Duhovni temelj zapadnog liberalnog kapitalizma je kršćanstvo, i treba ga čuvati

Kolone migranata koje iz arapskog svijeta već mjesecima dolaze u Europu, možda bi nas mogle potaknuti da razmislimo o tome što to zapadnu Europu čini toliko privlačnom i izuzetnom da bi svi voljeli u njoj živjeti? Materijalno blagostanje je najčešći odgovor. Netko će reći demokracija i ljudska prava, netko vjerska tolerancija. Ali što je omogućilo da se na Zapadu razvije civilizacija u kojoj tako dobro uspijevaju sve te poželjne stvari kao što su materijalno blagostanje, pravna i politička sigurnost, poštovanje individualnih sloboda i demokracija?

Mislim da je odgovor toliko očigledan da ga gotovo redovno previđamo, a često nam politička korektnost i zabranjuje to glasno reći – duhovni temelj toga je kršćanstvo, kršćanska civilizacija. Naš globalizirani svijet pruža nam i empirijsku potkrepu za tu tvrdnju. Naime, danas su svim ljudima lako dostupna sva znanja, kako bismo mogli učiti od uspješnijih i oponašati bolje modele, pa ipak, očito svi ne uče i ne koriste to znanje. Unatoč žarkoj želji naših globalista, unatoč tome što je povjerenje u globalno širenje zapadne civilizacijske matrice postojana ambicija najutjecajnijih umova i najmoćnijih političara današnjice, dakle, unatoč tome što danas postoje svi uvjeti za njeno ozbiljenje – ta ambicija ostaje neostvarena. Preciznije, ostaje samo privilegij zapadnog kršćanskog svijeta, a teško se ili nikako ne prima u ostalom svijetu.

Arapski je svijet u rasulu i proživljava vlastitu agoniju; u dalekoj Aziji postoji neki oblik kapitalizma, ali toliko iskrivljen, nepotpun i redovno praćen rigidnom jednopartijskom političkom diktaturom; u Rusiji je stvar nešto bolja, ali još uvijek daleko od očekivanoga i zasjenjena korupcijom, pravnom nesigurnošću i političkim autoritarizmom. Navedite bilo koji primjer izvan kruga zapadnog kršćanstva, i vidjet ćete da uvijek nešto fali. Mislim da je vrijeme da se kao dokazana činjenica prihvati da su liberalni kapitalizam i parlamentarna demokracija čvrsto vezani za duhovne korijene u zapadnom kršćanstvu. Nažalost, mnogi bi na Zapadu tu vezu htjeli pokidati i izbrisati, pa i kad se iskaže ovako otvoreno djeluje prije skandalozno nego samorazumljivo. Čak su i najveći teoretičari zapadnoga svijeta ignorirali ovu vezu ili, još prije, kršćanstvo i liberalni kapitalizam shvaćali kao suprotnosti. Premda su napisali neke od najljepših stranica o izvanrednim dostignućima koje je kapitalizam donio svijetu, Karl Marx i Friedrich Engels su u kapitalizmu vidjeli samo slijepu materijalnu silu, tek “sustav potreba”, koji stoga još uvijek ne predstavlja oslobođenje čovjeka. Čak ni liberalni teoretičari, od Adama Smitha do Ayn Rand, za koje bismo vjerovali da imaju više skrupula prema kapitalizmu, nisu u njemu nalazili duhovnije sadržaje od pukog slijeđenja sebičnog interesa i egoizma. I jedni i drugi našu civilizaciju vide kao dominantno materijalističku. Na kršćanstvo se gleda kao na puki atavizam, suvišni ostatak jednog prošlog svijeta, a ne kao na glavnu duhovnu snagu naše civilizacije.

Svima nama je duboko usađena prosvjetiteljska mantra o “mračnom srednjem vijeku”, čiji je zalazak tek omogućio sve one dobre stvari koje su unaprijedile naše živote, poput kapitalizma, liberalne demokracije, znanosti, tehnološkog razvoja, ljudskih prava itd. A ipak, sve te stvari su odnjegovane i nastale upravo u krilu tog “mračnog” kršćanstva i bez njega su nezamislive. Jedino kršćanstvo ima viziju progresa i otvoreno je prema budućnosti i za nove spoznaje. Skolastički intelektualizam i racionalizam bio je taj koji je korpus znanja – koji je bio jednako pristupačan, recimo, i Arapima – pretvorio u znanost i upregnuo ih u pogon koji je omogućio industrijsku revoluciju. U kršćanskim samostanima nastajale su prve manufakture, a teološka učenja su adaptirana kako bi prihvatila kapitalistički način razmišljanja, skinula anatemu s novca i odbacila asketski ekskluzivizam u slavljenju Boga. Bez snažne i dugotrajne borbe Crkve protiv apsolutističkih pretenzija vladara, ne bi bili zamislivi liberalizam, borba za manje poreze i ograničenje moći države. Bez papskih bula protiv progona Židova, protiv držanja robova i učenja o moralnoj jednakosti svih ljudi, danas bi nam bio nepoznat koncept ljudskih prava. Možda je vrijeme da se danas, nakon očite propasti globalističkih vizija, prisjetimo duhovnih temelja našega svijeta i počnemo ih više cijeniti i čuvati, kako taj svijet ne bismo izgubili. Ironija našeg vremena je u tome da dominantna mudrost brisanje tog svijeta predstavlja kao naše oslobođenje.