Dug, inflacija ili zdrav razum? Kojim putem ide Hrvatska?

Gotovo neprimjetno došli smo do točke u kojoj će svaka deseta kuna prikupljena u državni proračun biti utrošena za plaćanje kamata. Već sasvim vidljivo istiskivanje “normalnih” funkcija države (zdravstvo, mirovine, obrazovanje) radi plaćanja kamata siguran je znak da imamo i previsok tekući deficit i kumulirani javni dug koji se približava 60% BDP-a. Tako visoki javni dug može ozbiljno ograničiti potencijale ekonomskog rasta u srednje razvijenoj zemlji poput Hrvatske. To znači da smo se našli u točki iz koje se granaju tri moguća rješenja, tri moguća puta: put fiskalne prilagodbe, put inflacije i put duga. Koji je put najbolji?

PUT DUGA: Dokle ide - ide

Ako političari nisu spremni ništa riskirati, nego žele nastaviti po starom, državni će se rashodi zadržati na relativno visokoj razini (znatno većoj od prihoda). Imat ćemo stoga visok deficit, dug će i dalje osjetno rasti. S njime će rasti i plaćanje kamata i njihov udjel u proračunu. Usporedo će rasti i rizik od daljnjeg gubitka kreditnog rejtinga, što pothranjuje spiralu tereta duga. Ostvarivanje viših stopa rasta bit će sve teži zadatak.

Političarima je, kratkoročno gledano, ova strategija najmanje bolna. No ona dugoročno vodi u “bankrot“ jer se rješavanje problema odgađa za sutra. Uz malo sreće, neko se vrijeme sve veći dug može prevaliti na sljedeće generacije glasača i poreznih obveznika. U osnovi je riječ o kupovanju vremena, koja je praćena igrom mačke i miša s investitorima. Sve veća zaliha duga gura se u budućnost, a političari se kockaju da će nekim čudom uspjeti pokrenuti gospodarski rast prije nego što investitori shvate da je car gol i odbiju dalje financirati tu rastrošnu državu.

Rijetka društva uspijevaju dulje vrijeme ostati na putu duga. Jedina koja u tome uspijeva bez većih problema jest SAD. Jer izdaje svoju valutu koja je i svjetska valuta i ima najveće tržište državnih obveznica na svijetu. Uspio je i Japan, no tamo je to Pirova pobjeda. Zemlja o kojoj smo nekad čitali kao o globalnom gospodarskom pobjedniku postala je ekstremno zadužena. Njezin se realni BDP po stanovniku našao u dugoročnom padu u usporedbi s drugim razvijenim zemljama. Realni BDP per capita Japana pao je s razine koja je 1995. bila 31% viša od razine EU na razinu koja je 2011. samo 5% viša. Japan bi, nakon nekoliko desetljeća prednosti, za samo nekoliko godina mogao imati niži dohodak po stanovniku od EU. (Izvor: Eurostat) Japan je ujedno rijedak slučaj koji pokazuje što se događa kada se na putu duga ne uspije pokrenuti trajni gospodarski rast, ali investitori ipak ostaju spremni financirati državu. Neki ekonomisti predviđaju da bi se isto moglo dogoditi SAD-u u sljedeća dva desetljeća. Naime, javni dug u SAD-u raste vrlo brzo, brže nego u EU, a SAD proteklih godina nije nimalo ekonomski uspješniji od EU, koja poduzima radikalnije fiskalne prilagodbe od SAD-a i Japana.

PUT FISKALNE PRILAGODBE

U Europi postoji nekoliko zemalja koje su se opredijelile za fiskalnu disciplinu. Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Luksemburgu i skandinavskim zemljama priključile su se baltičke države, Bugarska i Malta. Nije mali broj država koje ne žele da im javni dug (u postotku BDP-a) dalje raste. Ta su društva (barem naizgled) osvijestila činjenicu da dug nije ništa drugo do prebacivanje tereta odgovornosti na vlastitu djecu. De facto kredit koji su nam djeca dala. Ta činjenica dobiva posebnu težinu u uvjetima starenja stanovništva.

Odabir puta fiskalne prilagodbe (čitaj: kontrola državnih rashoda radi sprečavanja eksplozije duga) zahtijeva zrelost društva i političku vještinu. Zrelost je nužna kako bi se shvatila prava narav javnoga duga (dug koji ostavljamo vlastitoj djeci koja još nemaju pravo glasa). Fiskalna prilagodba zahtijeva i veliku političku vještinu jer je politički teška i ne donosi kratkoročnu popularnost pa je za nju teško dobiti demokratsku podršku. Međutim, to nije nemoguće jer se ljudima može objasniti da visok javni dug ograničava dugoročni gospodarski rast i životni standard budućih generacija.

Zbog toga se među državama koje se nalaze na putu fiskalne odgovornosti nalazi velik broj malih europskih država koje su shvatile da nemaju izbora. One ne izdaju svjetsku valutu koja svima treba; one ne izdaju državne obveznice koje svi kupuju. To se odnosi čak i na gospodarski moćnu Švedsku. Takve zemlje već u srednjem roku od nekoliko godina iscrpljuju potencijal kretanja duž puta duga i prisiljene su birati između puta fiskalne prilagodbe ili puta inflacije ako imaju vlastitu valutu. Povijest takvih zemalja poznaje fiskalne prilagodbe, neke i jače od ovih koje u Hrvatskoj tek razmatramo ili nevješto započinjemo.

