U povodu 26. godišnjice najžešćih napada na Dubrovnik, skupina crnogorskih intelektualaca – među njima su Žarko Rakčević, Rifat Rastoder, Balša Brković, Branislav Radulović, Veseljko Koprivica, Aleksandar Saša Zeković, Džemal Perović, Sead Sadiković, Ljiljana Raičević i Boris Raonić – obratila se tamošnjoj, ali i široj javnosti.
‘Kontrolirana’ pravda
“U susjednoj Hrvatskoj 6. prosinca obilježava se kao Dan branitelja Dubrovnika, drevnog grada i bisera hrvatske, mediteranske i svjetske kulturne baštine. U Crnoj Gori uglavnom se šuti o svemu što ima veze s dubrovačkim ratištem, razaranjem toga grada, stradanjem njegovih žitelja, pljačkom javne i privatne imovine”, kažu crnogorski intelektualci u priopćenju, navodeći kako “cijenu iluzije da se jednoj braći može pomoći pucanjem na drugu braću – još uvijek plaćamo svi, osim onih koji su te puške stavili ljudima u ruke”.
“Naše oglašavanje predstavlja ne samo podsjećanje i njegovanje kolektivnog pamćenja na mučno vrijeme patnji i zločina, već je i u funkciji reafirmiranja suočavanja s prošlošću. Taj proces doživljavamo ključnim za istinu, zadovoljenje žrtava i oporavak cijelog društva. Registriramo prilično opadanje interesa javnosti za tematiku i sadržaje suočavanja s prošlošću iako je proces tek djelomično zaživio u Crnoj Gori”, upozorili su intelektualci, napominjući kako su realizirani tek određeni elementi i sadržaji suočavanja s prošlošću i to oni koji uključuju reparacije, s napomenom da individualni zahtjevi i procesi još uvijek traju iako je proteklo 26 godina, uz tek nekoliko pravomoćno osuđenih osoba (zbog njihovog postupanja u svojevrsnom logoru, na teritoriju Crne Gore, za discipliniranje Dubrovčana), kao i simbolički čin žaljenja (ne i jasne isprike). “Realizirano je ustvari samo ono što je dozvoljeno, odnosno, odigrala se i još uvijek se odigrava, strogo ‘kontrolirana’ i ‘dozirana’ pravda”, ističu Crnogorci. U priopćenju se dalje kaže da aktualni pristup suočavanju s prošlošću koji podrazumijeva stidljivo, skromno i nejasno priznavanje ratno-huškačko-profiterske politike, nepravdi i zločina u stvari relativiziraju činjenice iz prošlosti, učvršćuje odsustvo odgovornosti jačajući kolektivnu amneziju i strategiju da je najbolja opcija da “sve poklonimo zaboravu”. Također ističu da se zbog novih generacija mora reafirmirati suočavanje s prošlošću i samo tako, uz činjenice i prepoznavanje odgovornosti tadašnje političke elite, utkati istina o nepravdama i zločinima počinjenim “u naše ime u našu kolektivnu svijest”. “Samo je tako moguće do kraja spoznati i prevladati, radi budućeg mudrijeg ponašanja, crnogorsku destrukciju i traume koje su u tom vremenu najizraženije bile kroz ratni pohod na Dubrovnik, deportaciju izbjeglica iz BiH i progone neistomišljenika na njihovu unutrašnjem, političkom i etničkom ‘ratištu’. Drukčije nećemo imati pravo ustati kada se patriotizam ponovno počne izražavati mržnjom”, zaključuju crnogorski intelektualci.
Zločin bez kazne
Normalizacija crnogorskih odnosa s Hrvatskom počinje nakon 2000. kada je tadašnji premijer Milo Đukanović izrazio žaljenje zbog agresije na Dubrovnik.
Zbog granatiranja Dubrovnika u Haagu su na sedam, odnosno sedam i pol godina zatvora osuđeni general Pavle Strugar i admiral Miodrag Jokić, dok nitko od državnih čelnika Crne Gore i organizatora rata nije obuhvaćen optužnicom.
Pogledajte i galeriju: Muzej Domovinskog rata
Crnogorici su se bar pokajali,srbi još nisu ali i ne trebaju ovako je bolje.