao obvezu "vandranja", odnosno, još je tri godine morao učiti zanat kod drugih majstora, nakon čega je stekao uvjete za primanje u ceh. Sličnu ulogu kakvu su imali ceh meštri, danas nosi Franjo Kiš. On je, naime, predsjednik komisije za polaganje majstorskih ispita za Međimursku županiju. I njemu je stalo da mladih majstora obrtnika i poduzetnik bude što više. No, težak je to, da ne kažemo "krvav", posao. - Nema baš vremena za opuštanje kad ste poduzetnik. Kako se opuštam? Igrao sam 35 godina košarku dok se nisam ozlijedio, pa se nakupi malo kilograma, dođu i godine... Krenem nekamo na put, i zvoni mi telefon: "Šefe, hladnjak nam ne radi..." Vi ste 24 sata u tome, jer ako niste, ne možete funkcionirati. Sin Dario ima volju nastaviti posao. Vjerujem da će ustrajati. U Hrvatskoj bismo svakom poslodavcu trebali podići spomenik. Tko nije probao, nek' proba imati dva, tri, deset ili 50 zaposlenih ljudi, pa ću ga za godinu dana nazvati i pitati: Kako si prijatelju?