PUT INFLACIJE

Put inflacije vrlo je sličan putu duga. Tiskanje novca zamjenjuje izdavanje duga. To znači da centralna banka „monetizira“ (otkupljuje) državni dug. Ona to može činiti ili neposredno ili posredno putem banaka, uz veće ili manje oslanjanje na tržišne mehanizme. Tako se radilo u bivšoj Jugoslaviji i mnogim zemljama Južne Amerike. Tako se u posljednjih deset godina ponovno radilo u Argentini (s katastrofalnim posljedicama), a takvi se prijedlozi tu i tamo mogu čuti i danas u Hrvatskoj.

SAD na svoj način koketira s tim putom. Ako američke političke elite ne uspiju ukrotiti javni dug koji je dosegnuo vrijednost BDP-a, središnja bi banka mogla odlučiti djelomično poništiti njegovu realnu vrijednost toleriranjem stope inflacije više od kamatne stope na državne obveznice.

Međutim, Amerika je jedinstvena po širokom manevarskom prostoru koji uživa monetarna politika. S druge strane, u EU postoje stroga ograničenja. Europska središnja banka može izravno otkupljivati državne obveznice (odluka o tome donesena je u rujnu 2012.), ali tek nakon što se država podvrgne izrazito strogim kriterijima fiskalne prilagodbe. Prema tome, put inflacije nije moguć u eurozoni; ona je samu sebe osudila na put fiskalne prilagodbe.

Među hrvatskim ekonomistima postoji jedna manja skupina koja inspiraciju, navodno, pronalazi u politici američke središnje banke i zagovara inflacijski put kao „rješenje“ za Hrvatsku. Ta skupina međutim ne utječe na vođenje ekonomske politike. Razlog leži u tome što do sada nije ponudila rješenja za tri vrste rizika koje ni jedan kreator politike ne može ignorirati.

Prvo, put inflacije vodi u brzo slabljenje domaće valute. Zbog toga se odmah postavlja pitanje kontrole inflacijskih očekivanja, odnosno sprečavanja pojave opasne spirale rasta cijena i tečaja, koja lako izmiče kontroli. Drugo, slabljenje domaće valute povećat će vrijednost dugova s valutnom klauzulom u domaćoj valuti. Skupina odgovara da treba ukinuti valutnu klauzulu, ali ne razmatra goleme rizike koji odatle proizlaze – što će biti s ponudom kredita, deviznom štednjom, kapitalizacijom banaka i financijskom stabilnošću nakon ukidanja valutne klauzule? Cijeli prijedlog pomalo nalikuje velikoj avanturi, bacanju s litice sa zatvorenim očima. Treći rizik na koji nema odgovora rizik je rasta kunske protuvrijednosti vanjskog duga zbog pada vrijednosti valute.

KOJIM PUTEM IDE HRVATSKA?

Tu se postavlja pitanje kojim putem treba ići Hrvatska: putem duga, putem fiskalne prilagodbe ili putem inflacije? Najveći dio domaće stručne javnosti zagovara put fiskalne prilagodbe upozoravajući, među ostalim, i na iskustvo malih europskih zemalja koje pokazuju da taj put nema alternative u sklopu EU.Manji dio stručne javnosti zagovara put inflacije, no dublji uvid otvara pitanja o velikim rizicima za koje zagovornici nisu ponudili odgovarajuća rješenja.

Vlada Ivice Račana i za njom HDZ-ove vlade vozile su putem duga. Koalicijska vlada Zorana Milanovića najavila je prijelaz s puta duga na put prilagodbe, no u tome za sada nije uspjela pa je izgubila kreditni rejting. Sada se nalazi u fazi traženja novog puta.

U prvom trenutku nakon gubitka investicijskog rejtinga okrenula se prema središnjoj banci. No nije se radilo o ozbiljnom razmatranju prijelaza na put inflacije. Vlada je od toga brzo odustala i vratila se na put duga, uz prve najave da će ozbiljnije poraditi na prebacivanju na put fiskalne prilagodbe. Dakle, Vlada od samoga početka mandata pokušava voziti hibridnim putem između puta duga, po kojem je HDZ vozio velikom brzinom, i puta prilagodbe, kojim vozi većina malih europskih zemalja.

Međutim, jedini kriterij za odabir puta trebao bi biti utjecaj na dugoročni ekonomski rast. Ne zaboravimo da je u igri teret duga koji ćemo prebaciti na sljedeće generacije poreznih obveznika (pojačan učincima starenja stanovništva). Stoga je najjednostavnije uključiti „zdrav razum“ – golo iskustvo, i postaviti temeljno pitanje: postoje li zemlje na putu duga ili putu inflacije koje su dugoročno uspješnije od zemalja koje su prošle prilagodbu? Odgovor je – ne postoje. Vidjeli smo eklatantan primjer Japana koji je u 20 godina izgubio svu gospodarsku prednost koju je imao u odnosu na EU. K tome, zemlje koje su u proteklih 20 godina u EU najsporije rasle bile su njene najzaduženije zemlje – Italija i Belgija. I one koje su brzo akumulirale dug nisu se baš proslavile (Grčka, Španjolska). Visoki dug guši ekonomski rast.

Prema tome, iskustva pokazuju da put duga i put inflacije ne vode nikamo na dugi rok. Što god ideolozi mislili, a političari govorili, Hrvatska je osuđena na jedan jedini put fiskalne prilagodbe. I što prije reformama potakne ekonomski rast (bez novog rasta bilo duga bilo inflacije), to će put prilagodbe biti manje bolan.