Svako toliko eto nama izbora, a s izborima i predizborne i izborne šutnje. I onda u tu predizbornu subotu i izbornu nedjelju vrlo česta tema razgovora bude pitanje ima li uopće smisla institucija (pred)izborne šutnje u vremenu društvenih mreža i internetski portala na kojima se može čitati, čuti i vidjeti i sve ono što je napisano ili rečeno i prekjučer i tijekom cijele kampanje. S te strane gledano, ta se “šutnja” se čini kao ostatak iz prošlosti kada ste vijesti čitali u novinama koje ste kupili tog dana i gledali ih i slušali na dvije-tri radio-televizijske postaje.
No, upravo zato što nam danas neprestano prijeti i na nas nadire silna buka i neprovarljiva količina važnih i još više potpuno suvišnih informacija, čini mi se da itekako ima smisla ta (pred) izborna šutnja. To više što ona nije samo simbolična. Zabrana se u prvom redu odnosi na glavne aktere izbornog procesa, dakle na kandidate koji su imali nekoliko tjedana da agitiraju, predstavljaju svoje programe i pridobivaju naše simpatije i povjerenje.
Ne treba generalizirati, ali vjerujem da bi bilo koja opsežnija anketa u biračkom tijelu pokazala prilično veliku količinu slaganja o tome da je kvaliteta komunikacije predizbornih kampanja vrlo niska. To se podjednako odnosi na komunikaciju između konkurenata u izbornoj utrci kao i na njihovo obraćanje potencijalnim biračima. Inače bi u svakoj zajednici razumnih ljudi bilo normalno da uoči donošenje neke važne odluke sjednu i razgovaraju. Izbor ljudi koji će u idućem razdoblju voditi politiku cijele države i tako utjecati na način i kvalitetu života svih građana trebala bi biti takva važna odluka prije koje bi valjalo mnogo toga sagledati i o mnogočemu, sa što više ljudi, razgovarati.
Recite po duši, koliko ste u cijeloj protekloj predizbornoj kampanji čuli smislenih i pametnih razgovora? Ako ste slučajno u gomili prepoznali i čuli nekog čovjeka, muškarca ili ženu koji zna razgovarati – a to znači ne samo verglati vlastiti monolog nego i zaista slušati sugovornika i u dijalogu s njim tražiti neka zajednička konstruktivna rješenja za probleme koji nas tište – ako ste dakle zapazili nekog takvog čovjeka među kandidatima i kandidatkinjama, čuvajte ga kao kap vode na biračkom dlanu. Ali, takav čovjek nema nikakve šanse da dođe do izražaja, da bude zapažen i da pokaže sposobnost i umijeće razgovaranja ako je sam. Jer za iole kvalitetan razgovor trebaju nam barem dvojica, dvije ili dvoje takvih. A to je već, složit ćete se, na našoj političkoj sceni prilično nezamisliv prizor. I zato neka ta dva dana šutnje, kad ionako ne znamo i ne možemo normalno razgovarati. Svi smo već pomalo naviknuli razgovarati samo s istomišljenicima, trateći dio tih razgovora na zgražanje nad onim drugima.
Sjetite se samo koliko ste puta čuli ili sami rekli nešto ovako: “Pa nije mi jasno kako oni stalno osvajaju vlast, a ja ne poznam ama baš nijednog čovjeka koji glasa za njih.” Upravo tako. Ne poznajemo se. Ali, svim podjelama usprkos, ima nešto oko čega se uglavnom svi slažemo. Jedno od toga je konstatacija da nam je zemlja duboko podijeljena.
Država, društvo, građani, narod... posred svake cjeline kao da zjapi duboka brazda, ma što brazda, ponor neslaganja, zamjeranja, nerazumijevanja, a u krajnjim slučajevima čak i istinske mržnje. Dakle, duboko smo podijeljeni, ali još u nečem jako složni. Naime, svi jako dobro znamo tko je kriv za tu duboku podjelu, tko joj je uzrok, tko sije sjeme razdora, tko je nepomirljiv i tvrdoglav i tko nam radi o glavi: oni.
Koji oni? Pa oni, ti drugi koji su se utaborili na svojoj strani crte razdora. A mi? Ima li imalo krivnje na nama? Nipošto. Mi smo na pravoj strani i ne možemo i ne smijemo popustiti. Naši su principi naše svetinje, dok su njima njihove svetinje principi. A što je bilo prije: princip ili svetinja? Pa o tome bi se moglo i trebalo razgovarati. I eto nas u ćorsokaku, jer razgovora nema. Samo galama.
Jedan mi je kolega nedavno svojom genijalnom kolumnom u ovim novinama potpuno promijenio način gledanja na politiku i političare podsjetivši me da smo mi, građani i porezni obveznici, zapravo poslodavci, a svi političari naši zaposlenici i da bismo se tako prema njima trebali i ponašati, pri tom ni trenutka ne zaboravljajući da ih jako dobro plaćamo, daleko iznad prosjeka i mogućnosti našega malog poduzeća.
Uh, prolaze me trnci od same pomisli koja bi to moć bila u našim rukama, nas građana, birača, kada bismo se stvarno tako osjećali i ponašali i kada bismo izbore tretirali kao veliki natječaj na kojem biramo tko će raditi za nas i isključivo za našu korist i dobrobit svih nas, građana. Koja bi to moć bila u našim olovčicama kada bismo se mi, građani i birači, mogli složiti o temeljnim zadacima koje za nas i za naše dobro moraju ispunjavati političari.
Kada bismo samo mi znali svoje svakojake različitosti i drugačija mišljenja i emocije o mnogim pojavama i stvarima ostaviti ovih dana po strani i izabrati našemu malom poduzeću upravu koja će se brinuti o temeljnim stvarima koje se jednako tiču egzistencije i životnih interesa svakog od nas. Pa da onda, kad se uredi sve ono što treba biti uređeno da bismo normalno živjeli, sjednemo, upoznamo se međusobno, razmijenimo različite poglede i podijelimo različite emocije o prošlosti, sadašnjosti, budućnosti, modi, sportu, kulturi, životu, smrti, principima, svetinjama, Bogu kojeg ima ili bogu kojeg nema... da o svemu tomu kao ljudi razgovaramo. Uh, koja bi to veličanstvena i spasonosna moć bila u olovčicama nas ljudi, građana. Utopija? Naravno. Nedostižna i nemoguća? Nipošto. Već i samo zamišljanje takvog svijeta prvi je korak na tom putu, a pogotovo razmišljanje o tome tko izvlači korist i profit od neprestanog huškanja sirotinje na sirotinju, sve da se sirotinja ne dosjeti koliku bi mogla imati moć.
Cijenim kolumne gospodina Pofuka. On je jedan iz plejade duboko profesionalnih novinara. Nikada se biti iz jednog njegovog teksta nije mogla pročitati njegova ideološka oprijedijeljenost. Uvijek pametan, elokventan....uvijek sa tekstovima koji spajaju, uvijek rade na pomirbi i ujedinjenju svih političkih opcija. Jedva dočekam njegovu kolumnu koja je uvijek visoko profesionalna i nadahnuta istinskim domoljubljem. Hvala njemu i adminu koji mi je dozvolio da ovo napišem, nakon niza komentara koji su mi obrisani i kojih se stidim. Oprosti admine!